Niko ne misli da "upristojavanje" političkog života u Srbiji može biti brzo i lako, ali jeste ključno što je povučena granica preko koje nijedna vlast ne sme ići. Otpor društva je zato važniji od puke, površne promene vlasti, kaže Dubravka Stojanović, profesorka Filozofskog fakulteta u Beogradu, u intervjuu za novi broj Nedeljnika.
"Evo, na primer, jutros kasirka u mojoj samoposluzi grdi Vučića! To pre nekoliko nedelja ne bi bilo zamislivo. To je znak da smo u vrlo kratkom vremenu, zahvaljujući protestima i velikoj podršci koju su dobili, već postali malo bolje društvo, spremnije da misli svojom glavom", kaže Dubravka Stojanović.
Da li je problem što postoji ogroman broj ljudi kojima je sadašnja opoziciona ponuda loša jer su se javljali ljudi koji neće šetati za Boška ili Đilasa. Takođe, tu su oni koji kažu da neće šetati sa porukama koje su na platformi desnije od Vučića?
To jeste problem. Najtačniji odgovor je da u našem političkom društvu nema dovoljno političke i idejne pluralnosti. Od početka višepartizma, početkom devedesetih, stranke su se najvećim delom utrkivale na istom, nacionalističkom, programu. S Miloševićem su se takmičile ko bi rat bolje vodio, a sad napadaju Vučića tvrdeći da o Kosovu nema ni razgovora. To vidim kao naš ključni problem. Malo ko je nudio stvarno drugačiji program, oslobođen teritorijalnih fantazija, koncentrisan na ekonomska i društvena pitanja, na obrazovanje i zdravstvo, na ono što je ljudima stvarno važno. Takmičiti se u nacionalizmu s nacionalističkim vlastima je izgubljena bitka – vlast će u toj disciplini uvek pobediti. Jača je, ima policiju, ima vojsku.
Vrteći se kao hrčci na onoj spravici oko istog programa mi, eto, opet sami sebi pravimo jednopartijski režim. Kukalo se na komunizam, kao nisu nam dali da mislimo, da imamo višestranačje. Pa, sad ga imamo i šta smo napravili? Opet smo završili u jednopartijskom sistemu – opozicija se samoukinula, a društvo nije stvorilo nove alternative. To je za mene najveći poraz.