<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dejan Lučka: Šta se desilo na izborima u Srbiji?

Izbori u Srbiji su prošli i do sada su u posljednih 10 godina vjerovatno jedni od zanimljivijih.

07. april 2022, 9:22

Vučić po standardu...

Sasvim očekivano, Vučić i njegova partija su i dalje opcija koju je veoma teško skinuti sa vlasti. Aleksandar Vučić je lagano pobijedio u prvom krugu glasanja za predsjednika u Srbiji i to sa skoro 60% glasova, dok je poređenja radi kandidat opozicije Zdravko Ponoš dobio nešto manje od 20% glasova.

Pored snažnog Vučićevog kulta ličnosti koji Srpska napredna stranka gradi kroz medije u Srbiji, zanimljivo je da je još snažnija podrška Vučiću došla i iz Republike Srpske, i to i od strane predstavnika vladajućih partija i od strane opozicije, dok je ogroman dio naroda u Srpskoj prosto očaran srpskim predsjednikom. Česta su poređenja sa Titom i njegovom vladavinom, a jasno je da takve paralele prijaju i Vučiću i SNS-u. Njegovo klackanje između Zapada i Rusije, podrška, bar za sada, sa obje strane danas polarizovanog svijeta i generalno neutralan stav u međunarodnim odnosima, svakako da jako vuku na ono: poslije Tita Vučić, što je izgleda i cilj medijskog i marketinškog predstavljanja AV.

Gledajući na situaciju u BiH, kako su sve ozbiljnije stranke u Republici Srpskoj dale podršku Vučiću, pa čak i one „opozicione”, dok Vučić daje javnu podršku vlastima i vladajućoj partiji u Srpskoj, biće veoma zanimljivo vidjeti da li će to imati ikakvog efekta i na izbore u Bosni i Hercegovini. Gledano kroz nepartijske naočare, jasno je da je ovo fenomen za nevjericu, ma koliko to opozicija u Srpskoj opravdavala nekom svojom logikom. Davati podršku nekome ko daje podršku onom ko se bori protiv tebe zaista je rijetkost. Ali očigledno je da su (skoro) svi omađijani Vučićevom retorikom, te ga političari iz Srpske doživljavaju kao očinsku figuru koja brižno bdi nad svojom dječicom. I sami glasovi iz Srpske, kao i generalno raspoloženje naroda idu ka toj logici. Na tim talasima već odavno plivaju SNSD i Dodik, a u barku se stalno pokušavaju uključiti i drugari iz PDP-a i SDS-a, vjerovatno se vodeći ranijim animozitetom na relaciji Dodik-Vučić, nadajući se da će stara neprijateljstva nanovo da se rasplamsaju. Politika je ipak vještina mogućeg, a trenutno je teško moguća promjena vlasti u Srpskoj i samim tim i promjena Vučićevog odnosa prema pojedincima i strankama u BiH.

Vučić, Dačić i drugarstvo

Na parlamentarnim izborima, lista „SNS Aleksandar Vučić – Zajedno možemo sve” osvojila je po svemu sudeći 120 mandata u Narodnoj skupštini. Ovo je slabiji rezultat naprednjaka nego u prethodnom periodu i pokazatelj da, iako su daleko najjača stranka u Srbiji, i dalje mogu biti ugroženi. Pored toga, jasno je da neki šrafovi ne štimaju u njihovom stroju, jer je ovo slabiji rezultat od očekivanog. Padu njihove popularnosti kumuju mnogobrojne afere, nedefinisan odnos prema sukobima u Ukrajini, krajnje nevoljena beogradska vlast i mnogi drugi faktori. Bez svog lidera, teško da bi SNS mogao da se održi na parlamentarnoj površini. Utisak je da je SNS bez Vučića ono što je u Srpskoj SNSD bez Dodika: veoma slaba parlamentarna stranka.

Lista „Ivica Dačić – Premijer Srbije” i njegova Socijalistička partija Srbije imaju 32 mandata i već sada je vjerovatno da će nova parlamentarna većina da funkcioniše na starim principima: SNS + SPS. Dačić i socijalisti su podršku birača dobili, kako glasanjem standardnog članstva, snažnim glasanjem „sigurnih glasova” porodice, kumova, prijatelja i drugarski zaposlenih, tako i otvorenim rusofilstvom, koje je bilo snažno (ne samo od strane socijalista) u ovoj kampanji. Stiče se utisak da je Dačić nekada bio i veći rusofil od partija koje baštine rusofilstvo i desne ideje, i to je dobro kapitalizovao. Dačić – Premijer je zaista zanimljiva predizborna parola koja iz ove vizure uopšte ne izgleda kao loše postavljena, s obzirom na pregovaračku snagu SPS-a.

