Svi se pitamo što je dovelo do toga da dječak iz Beograda postane hladnokrvni ubojica? K tome, ne pokazuje ni trunke kajanja, štoviše žao mu je, jer nije uspio ubiti sve sa svog popisa kojeg je pripremao mjesec dana, piše Slobodna Dalmacija.
Kosta K. (13) nije još praktički ni počeo živjeti, a svojim je krvavim pirom u kojem je ubio osmero djece, zaštitara škole te ranio petero djece i nastavnicu povijesti, uništio živote toliko obitelji.
O njegovom suludom činu razgovarali smo s uglednom beogradskom psihologinjom i psihoterapeutkinom Ankom Marjanović Radonjić, koja iza sebe ima dvadeset godina iskustva i rada s djecom i adolescentima.
Anka je također i dio tima psihologa koji razgovaraju s djecom iz osnovne škole na Vračaru i pomaže im da što prije prebrode ovu tešku traumu.
Je li se krvavi masakr 13-godišnjeg Koste K. mogao spriječiti?
– Veliko je pitanje mogu li se ovakve tragedije spriječiti. Mnogo se kalkulira o motivima ovog čina, ali zapravo nemamo dovoljno relevantnih informacija o tome. Navedeni razlozi koje smo mogli pročitati u medijima, od toga da je to napravio zbog jedinice u školi pa do toga jer su ga zvali štreberom, mogu ubrzati i ojačati neko ponašanje, ali nikako ne možemo uspostaviti uzročno-posljedičnu vezu s ovim djelom.
Ovako ekstremna reakcija ne može biti samo rezultat nepovoljnih okolnosti, već i ličnosti, odnosno i značajnih psiholoških problema.
Što mislite da je na kraju bio okidač da Kosta krene u svoj ubilački pohod?
– Jedino čime trenutno raspolažemo su glasine i pretpostavke. Odgovor na ovo pitanje ćemo dobiti s vremenom, nakon iscrpnih analiza i ekspertiza.
Je li on u svojoj glavi svjestan toga što je napravio? Navodno nije pokazivao ni trunke kajanja i sam je sebe u telefonskom pozivu prema policiji nazvao psihopatom.
– Na osnovu dosadašnjih informacija, stječem dojam da je svjestan, budući da je dugo i detaljno pripremao plan. Zastrašujuća je lakoća i hladnokrvnost kojom je ovaj dječak ubijao svoje školske drugove, nastavnike i čuvara kojeg su svi voljeli, a da mu pri tome nije zdrhtala ruka. Sve ovo govori u prilog ozbiljnog karakternog kao i patološkog poremećaja na nivou ličnosti.
Kako komentirate one koji smatraju da Kostu ne treba osuđivati radi navodnog vršnjačkog nasilja koje je doživljavao?
– Čin masovnog ubojstva je zastrašujuć i tragičan. Radi se o traumatskom događaju i naravno da je za svaku osudu.Strašno je da neka djeca na društvenim mrežama veličaju dječaka ubojicu i nazivaju ga herojem.
Nažalost, ovakve situacije lako pokrenu lavinu neumjesnih i neprimjerenih komentara. Utoliko je važnije voditi računa o načinu oglašavanja kada su ovako ozbiljne stvari u pitanju. Trebalo bi pokazati visoku etiku i profesionalnost, svaka riječ bi trebala biti odmjerena, prije svega iz poštovanja prema žrtvama, ožalošćenima, ali i odgovornosti prema onima koji čitaju i slušaju.
Nikako nisu preporučljivi senzacionalistički naslovi koji hrane perverznu radoznalost i želju da se zaviri u mučnu intimu onih koji su nekoga izgubili. Također, nikako ne bi trebalo romantizirati ili popularizirati počinitelja, kako ne bi poslužio kao inspiracija drugima.
