Grmi na Rivi ekipa u crnom, sama sebe hvali koliko ih se skupilo. Grmi kamen, grmi more, grme o braći, o pravdi, o cijeloj Hrvatskoj…
Desnica jača širom Evrope. Desnica u Njemačkoj vuče za rukav kancelara. Desnica u Italiji odavno sjedi za svjetskim stolom. Desnica u Francuskoj samo čeka da neko mahne maramom. Desnica u Poljskoj preuredila je političku scenu i podsjetila svijet da je Poljska ipak bila carstvo. A desnica u Hrvatskoj?
Desnica u Hrvatskoj bi otišla na protest, a onda na koncert srpskih narodnjaka i pivo.
Gdje su uopšte desne stranke?
Hajdemo nešto jednostavno. Uzmimo istraživanje popularnosti stranaka iz septembra, koje je Crobarometar objavio prije dvije sedmice. Vodi HDZ sa 27,5%, potom je SDP sa 22,5%, tu su još Možemo sa 10,6% i Most sa 6%. Svi drugi su ispod 5%.
Zamislimo sada da je Hrvatska jedna izborna jedinica i da nema manjina i dijaspore. Znate li kako bi otprilike izgledao Sabor? HDZ – 62 mandata, SDP – 51 mandat, Možemo – 24 mandata i Most – 14 mandata. Sve ostalo ne samo da je ispod crte nego roni!
Da nema izbornih jedinica gdje se ipak može progurati i poneki lokalno popularan političar ili stranka (pa onda IDS ili DP imaju neke šanse), da nema izborne jedinice za dijasporu gdje se HDZ-u može provući i jedan, recimo, desniji, u Saboru bi bila samo jedna uvjetno rečeno desna stranka. To je Most, stranka koja je više ideološki čušpajz nego ozbiljna desnica!
Hrvatska desnica danas politički spada u onaj stari vic gdje kandidat, razbarušene kose, otkopčane kravate i s očajem u očima, dolazi kući nakon izbora. Žena ga pita: “I, koliko si dobio?” On, ne skrivajući beskonačno razočaranje: “Tri glasa.” Žena ga pogleda: “Priznaj, koja ti je ta?”
Protesti koji odgovaraju samo Vučiću
Protesti i predstave zamaskiranih zadnjih dana su medijski i scenski vrlo upečatljivi i za Hrvatsku veoma neugodni. Pisali smo već: takvi događaji odgovaraju samo Vučiću, velikosrpskoj pa i ruskoj politici. Nije zato teško pretpostaviti da će se uz policiju i DORH zanimati i druge službe.
Ako niste primijetili, otkada je Trump Orbanu jasno rekao da ako ostane na ruskim energentima da neće biti dobro, položaj Hrvatske, zemlje koja ima naftni terminal, LNG terminal (ko je ono bio protiv, SDP?) i suvremeni naftovod postao je jako važan. Mnogima to ne odgovara. Mnogi bi ovdje voljeli vidjeti destabilizaciju.
Desnica pokazuje kako nema snage
Protesti, koliko god glasni bili, skrivaju političku istinu. Desnica, pri čemu mislimo na one desnije od HDZ-a, jednostavno nema snage. Nema relevantnu organizaciju, nema infrastrukturu, nema ljude koji bi u Saboru činili iole ozbiljnu političku grupu. Nema ni kandidate. Nema čovjeka za premijera, nema ni buduće ministre. Ima samo buku i crnu maskaradu.
Naravno, skočit će odmah neki desnice sa tezom da su “ankete lažne”. To je ona stara hrvatska politička utjeha: ako ne valja rezultat, sigurno je kriva anketa. To je prije izbora. U izbornoj noći onda krene ona druga: “Nisu nas prepoznali.”
Hajdemo i bez anketa, konkretno. Evo, Zagreb. Grad koji je hrvatskoj desnici već godinama crvena krpa, simbol “ideološkog propadanja”. Grad kojim suvereno upravljaju Tomašević i Možemo. Za desnicu je Možemo sve ono što ne smije postojati: i LGBT prava, i rodna ideologija, i zeleni ekstremizam, i, naravno, “mrze Hrvatsku”.