Dačić je sigurno jedan od najboljih političkih kapetana u Srbiji, koji u (skoro) svakoj podjeli dobije karte sa kojima ostaje za stolom. Ipak, ono što ga krasi kroz političku karijeru je i lako mijenjanje strana i saradnja sa svim i svakim, čime SPS kontinuirano održava na vlasti u Srbiji. Ko bi u novembru 2000. mogao i da zamisli da će socijalisti biti ovoliko jaki dvije decenije kasnije, a da će tadašnji revolucionari, koji su najavljivali lustraciju i ko zna šta još sve ne, izdati ideju promjena na bolje, deformisati institucije, izigrati povjerenje građana i utabati put ka (skoro) apsolutnoj vlasti nekadašnjim radikalima.

Opozicija i „opozicija”, desnica i ljevica

Sama opozicija u Srbiji sada postoji, kao i u proteklom periodu kao opozicija i kao „opozicija”, samo u ovom trenutku i parlamentarno.

Opoziciona lista „Marinika Tepić - Ujedinjeni za pobedu Srbije” ima 38 mandata, a značajan uspjeh ostvarila je i zeleno-lijeva lista „Moramo” koja je osvojila 13 mandata. Zeleno-lijeva koalicija je pokazala da se može ostvariti izborni uspjeh i drugim pričama, mnogo bližim narodu, a ne samo onim standardno nacionalnim i floskulističkim, i to bez prevelike podrške medija i ogromnih sredstava. Ovome je svakako doprinijela višegodišnja borba protiv vlâsti aktivista koji su sada učestvovali na izborima, kao i cjelokupna priča oko Rio Tinta i zagađenja životne sredine u Srbiji.

Veoma bitna stvar vezana za priču oko koalicije „Moramo” je i ogromna sličnost sa hrvatskom političkom platformom i strankom zelene ljevice „Možemo!”, koja je ostvarila pravi bum na prošlim zagrebačkim izborima. Sličnosti se kreću od identičnih ideja i samog vizuala pa do prethodnog građanskog aktivizma ljudi iz ovih političkih opcija.

Tu se svakako treba postaviti pitanje, da li i u BiH, koja je veoma etnički podjeljenja, stranka koja baštini ideje ljevice i zelenih može ostvariti ozbiljniji uspjeh na nekim od narednih izbora? U Hrvatskoj je to djelovalo teško ostvarivo, ali se desilo; u Srbiji se to činilo praktično nemogućim, naročito zbog odvojenog nastupa dijela ostatka opozicije, ali se ipak desilo. Da li i u zemlji između Hrvatske i Srbije može da se desi neki pokret na „Mo...” veliko je pitanje. Ipak, ne prognozirajući budućnost političke scene u BiH, teško je zamisliti da bi se u skorije doba istinska ljevica i istinska ideja zelenih mogla progurati pored trenutnih partija. Međutim, kako prava ljevica uopšte i ne postoji u BiH, a partije kao što su SDP ili SP, pored toga šta im piše u programima i statutima, svakako nisu nositelji istinske lijeve ideje, prostora za rađanje i razvoj značajnijeg zeleno-lijevog pokreta zasigurno ima. Potrebno je (samo!) ukalupiti ga u tronacionalnu priču u bosanskohercegovačkoj stvarnosti.

Ono što je možda i najveći utisak izbora je da je desnica, i to ona desnije od SNS-a, isplivala i pokazala da ima dosta pristalica. Tako u Narodnu skupštinu ulazi i lista „DSS Miloš Jovanović – Nada za Srbiju”, „Boško Obradović – Srpski pokret Dveri – Pokret obnove Kraljevine Srbije” i lista „Milica Đurđević Stamenkovski – Srpska stranka Zavetnici”. Ipak, glasovi desnice nisu iznikli ni iz čega. Moglo bi se reći da su to nekadašnji glasovi koji su išli radikalima, dijelom i naprednjacima, samo sada raspoređeni na više strana, takođe desne provenijencije.

