Radivojev ističe da je nasilje počelo tri sedmice nakon dolaska u Jagodinu.
“Imala sam dva slomljena rebra, oba oka zatvorena i brojne ozljede po
glavi i tijelu. Naravno, nisam bila ni u jednoj zdravstvenoj ustanovi
da se te ozljede konstatiraju, nego me je vodio kod nekog svog
prijatelja u ćuprijsku bolnicu da mi pomognu – da fiksiraju rebro, da mi
daju nešto i za ove druge ozljede. To što se dogodilo je samo usvojen
model koji je kasnije primjenjivan svih ovih deset godina unazad”,
počela je svoju ispovijest o pretrpljenom nasilju Radivojev u emisiji N1
Srbija “Studio uživo”.
Prema njenim riječima, nekada je bilo manje fizičkog nasilja, više
psihičkog, ali u principu kada se sve sažme deset godina je, kako
ističe, trpjela sve oblike nasilja, koje je nažalost trpio i njen
stariji maloljetni sin iz prvog braka.
“To zlostavljanje psihičko, koje je najgore od svega, odvijalo se od
jutra do večeri, odnosno kad god se zateknemo zajedno u stanu. To nisu
samo psovke, uvrede, to su prijetnje, omalovažavanje, ucjene, pljuvanja u
lice. Najgore je kada vidite da nasilnik uživa u tome što ste vi na
podu u svakom smislu. Ja sam se budila i odlazila na spavanje s tom
jednom mišlju – hoće li to biti posljednji dan mog života, dokle ću
izdržati i što će se dogoditi”, objasnila je sugovornica.
Ona objašnjava da je nasilnik bio snažan čovjek koji se bavio sportom
te je “nekad bilo dovoljno da šakom izvede da ja padnem i izgubim
svijest”.
“Uvijek sam bila u nekim hematomima kada je koristio samo svoje ruke,
ali je često koristio i pomagala – gumene čekiće, drvene motke, zavisi
od toga što mu se našlo pri ruci ili kako već sve osmisli. Dva puta mi
je razbijao glavu, koju sam isto tako sama morala sanirati kod kuće,
nikada nisam smjela otići kod doktora. Jednom prilikom smo išli u
bolnicu zato što su ozljede bile tolike da je pretpostavio da mi je
slomio i nogu i ruku, pa sam morala ići na rengen”, prisjeća se
Radivojev.
“Kćer me zaštitila svojim tijelom”
Radivojev objašnjava koliko je nasilnik bio uporan u svojoj namjeri da joj nanese ozbiljne ozljede.
“Nakon prebijanja s čekićem valjda je bio nezadovoljan kako se to
završilo. Sutradan sam naravno nepokretno ležala u krevetu, ušao je u
sobu s drugim čekićem koji je punjen pijeskom i koji je mnogo gori od
tog gumenog, s namjerom da mi smrska koljeno. Kćer je uletjela u sobu,
vrištala je i zaštitila me je svojim tijelom, tada se trgao, izašao iz
sobe i tu se zaustavio”, navela je Radivojev.
Ona ističe da nikada nije prijavila nasilje policiji jer se bojala ne
samo za svoj život nego i za život svojih bližnjih, kojima je nasilnik
isto prijetio.
“Policija je dolazila, postojale su anonimne prijave, nisam mogla
govoriti o nasilju – nekada sam odlučno odgovarala, nekada sam samo
šutjela da im dam do znanja da se događa to na što oni sumnjaju. Oni su
govorili da su to anonimne prijave susjeda, nakon toga sam dobivala nove
batine i kažnjavanja, jer je smatrao da ja to radim – da ja
prijavljujem ili organiziram da netko to prijavi, ali njemu nije bilo
važno je li to istina”, objašnjava sugovornica N1.
Ona govori da je čak jednom bio priveden u policijsku postaju i da su
tada inspektori došli na kućnu adresu da uzmu izjavu od nje.
“Nisam mogla hodati, bila sam toliko ozlijeđena da sam ležala, došli
su da uzmu izjavu od mene, on je sve to vrijeme meni slao poruke što
smijem reći, odnosno što ne smijem. Nekako su mi pokušavati dati do
znanja da me mogu zaštititi, da me ohrabre da im kažem o čemu se radi,
nisam tada priznala. Nakon dva dana on je dobio kompletne izvještaje iz
policije, što je rečeno, što je napisano, kakva je procjena inspektora i
što je zaključio iz razgovora sa mnom”, istaknula je Radivojev.
