Skup koji je organizovala Liberalno demokratska partija (LDP) počeo je šetnjom sa trga Terazije do zgrade Vlade Srbije, gdje je na mjestu atentata odana počast, položeno cvijeće i zapaljene svijeće.
Građani su tokom povorke nosili cvijeće i ispisane poruke citata ubijenog premijera Srbije.
Na skupu su pored predstavnika LDP-a bili predstavnici Bošnjačke demokratske zajednice Sandžaka, kao i veliki broj mladih ljudi.
Nakon odavanja počasti lider LDP-a Čedomir Jovanović poručio je da “oni koji su stvarali atmosferu u kojoj je bilo moguće ubiti Zorana, moraju biti otkriveni i nemilosrdno kažnjeni“.
Jovanović je rekao da će nastaviti svoju borbu za potpunu istinu o 12. martu 2003. godine.
„Ubice su u zatvoru ali Srbija time nije zadovoljna. Oni koji su stvarali atmosferu u kojoj je moguće bilo ubiti Zorana, a nama oduzeti Srbiju moraju biti otkriveni i nemilosrdno kažnjeni, onako kako to najviše boli. Njihova imena treba da se znaju i pamte dok postoji ova zemlja i naš narod“, poručio je Jovanović i dodao da će učiniti sve da to zaista tako i bude.
Lider LDP-a je istakao da je ubistvom Zorana Đinđića zaustavljena ona Srbija, koja je bila dobra, vrijedna i uspješna.
„Laž je da smo mi generacija gubitnika, oni koji danas govore Zoranovim jezikom, a nisu ga razumeli dok je bio živ dokaz su da smo mi pobednici“, rekao je.
On je dodao da Srbija još uvijek traži ono najbolje u 12. martu 2003. godine, “što je oduzeto od Zorana „a svi imamo u sebi“.
Jovanović je u svom obraćanju novinarima rekao da je „ovo 11. šetnja za Zorana u kojoj su prije svega ljudi, a nikako političari te da ta šetnja dokazuje da u ovom društvu ima energije i spremnosti koja je bila u petooktobarskoj Srbiji”.
Prema njegovim riječima ideje o kojima je Zoran Đinćić govorio nisu samo parole već su to i mjere života i te ideje su pokaz na zemlji.
„Sudbina Zorana Đinđića, podvukao je Jovanović, je sudbina slabosti i mana sa kojima Srbija ne smije da se pomiri“, rekao je.
– Zoran Đinđić
Zoran Đinđić je rođen u Bosanskom Šamcu 1952. godine. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1974. godine. U periodu od 1977. do 1990. godine boravio je u Njemačkoj na više univerziteta i instituta društvenih nauka – Konstanc, Bon, Frankfurt. Doktorirao je 1979. godine na Univerzitetu u Konstancu gde je radio kao asistent.
Jedan je od osnivača Demokratske stranke (DS). Za predsjednika stranke je biran još dva puta. Bio je viši naučni saradnik u Centru za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu, poslanik u sva tri višestranačka saziva Narodne skupštine Republike Srbije i Vijeću republika Skupštine SRJ. Bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Za gradonačelnika Beograda izabran je 21. februara 1997, sa te funkcije smijenjen je 30. septembra 1997. Za njegovu smenu glasali su odbornici SPO Vuka Draškovića, SPS Slobodana Miloševića i SRS Vojislava Šešelja. U sudskom sporu sa predsjednikom Vlade Republike Srbije Mirkom Marjanovićem, 20. septembra 1996. osuđen je na 4 mjeseca zatvora, uslovno na dvije godine. Vrhovni sud Srbije. preinačio je tu presudu i izrekao novu u kojoj je osuđen na 7 mjeseci zatvora, uslovno na 3 godine.
Na opštim izborima septembra 2000. godine bio je šef Centralnog izbornog štaba i koordinator promotivne kampanje opozcije DOS-a. Na tim izborima Đinđić je izabran za poslanika u Vijeću republika Skupštine SRJ.
Za premijera Srbije izabran je 25. januara 2001. nakon pobjede DOS-a na republičkim parlamentarnim izborima u decembru 2000. godine.
Bio je predsjednik Organizacionog odbora 12. Svetskog kupa u vaterpolu 2002. Američki nedeljnik “Time” u septembru 1999. godine uvrstio ga je među 14 vodećih evropskih političara trećeg milenijuma.
Dobitnik je brojnih međunarodnih nagrada za dosprinos razvoju demokratije.
Autor je knjiga: “Subjektivnost i nasilje”, “Jesen dijalektike”, “Jugoslavija kao nedovršena država”. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa “Theoria”, glasila Filozofskog društva Srbije.
„Dr Zoran Đinđić je ubijen 12. marta 2003. ispred zgrade Vlade Republike Srbije, zato što je pokušao da Srbiju oslobodi prošlosti i odvede je u budućnost“, stoji u njegovoj biografiji Virtuelnog muzeja “Zoran Đinđić”.
Iza sebe ostavio suprugu Ružicu, kćerku Jovanu i sina Luku.