Pri tome, da budemo jasni, Možemo nije nikakav primjer stranke koja uspješno upravlja glavnim gradom. U Zagrebu puno i previše toga zapinje, promet je haos, za šetnju centrom nije loše ni imati kacigu, čisto da vam nešto ne padne na glavu.
Da su sutra izbori – desnica opet ne bi postojala
Kad bi sutra Tomašević, Kekin, Benčić i društvo rekli: “Draga desnico, svi dajemo ostavke, idemo na izbore, za gradonačelnika i Skupštinu!” Tko bi ih pobijedio? Nitko. Tomašević bi uzeo grad u prvom krugu, kako ga uzimaju lokalni šerifi hrvatske brdsko-planinske provincije. Usput bi SDP i Možemo uzeli Skupštinu u paketu.
Vi koji ovo čitate ipak ste nešto više zainteresovani za politiku. Pa evo, pitam vas, možete li se sjetiti barem jednog, jedinog političara s desna koji bi danas u Zagrebu mogao ući u drugi krug protiv Tomaševića? Jednog koji bi dosegnuo bar 15 posto, ono da se ne osramoti pred familijom?
Pojavilo bi se naravno sa desna barem pet kandidata. Trojica bivših HDZ-ovaca uvrijeđenih jer im stranka nije dala sinekuru koja finansijski odgovara njihovom egu i dva propala moralista s diplomom općenarodne odbrane i društvene samozaštite. Služili bi za opće sprdanje.
Sabor? HSP je davno politički uništen. Domovinski pokret je sam sebe spustio debelo ispod 5 posto i mora biti sretan da dobije klub zastupnika, trojicu nakon narednih izbora. Suverenisti? Znate li bar imena zastupnika i za šta se u Saboru zalažu? Gdje su ti političari desnice koji će sutra ugroziti Plenkovića, koji će politički pomesti Jandrokovića, koji će dobiti glasove hrvatskih građana koje danas dobivaju SDP-ovci?
Uostalom, ako ćete biti malo desnije od Plenkovića, imate za to Ivana Anušića, jer HDZ naravno pokriva sve, pa imaju i kandidate za koje je onaj “Plenkovićev HDZ” previše lijevo i previše evropski.
Duboka frustracija desnice vlastitom prazninom
Svi ovi protesti, koliko god bili neugodni i koliko god ih ljevica iskoristila za svoje političke ciljeve (kroz ipak nategnutu priču o ustašizaciji Hrvatske), nisu skupili dovoljno ljudi za izabrati jednog saborskog zastupnika. To je stvarni uzrok dubokoj političkoj frustraciji desnice. Niti oni ovakvi išta nude hrvatskim građanima, niti ih hrvatski građani prepoznaju.
Istina, uveli su novu tehniku nastupa. Nema više protesta dijela ratnih veterana, kao prije desetak godina. Biologija je neumitna, a protesti ljudi u šezdesetima teško bi mogli izgledati revolucionarno i opasno. Umjesto toga, imamo novu protestnu vojsku, navijačke skupine. Vođene od nekoliko starijih, iskusnijih kadrova. Ljudi koji dobro znaju preko grupa na mobilnim mrežama zapaliti ekipu dobrim dijelom mlađih punoljetnika.
Hrvatska je ipak prerasla folirante
Ukratko, kad čujete viku sa splitske Rive, ne čujete snagu. Čujete političku prazninu. Prijeteću, ali prazninu. Čujete ljude koji nemaju moć promijeniti ništa, pa zato viču: “Zahtijevamo da puste našu braću.” To i jeste paradoks: u demokratskoj Hrvatskoj znaju da politika ne smije ni može utjecati na suca istrage. To je mogla u Jugoslaviji. U Hrvatskoj, ne.
Ostaje na kraju samo buka, demonstriranje sile i debela frustracija. Niti jedna desna politička opcija ne prelazi izborni prag na nacionalnoj razini. I neće ga prijeći dok god misli da se vlast osvaja crnim majicama, bubnjevima i scenografijom nogometne utakmice.
Ovo je ipak država građana koji su prerasli takve folirante.
Možda jednom neki shvate da je ozbiljna konzervativna stranka (a bilo bi dobro da je imamo) ozbiljan rad i posao, i da se preko vike ne dobijaju izbori nego samo aplauzi na Rivi. Aplauzi koji ne traju duže od zimskog sunca nad Splitom.