“Imala sam paralizirajući strah”
Na pitanje čega se najviše bojala, Radivojev je navela da je to neki
“paralizirajući strah, gdje ste vi sve vrijeme na podu i bukvalno i
figurativno”.
“Kada se suočite sa svim tim strahovima i možda prevladate strah –
mislite, možda je to posljednji dan mog života, strah nestaje vremenom,
ali se pojačava strah onima koji su meni bliski – mom sin, mojoj sestri,
njenoj djeci, jer su se prijetnje odnosile i na njih. Tad sam osjetila
potrebu da i njih štitim. Zato sam ja sebe kočila, nisam se usudila
prijaviti bilo što od toga, jer sam se bojala što će se dogoditi
kasnije”, objasnila je Radivojev.
Ona je istaknula da su ljudi znali što se događa.
“Javnost Jagodine je znala, znali su ljudi u policiji, u
Tužiteljstvu, u zdravstvenim ustanovama. Moja obitelj do prije par
godina nije znala ništa, kada je to prešlo u zlostavljanje, kada
mjesecima nisam mogla hodati zbog ozljeda, onda se to više nije moglo
kriti”, rekla je.
“Navodio me je da izvršim samoubojstvo”
Prema njenim riječima, bivši suprug ju je kontinuirano mjesecima
navodio da izvrši samoubojstvo govoreći da je to najbolje za nju.
“Koliko god sam u trenutku pomislila da je možda bolje da se sklonim i
svima olakšam, bori se čovjek za život. On je na kraju rekao da ja to
moram napraviti, da nema više odlaganja, sve je lijepo osmislio. Nisam
to mogla napraviti. Kada je krenuo na mene, bili smo u spavaćoj sobi i
ja sam se refleksno okrenula prema njemu, ozlijedila sam ga tim nožem,
otimali smo se, znala sam da je to borba za život i da ako uzme nož, da
je to kraj. To se nije dogodilo, on mi je oteo nož i izašao je”,
ispričala je Radivojev.
I onda se sklapaju sve kockice, kako je navela, on je otišao u Hitnu
pomoć, policija dolazi i odvodi je u pritvor i tek nakon tri tjedna
dobiva optužnicu za djelo teško ubojstvo u pokušaju.
“Kada sam vidjela potpis tužitelja, počela sam spajati imena,
kontakte i odnose i sve se to počinje slagati. Dva i pol mjeseca sam
provela u pritvoru, a kada sam izašla saznala sam da je plan bio da ja
ne izađem iz pritvora dok se proces ne okonča. Sve je toliko
orkestrirano i toliko vrijeđa inteligenciju, da morate sjediti i slušati
izmišljotine protiv vas. Shvatila sam dok sam živjela tamo da je on
prilično zaštićen, da se u njegovim situacijama uvijek našao netko tko
je to riješio vrlo brzo”, ističe Radivojev.
Djeca su ostala s njim
Kaznena prijava o nasilju u obitelji koju je podnijela, kako je
navela, prvo je odbijena, a nitko ju nije pritom pozvao da da iskaz.
“Djeca su ostala s njim. Prvo je odluka donesena kao privremena mjera
dok sam ja bila u pritvoru, kad sam izašla iz pritvora to je stupilo na
snagu, a sve zbog djela koje mi se stavlja na teret, da djecu mogu
viđati svakog drugog utorka u kontroliranim uvjetima sat vremena.
Poslije tri, četiri mjeseca i to mi je ukinuto na prijedlog jagodinskog
Centra za socijalni rad. Kao obrazloženje je navedeno da su djeca
potresena i plaču nakon susreta sa mnom, što je sasvim normalno i
prirodno jer su to djeca koja se nisu odvojila od majke više od 24
sata”, rekla je sugovornica za N1.
Ona ističe da su djeca htjela ostati s njom, a ne se vratiti njenom
bivšem mužu. Sudac ipak, kako navodi, usvaja preporuku jagodinskog
Centra za socijalni rad iako je zrenjaninski centar bio na njenoj
strani.
“Mislim da djeca najviše trpe u svemu tome. Ja sam odrasla, mogu
izdržati zbog njih, djeca to ne mogu shvatiti. Tako da ono što trpimo
moja djeca i ja je jako strašno. Nemjerljiva je tuga svakako, ali
nepravda je veći problem”, zaključila je Radivojev.