Prognozira se da će možda neke od desnih partija ući u postizbornu koaliciju sa trenutno vladajućima, ali je sve još uvijek na klimavim nogama. Zanimljivo je i to da se u javnosti već stvara priča kako je SNS i Vučićeva politika mnogo bolja opcija nego skretanje u totalno desno za šta se zalažu neke od ovih desnih opcija, pa se i postavlja pitanje da li je ovakav rezultat u stvari i dio izbornog planiranja, te je namjerno dato više mjesta u medijima desnim partijama, kako bi SNS i Vučić pored njih djelovali umjereno. Tako smo sada dobili gradiranje prema kome se u centru svih parlamentarnih partija nalazi SNS, sa svojom umjerenijom desnom pričom, dok su skroz desno nove parlamentarne stranke, blago desno-lijevo sa gravitiranjem ka centru su ujedinjena opozicija i SPS, i lijevo je lista „Moramo”. Nekada su DOS i njegove sljednice plašili narod sa povratkom starog vremena, radikala i inih, a danas SNS gradi imidž stabilne partije koja ne želi ekstreme, za razliku od „onih”. A opet, pakt i koaliranje sa ektremima nisu isključeni.

Slične metode je primjenjivao i SNSD u Republici Srpskoj, tiho a nekada i glasno podržavajući cijepanje određenih partija i stvaranje drugih, pa je vjerovatno da će se pred naredne izbore u BiH opet aktivirati standardna priča, u kojoj će se oko SNSD-a okupiti sve manje partije desnice, možda (opet) stvarajući nove. Na drugoj strani će ostati PDP i SDS, navikli na status „opozicije”, na mjestima gdje su primanja dobra, brige malene, a korist velika. Podrška Vučiću, koji pruža podršku Dodiku, ukazuje na takva dešavanja. U tom čudnom kompozitu, istinski opozicionari će ostati ljudi kao što je npr. Vukanović i još po neko iz gore navedenih stranka, ali bez mogućnosti da zaista utiču na promjenu politike u Srpskoj.

Vraćajući se na situaciju u Srbiji, zanimljivo je i da u parlament nije ušla Srpska radikalna stranka, iako njen lider Vojislav Šešelj ne izbiva sa televizija sa nacionalnom  frekvencijom, kao ni desna koalicija „Suverenisti”, koju predvodi nekadašnji ministar privrede Saša Radulović. Ove opcije su u posljednjih par godina doživjele ozbiljne udarce i osipanje biračkog tijela, te će vjerovatno i dalje nastaviti vanparlamentarno djelovati. Sa druge strane, zanimljivo je da su u Narodnu skupštinu nakon mnogo godina ponovo ušli monarhisti koji se zalažu za obnovu Kraljevine Srbije i rastanak sa republikanstvom. Ukoliko dođe do istinskih duela na liniji monarhija-republika, to će moći da pomalo i začini čorbu na srpskoj političkoj sceni, koja takve duele, u punom kapacitetu, nije odavno imala.

Takođe, veliki gubitnik izbora je i bivši predsjednik Srbije Boris Tadić čija lista „Ajmo, ljudi” ne ulazi u skupštinu. Dakle, pored određenih desnih partija, građani Srbije svoje povjerenje ne žele da daju ni suprotnoj opciji, vjerovatno zbog „zasluga” iz ranijeg perioda.

Beograd

U Beogradu je situacija veoma specifična. Na izborima za odbornike Skupštine grada Beograda, izborna lista Aleksandra Vučića je osvojila 48 mandata, dok su Dačićevi socijalisti dobili 8. Sa druge strane, desne varijante kao što su NADA (7), Zavetnici (4), Dveri i POKS (4) dobile su značajan broj odbornika, dok je opozicija okupljena oko grupe „Ujedinjeni za pobedu Beograda” dobila 26, a zeleno-lijeva koalicija „Moramo” 13 mandata. Ukupno se bira 110 odbornika Skupštine grada Beograda.

