To bi bili primjeri za „anglosrpski bukvar“, ali izgleda da postoji i anglosrpski pravopis. Kako mi piše čitalac D. A., „od pojave interneta, po amerikanski, sve se piše velikim slovima“. Navodi i primjere: na sajtu firme „Mitros mjuzik“ prikazuje se „Odjeljenje Gitara i Studijske Opreme“, a na nekom elektronskom forumu navode se naslovi pjesama kao „Sve Će To Mila Moja Prekriti Ruzmarin, Snjegovi i Šaš“.
U tački 191 Pravopisa iscrpno je objašnjeno kako se završeci starogrčkih i latinskih imena zamjenjuju našima: Pythagoras je kod nas Pitagora, Sokrates – Sokrat, Gordios – Gordije, Menelaos – Menelaj, Romulus – Romul, Publius – Publije, Nero – Neron i tako dalje. Englezi takvih briga nemaju. Pošto njihov jezik, za razliku od grčkog, od latinskog i od našeg, nema deklinacije, oni sva imena prenose u nominativu. Mi smo, avaj, prilično zanemarili klasičnu filologiju, pa nije čudo što se i u uglednim novinama javljaju primjeri kao „starorimski državnik i pisac Markus Kato“, o čemu mi piše prof. Ljubomirka Krkljuš. Nije Markus Kato, nego Marko Porcije Katon, onaj što je uporno zahtjevao da se razori Kartagina.
I nije latinski jedini jezik koji strada od engleskog posredništva. Ista čitateljka šalje mi primjere kao „Bohemija i Moravija“ (umjesto: Češka i Moravska), „bohemska istorija“ (umjesto: češka istorija), „Trg sv. Venceslasa“ (umjesto: Trg sv. Vaclava, iliti na češkom Vaclavske namjesti), „romanski“ (po engleskom Roman, rimski, dok bi romanski na engleskom bilo Romance). Da i ne pominjemo druge primjere bukvalnih anglicizama, kao što su oni koje je zabilježio D. A. slušajući prenos teniskih mečeva: „Krucijalno je za Iznera da pogodi prvi servis“ (crucial znači presudan, bitan, odlučujući), „Đoković je u problemu sa reketom“ (kod nas je uobičajeno imati problem ili biti u nevolji, dok „biti u problemu“ zvuči kao kopija engleskog to be in trouble). Šta da se radi: sve to, valjda, spada u evroatlantske integracije.
Arhiva