U današnje vrijeme u kojem živimo, precjenjuju se osobine kao što je lijep, pametan, uspješan, talentiran, iz ugledne obitelji, bogat… nauštrb plemenitosti, ljudskosti, solidarnosti, požrtvornosti…
Adolescenti u skladu sa svojom ličnošću i kapacitetima za rukovanje traumom, kao i mehanizmima obrane imaju čitav repertoar različitih reakcija. Ovo što spominjete bi moglo biti i kontrafobično reagiranje, odnosno bježanje od kontakta sa smrću. To je povoljnija varijanta. Nažalost ima i onih bez empatije koji se iživljavaju.
Spomenuli ste senzacionalističke naslove u medijima. Kako su srpski mediji pristupili izvještavanju o masakru na Vračaru?
– U Srbiji, kao i u drugim zemljama, postoje novinari koji svoj posao obavljaju časno, pa se tako odnose i u ovom slučaju, poštujući prije svega ljudsku patnju i stradanje. Nažalost, propagandna glasila, koja ne mare za posljedice svojih postupaka ovu tragediju eksploatiraju za vlastite interese.
Priča se da je Kosta bio opsjednut dokumentarcem “Američka tragedija”, u kojem se prikazuje kako majke žrtava pate, ali i kako majka ubojice pati zbog onoga što je njeno dijete počinilo. Taj dokumentarac je gledao više puta i poistovjećivao je majku ubojice sa svojom majkom. Je li moguće da je ovim ubojstvima na neki način želio kazniti svoju vlastitu majku?
– Zaista bi bilo neozbiljno nagađati koje su sve bile njegove namere, vjurujem da ćemo i to saznati. Ne znam koga je sve želio kazniti, ali je unesrećio mnoge. Mislim da je važno da roditelji budu upućeni u interese svoje djece koja mogu biti nesigurna. Od odraslih je očekivano da budu stabilniji u svom sistemu vrijednosti te da otvoreno i bez dlake na jeziku kažu svoj stav o onome što smatraju da je loše.
Naravno da u životu nije sve crno ili bijelo, ali postoji razlika između dobra i zla i zaista je važno da se jasno odredimo prema tome. Trebamo znati kome se dive naša djeca, jer će možda birati put svojih idola.
Je li normalno da otac, ugledni beogradski liječnik, 13-godišnjeg sina vodi u streljanu?
– Zaista ne vjerujem da je taj čovjek znao za što ga sprema. Ne bih ni streljaštvo povezivala s ubijanjem. Mnogi dječaci tokom odrastanja uživaju u igrama ili video igricama s pucanjem, pa nikada ne postanu ubojice. Ono što smatram problematičnim je držanje oružja u kući, posebno kada imate djecu.
Postoji li dovoljno dobar razlog za to? Ne vidim ga, ne razumijem čemu to. Na kraju, toliko puta smo čuli o kobnim posljedicama “igranja” s očevim, djedinim oružjem. Kao da ništa nismo naučili iz tih tragičnih priča, ili mislimo da se nama to ne može dogoditi.
Kakva je Kostina budućnost?
– Teško je to reći.
Mislite li da će s vremenom slobodno šetati ulicom?
– U ovom trenutku daleko više razmišljam o pomoći koju možemo pružiti žrtvama ovog tragičnog događaja.
Hoće li Kosta uvijek biti opasan za društvo?
– Mislim da u ovom trenutku to nitko ne može kazati sa sigurnošću. Reakcije društva, odnosno nadležnih organa, imat će udjela u daljnjem tijeku i ishodu ovog slučaja.
Dio ste psihološkog tima koji razgovara s djecom iz osnovne škole u kojoj se dogodio krvavi pir. Kako pomažete djeci da se nose s ovom traumom?
– Svi se mi spremamo i učimo o onome za što smo mislili da nas nikad neće zadesiti. Još uvijek je rano, neka djeca su otcijepljena od svojih osjećaja što je očekivan obrambeni mehanizam, neki su tužni, bespomoćni, mnogi preplašeni da se ovo može ponoviti. Osjećaju se nesigurno u sredini koju su smatrali sigurnom.
Mnogo će vremena biti potrebno da se povrati povjerenje u nas odrasle da ih možemo zaštititi. Trauma se nažalost ne može ublažiti niti iscijeliti, ali se uz stručnu pomoć i razgovor s vremenom može integrirati u životni tijek. Da naučimo živjeti s njom sa što manje posljedica. To je često višegodišnji proces, s neizvjesnim ishodom i ovisi o brojnim faktorima.
