Hidroelektrane tradicionalno imaju veliku ulogu u mnogim
elektroenergetskim sistemima jugoistočne Evrope, sa posebno velikim
udjelom u nekim državama Zapadnog Balkana gdje, zajedno s ugljem, već
decenijama čine okosnicu proizvodnje električne energije.
U analizi „Zašto je hidroenergija u jugoistočnoj Evropi rizična
investicija“ navodi se kako su mnoge zemlje jugoistočne Evrope u fazi u
kojoj novi hidroenergetski kapacitet ili neće doprinijeti energetskoj
sigurnosti zbog prevelike zavisnosti, kao što je slučaj u Albaniji,
Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori, ili im je ostalo malo
ekonomskog potencijala, u slučaju Bugarske i Kosova.
Prastare procjene mogućnosti
Albanija je gotovo u potpunosti zavisna od hidroenergije, Crna Gora
oko 50 posto, Bosna i Hercegovina približno trećinu struje proizvodi u
hidrocentralama, Srbija 28 posto, a Sjeverna Makedonija gotovo
četvrtinu.
„Nije iznenađujuće da su, kada je potreba da se razvija obnovljiva
energija postala dio političke agende na nivou EU krajem 1990-ih i
početkom 2000-ih, vlade država jugoistočne Evrope to uglavnom vidjele
kao mogućnost da grade više hidroelektrana“, navodi se u izvještaju koji
su objavile organizacije CEE Bankwatch, EuroNatur, RiverWatch i WWF
Adria.
Iako neke države regije tvrde kako imaju ogroman neiskorišteni
potencijal, autori studije ističu da su te tvrdnje obično zasnovane na
decenijama starim procjenama iz vremena „kada su padavine bile
predvidljivije, kada su se ljudi teško usuđivali da se suprotstave
eksproprijaciji i kada se malo znalo o zadivljujućem biodiverzitetu
regije“.
U posljednje dvije decenije, dodaje se, stotine malih hidroelektrana
snage do 10 megawata izgrađeno je širom regije, često u zaštićenim
područjima ili drugim visoko osjetljivim staništima, dok su pokušaji da
se izgrade „greenfield“ hidroelektrane kapaciteta većeg od 10 megawata
uglavnom bili bezuspješni, sa izuzetkom Albanije i Slovenije.
„Ipak, kreatori projekata nastavljaju gurati planove za izgradnju
novih velikih hidroelektrana, preusmjeravajući resurse i napore sa
razvoja bržih i ekonomičnijih alternativa“, navodi se u studiji.
Dodaje se kako je Bosna i Hercegovina posebno ambiciozna, uprkos tome
što nije uspjela završiti nijednu „greenfield“ veliku hidroelektranu u
posljednjoj deceniji.
Sunce i vjetar, neiskorišteni potencijal
Ukazujući na rizike projekata izgradnje hidroelektrana, u izvještaju
se ocjenjuje kako će njihova realizacija biti sve teža zbog klimatskih
promjena, jedinstvenog biodiverziteta regije, pravnih izazova, otpora
javnosti i finansijskih problema.
U analizi se posebno ističu visoki rizici izgradnje devet
hidroelektrana u regiji, uključujući centrale Skavica u Albaniji,
Bistrica, Buk Bijela, Dabar, Ulog i Janjići u Bosni i Hercegovini, te
Komarnica u Crnoj Gori.
Autori izvještaja preporučuju niskorizične investicije koje mogu
pomoći regiji da pređe na zeleniji, društveno i ekonomski održiviji
energetski sistem. Ono što je zajedničko svim zemljama regije, navodi se
u analizi, jeste neiskorišten potencijal energije sunca i vjetra.
„To također mora biti urađeno pažljivo, jer vjetroparkovi i solarne
farme na pogrešnom mjestu mogu isto nanijeti štetu“, upozoravaju autori i
dodaju da prioritet treba dati izgradnji na površinama kao što su
krovovi, parkinzi, industrijske zone i zemljište koje nije pogodno za
poljoprivredu.
Te tehnologije nude mnogo veći potencijal nego hidroenergija danas i
zahtijevaju minimum podsticaja zbog pada troškova posljednjih godina.
Sve države, dodaje se, također bi mogle u mnogo većoj mjeri koristiti
toplotne pumpe i sisteme za skladištenje energije, kao i geotermalnu
energiju i dati prioritet daju projektima obnovljive energije u
domaćinstvima i lokalnim zajednicama.