Specifičnost situacije u Beogradu se ogleda u tome da je moguća, bar u ideji, promjena vlasti. Naime, ukoliko bi se opozicione partije ujedinile i pomirile ideološke razlike, uz ponovljeno glasanje na pojedinim biračkim mjestima, moglo bi da dođe do promjene vlasti u glavnom gradu. Tome u prilog govori i da je prethodnih dana održan sastanak svih lista koje su na izborima u Beogradu prešle cenzus ili i dalje imaju šansu da pređu cenzus, i to u prostorijama Đilasove Stranke slobode i pravde, na kome su se okupili „Ujedinjeni za pobedu Beograda”, koalicija „NADA”, koalicija „Moramo”, Zavetnici, Dveri/Pokret obnove Kraljevine Srbije i lista „Ajmo ljudi”. Tom prilikom, Dragan Đilas je istakao da su prisutne liste poručile da neće formirati vlast sa Srpskom naprednom strankom u Beogradu. Da li će do toga doći ili neće, ostaje nam da vidimo. Treba imati u vidu i to da je beogradska opozicija politički veoma raznorodna i teško je zamisliti da bi stvari dobro funkcionisale na npr. liniji Zavetnici – Ujedinjeni za pobedu Srbije, ili Moramo – Dveri/POKS.

Jasno je i da je na sjajnoj poziciji opet Dačićev SPS, jer zahvaljujući svojim odbornicima, može da još više ojača svoju poziciju i na republičkom nivou. Ovo stoga jer je Beograd praktično država u državi i ko drži prestonicu ima mnogo moći u svojim rukama. Zajedno sa SNS-om imaju veoma tijesnu većinu od 56 odbornika, ali ukoliko bi došlo do ponavljanja izbora na pojedinim mjestima, stvari bi se mogle zakomplikovati.

Kratak zaključak

Izbori u Srbiji su pokazali da je Srpska napredna stranka jedna velika mašinerija, koju je zaista teško dobiti, a da je Aleksandar Vučić najjača politička figura u Srbiji, koja svoju partiju gura ka pobjedi. Šta god ko mislio o njemu, on je zasigurno i vodeći političar po podršci naroda, kako u Srbiji tako i u Srpskoj. Trenutno i jedini koji, da se kandiduje na izborima u Republici Srpskoj, može da odnese pobjedu nad Dodikom. A ako ćemo iskreno, koliku popularnost uživa, i u Federaciji BiH bi mogao da pomrsi račune svima. Teško da se neko i u regionu može pohvaliti količinom podrške koju uživa predsjednik Srbije. Međutim, izbori su isto tako pokazali i da nije nemoguće pobijediti uigrani SNS tim. Vraški teško jeste, ali nije nemoguće.

Dakle, niko nije nesmjenjiv, ali u skorije vrijeme, sem ako se ne dese tektonski poremećaji, neće biti ozbiljnijeg ugrožavanja vladavine naprednjaka u Srbiji. A pretpostavljam, shodno ovim opozicionim prebačajima i nekoj logici, ni vladajuće partije u Republici Srpskoj (čast izuzecima, kojih ima). Uz to, zanimljivo je i da će Srbija u svojoj skupštini sada imati tri antiEU stranke, iako je zemlja kandidatkinja za članstvo. Sličan diskurs je i u Republici Srpskoj, s tim da, iako se mnogi protive politici Evropske unije, za sada se rijetko ko od političkih bitnijih igrača usudi direktno istupati protiv članstva u Uniji i dosljedno se držati tog stava.

Takođe, veoma bitna stvar je i veća izlaznost na izbore. Naime, veća izlaznost je pokazala da kada se narod malo više probudi, to znači i više glasova koji idu opoziciji. U Srbiji je na izbore izašlo oko 60% glasača. Dakle, apstinenti mogu mnogo toga da odluče, kada krenu izlaziti na izbore, pa čak i biti tas na vagi koji može dovesti do promjene vlasti. Beograd je pokazao kako i dalje ima najveći dijapazon mišljenja različitih ljudi i kako njime ne može da u apsolutnosti vlada čak ni ogromna stranka, sa velikom glasačkom mašinerijom, kakva je SNS.

Politička realnost u Srbiji će u narednom periodu biti mnogo dinamičija nego do sada, ako ništa, onda zbog toga što napokon imamo opoziciju u parlamentu, što imamo ideološki različite partije u skupštini (desno, lijevo, zeleno, moharhisti itd.) i što jedna partija nema dvotrećinsku većinu u najvišem predstavničkom tijelu, što je bio slučaj do sada.