Nema medija u Hrvatskoj, elektronskog, papirnatog, dimnih signala, bilo kakvog, koji nije izvijestio o mogućem pokušaju silovanja 19-godišnje Britanke na Hvaru. Isto tako niti jedan, ali baš niti jedan, nije propustio naglasiti da je djevojka imala nekih 1,75 promila alkohola u krvi (neki su licitirali i na preko 2), da je cura dakle, po mjeri puhalice za testiranje na alkohol, bila treštena pijana i teturala je gradskom obalom usred noći. Njezin “gazda”, iznajmljivač apartmana za nju i njezinu prijateljicu, pred kamerama je neometan od novinara zdvajao – tako mlada, a u pasošu već ima žigove Južne Afrike i pitaj boga odakle sve ne, samo što ne reče, gdje se to sve vucarala! Na tome je dakako i ostalo. Što gazda rek’o, novinar ne porek’o, barem prokomentirao kad već nije iz priloga izbacio očigledni pravni prekršaj, primitivni bezobrazluk i strukovnu neukost – da vrli gazda, posredstvom hrvatskog televizijskog cvijeta, objavljuje svekolikom hrvatskom svijetu njezine sasvim privatne podatke, dakako bez njezine dozvole (uz neophodnu opasku, vrteći glavom i vidljivo negodujući, da je došla natrag u apartman, kakva? – naravno pijana!).
Jedne druge, elektronski medij, čak su premašile standardnu normu gluposti i objavile nešto što bi izgubilo na ljepoti i pameti kad se ne bi doslovno citiralo: “Čak je i sama priznala da do seksualnog čina nije došlo. A njene razderotine i ogrebotine, rane su zadobivene samo od pada. Inače, na sudu se pojavila neprimjereno odjevena, slobodnog ponašanja. Bila je nasmijana i ni po čemu se nije dalo ni naslutiti da je pretrpjela traume. Namjeravala je nakon Hvara svoje ljetovanje nastaviti putovanjem po Srbiji, no zbog ozljede noge vraća se na Hvar, a nakon toga u domovinu.”
Naglasci: nije silovana (sama kaže), povrede su samo od pada (čitaj: vaterpolisti su samo gledali), neprimjereno odjevena (malne gola, drolja), slobodnog ponašanja (čitaj: raskalašena), namjeravala poslije Hvara u Srbiju (čitaj: srbofilka).
Nakon ovoga, mislim da bismo mi Hrvati trebali dobro promisliti i otvoriti diskusiju na nacionalnoj i dija/spornoj razini o tome kakve nam to u stvari balave droljice, odurne pijandure, svjetske potepuhkinje dolaze na naše more, na naše čiste obale, u umilne gradove i među ljubazne ljude, kulturne, priproste ponekad, ali isto tako čiste i divne kao naše plavo more. Osobito u ovom slučaju kad je svjetska drolja-skitnica pokušala u porok odvesti petoricu naših momaka, ma šta momaka, dječaka! Isti ti mediji, to jest i ponovo svi oni, naglašavali su da su dječaci maloljetni, pa valjda ne znaju što je to silovanje ili tek pokušaj.
Jezički nesporazum, o zidiću da i ne govorimo
Ovo tek stoga što je bjelosvjetska kurva ipak nekako uspjela pobjeći nakon što je, kako kažu prestrašeni dječaci, pokušala preskočiti zid od dva metra!? Takvo što ne uspijeva tek tako niti Blanki Vlašić, a vidi ove, umislila da može sve pa krenula odmah na dva metra. Naši umiljati momci su je u tome sprečavali svim snagama i polugama tako da je izgrebla noge, ruke, i ambulanta je imala posla da to sanira. Pa se onda svatko tko nije baš idiot pita zbog čega su je uopće sprečavali u bijegu? Od koga ili čega je bježala? Što je nisu pustili da pobjegne? Ako već nisu, recimo to tako, željeli njezino društvo, koga su je vraga sprečavali da pobjegne? Svi ti naši mladi oficiri i džentlemeni, i ostali vaterpolisti, mogli su je pustiti da zbriše kad je već razgovijetno i, kažu svjedoci iz susjedstva, prilično glasno vikala: “Help, help!”. Ali ne možemo baš sve svaliti na djecu, što zna dijete što je engleski. Izvještavaju naše novine da su mališani izjavili kako je “…krenula bježati, kad ih je ugledala, preko visokog zidića, te da su je pokušavali odgovoriti od bijega pri čemu se ozlijedila.” Neodoljiv je ovaj zidić od dva metra?!, pitanje je jel’ to dječačka percepcija ili tek snaga novinarskog izraza. Ukratko, ozlijedila se prilikom odgovaranja. I zbog čega li je krenula bježati kad ih je vidjela da se približavaju? Stvarno svakakve mi primamo u goste. A oni su je samo pokušali odgovoriti. Kako bi se tek provela da su je pokušali zaustaviti silom? Bilo bi to bogme pravo silovanje!
