Goli otok, gledan iz pristaništa uvale Tatinja, djeluje strašno moćno.
Gola ljepota golog kamena, s Velebitom u pozadini, restoran u koncesiji braće s Raba u kojem turisti dokono čavrljaju, teško će vas misaono teleportirati u godine kad je otok bio jedino i isključivo sinonim velike patnje…
Ali tako je samo na prvi pogled.
Svakim korakom dalje od pristaništa u unutrašnjost otoka, šćućurenog na četiri i pol kvadratna kilometra između sjeveroistočnog dijela Raba i kopna u sjevernom dijelu Velebitskog kanala, posjetitelje sve više obuzima jeza.
Taj hrvatski Alcatraz, kako se turistima dočarava na skromnom reklamnom listiću, i danas je, 64 godine poslije osnivanja logora za pristaše Informbiroa, tzv. IB-ovce što su nakon Titova raskida sa Staljinom ostali odani sovjetskom vođi, opasan po život.
I objektivna prijetnja za 50.000 turista, koliko ih, navodno, u ljetnoj sezoni posjeti Goli otok i koji taj posjet prežive, valjda pukom srećom, upozorava.
Goli otok je formalno u vlasništvu Agencije za upravljanje državnom imovinom, ali prilično je moguće da nitko od zaposlenika nije ni vidio kakva se strahota ukazuje posjetiteljima.
Marin Mušćo, direktor Turističke zajednice Lopar, kojoj teritorijalno pripada i Goli, navodi da je prije nekoliko godina sam smatrao da bi Goli otok bilo najbolje zatvoriti za posjetitelje zbog opasnosti od povreda.
Ali… od toga je odustao.
Tadašnji zatvorski sistem predao je 1988. gradu Rabu otok na upravljanje, a grad je u stisci s novcem ostavio status quo.