Kakva je situacija u beogradskim školama po pitanju vršnjačkog nasilja?
– Teško je dati širu sliku. Vršnjačko nasilje je oduvijek postojalo, ali ni izbliza nije imalo ovakve razmjere. U školama se danas o tome mnogo govori. Nevolja je jer su mladi izloženi nasilju u medijama, na društvenim mrežama i pitanje je koliko zapravo škola može suzbiti štetu koju čine svi oni.
Treba naglasiti da se mnogi nastavnici istinski trude i da im je stalo do djece, ali često nemaju podršku roditelja i šireg društvenog sistema.
Kako prepoznati dijete koje pokazuje znakove opasnosti za sebe, ali i druge? Može li se to uopće prepoznati?
– Nekada se teže prepozna kod djece koja su po svojoj prirodi mirna, zatvorena i povučena. Uz to poznaju socijane norme i postižu odličan školski uspeh, kao što je bio slučaj kod ovog dječaka. Kod neke djece ponašanje je upadljivije, pa i lakše za prepoznavanje, recimo povučenost, promjene raspoloženja, izoliranost od društva, šutljivost, sklonost konfliktima, depresije, napadima bijesa, grubost, nekulturno ponašanje…
Promjene u odnosu na uobičajeno ponašanje mogle bi biti signal da se s djetetom nešto događa. Treba naglasiti da je adolescencija buran period života, koja izaziva krize, kolebanja, različite ispade, eksperimentiranje te identifikaciju s ponekad problematičnim grupama, što zbunjuje, plaši i zabrinjava roditelje.
Procjena da li je adolescencija normalna, problematična ili kao u ovom slučaju patološka, ovisi o brojnim faktorima, ali svakako je važno ne oklijevati u traženju stručne pomoći kada je potrebna.
Koliko i na koji način razni reality showowi u Srbiji poput Zadruge koji se gledaju i u Hrvatskoj mogu utjecati na djecu?
– Naravno da mogu. Takvi programi obiluju nasiljem i prostačenjem. Djeca su posebno osetljiva populacija, važno je čemu su izložena u periodu kada se formiraju. Vjerujem da će se mnogi odrasli složiti da su nas neki filmovi, knjige i profesori učinili boljim ljudima.
Izuzetno je štetna normalizacija nasilja, psovki, pornografije i predstavljanja kriminalaca kao negativnih heroja, a novca kao najvažnijeg životnog motiva. Nažalost, ovakvih primjera je sve više u javnom prostoru. Bilo bi lijepo kad bi se mogli ukinuti. Ako baš ne znamo za bolje, možemo se poslužiti primjerima nekadašnjih školskih programa.
Što napraviti da se ovako nešto više nikad ne ponovi?
– Čini mi se da je jedino što možemo da se istinski i predano trudimo spriječiti ovakve tragedije. Za početak je važno razgovarati o traumatskom događaju. Zaista je teško naći riječi koje bi opisale sav užas kroz koji su prošli i prolaze roditelji, djeca, nastavnci, oni koji su izgubili nekog. Važno je da pokažemo solidarnost i pružimo svu moguću pomoć i podršku tim ljudima.
Živimo u vremenu u kojem vijest traje jedan dan, skloni smo da brzo zaboravljamo i da se samo površno bavimo stvarima. Trebamo shvatiti što smo predvidjeli, koje propuste smo napravili i preuzeti odgovornost za to. Uvijek je dobro krenuti od sebe, zamisliti se što svako od nas može učiniti da pobjedi zlo u sebi i oko sebe.
S druge strane bi trebalo pojačati preventivan rad s djecom, od predškolskih ustanova pa sve do kraja srednje škole: predavanja, workshopovi, dovođenje dječjih sportskih, glazbenih i filmskih heroja na tribine gdje oni i te kako mogu promovirati društvo bez nasilja. Možda je manje unosno od reklamiranja kockarnica, ali je prijeko potrebno.