I eto nas opet kod starih tema kako općecivilizacijskih tekovina, tako i hrvatske (naravno ne samo hrvatske) uljudbe posebno, a sve u svezi i glede žensko-muških odnosa. S naglaskom na seksualnom (a kakav bi drugačiji i mogao biti?, rekao bi naš prosječni muškarac, kakvih je, prosječnih, jednostavno preogromna većina). Od stoljeća sedmog do današnjih hrvatskih mališana, muško je ovlašteno da ima, uzme, posjeduje, tuče pa i zatuče ženu. Muškarac je uglavnom izuzet od odgovornosti, od blamaže, čak i od pretjeranog interesa za njegova postupanja ili motive kad se već nađe pod pažnjom javnosti. Ako se i pokaže neki interes javnosti, ona će ga kroz svoje vajne medije uglavnom tetošiti i zaštititi ako treba, ili slaviti ako je ispao velik frajer! (Primjer: slavni kućni video uradak seksa između jedne estradne zvijezde, koja u to vrijeme nije bila ni s kim u vezi, a veliki frajer je u to vrijeme bio i ostao suprug i otac dvoje djece.) Može pri tome biti pijan kao svinja, nasilan, može teturati rivama, plažama, sokacima, može pri tome vikati koliko ga grlo nosi, ponekad i zapucati, pa ukoliko ne padne u more, ne udari slučajno policajca, mecima razbije prozore načelniku općine ili policije, nitko tome neće pridavati značenje neke dublje pokvarenosti ili odstupanja od standardne uloge, kao što bi to bilo za ženu. Može to sve činiti u bilo koje doba od nula do dvadesetičetiri, svejedno. Naravno, još k svemu reći da ga pri tome sigurno nitko neće ni pogledati, a kamoli pokušati silovati, gotovo je komično.
Međutim, obrnemo li malo izreku quod licet bovi…. ’ajde da vidim onu koja će obaviti barem dio gore navedenih i iz života prepisanih radnji a da ne ispadne kurva, luđakinja, izazivačica nezasitnih (čitaj: nedojebanih) muškarčina, pijandura i narkomanka te uopće ološ. Isto ono na što se vadi barem pola silovatelja (oprostite, šjor/gospon sudac, bio sam pijan, nisam znao što činim…) mogućoj ili stvarnoj žrtvi je otegotna okolnost. Što poštena žena, djevojka dapače, ima činiti u noćnom klubu sama, ili s prijateljicom, ali bez muškog vlasnika, napiti se, izaći u noć s nekim dečkom, što uopće čini tako mlada te se klatari po bijelom svijetu? Znaju muškarci, znaju policajci, znaju suci, znaju susjedi, znaju gazde koji istovremeno takvima iznajmljuju sobe (treba para, ne bi oni inače), znamo svi mi, pa uostalom i uopće, ZNA SE… nemaju one tu što tražiti, osim… Jer da su poštene, bile bi već u krevetu, same ili sa zakonitim suprugom (ako je ovaj stigao kući s noćnog provoda), a ne bi ni bile tisućama kilometara daleko od svoje vlastite kuće. Dobro, novac za iznajmljeni apartman mogu poslati i poštom.
Kći bez domovine
Ni ove naše nisu ništa bolje. Istoga dana kad i vijest o razularenoj britanki koja namjerno baca u nevolju petoricu perspektivnih mladih vaterpolista, i također u svim medijima, pojavila se sljedeća vijest: “Dvadesetpetogodišnji mladić iz Pleternice priveden je u policijsku postaju nakon prijave da je pokušao silovati 19-godišnju sumještanku. Kako je izvijestila Policijska uprava požeško-slavonska, djevojka se u nedjelju rano ujutro, oko 3.30 sati, pješice vraćala kući nakon večernjeg izlaska. U jednom trenutku pokraj nje se zaustavio automobil koji je vozio njezin 25-godišnji znanac. Ponudio je djevojci prijevoz do kuće, no u prvi trenutak ona je to odbila. Mladić je potom ponovo ponudio prijevoz uz riječi da ne šeta sama u ovako sitne sate, i djevojka je konačno sjela u automobil.” Istu sliku pamtimo, mada s mnogo gorim posljedicama, u vezi s ubijenom Kristinom Šušnjarom. I njoj je mladić iz susjednog sela ponudio prijevoz ne bi li bila sigurnija. Da “ne šeta tako kasno sama!” I potom je u pokušaju silovanja i zatukao. Pomalo blijedi sjećanje na nestalu (po svoj prilici također zatučenu) Britt Lapthorne. I ona je bila mlada, sama na putu čak iz Australije, napila se u klubu Fuego, ostala do kasna… kraj već znamo.
Svejedno je, Sinjanka ili Australka, Pleterničanka ili Britanka, “naša” ili “njihova”, kao žene su svačije, opće vlasništvo. Budući da su žene, za ovaj mentalitet frajera puštenih s lanca sve su one iste, to jest komad (kako ih se često i zove) mesa za izdovoljavanje. Iz jedne vrlo drugačije, pa ipak u osnovi iste situacije, Wirginia Woolf (“Tri gvineje”) izvela je sljedeći, manje turoban zaključak: “Kao žena, nemam domovinu, kao žena ne želim domovinu, kao ženi domovina mi je cijeli svijet.” Ionako se zna da domovina ima samo sinove, Varaždinca, Dalmatinca, svejedno, važno da je sin.
Tekst preuzet sa portala www.zamirzine.net