Daniela
Širinić je zastupnica u Skupštini Grada Zagreba iz platforme Možemo! Vanredna
je profesorica komparativne politike i metoda istraživanja na Fakultetu
političkih znanosti Univerziteta u Zagrebu.
“Uspostava
kulture dijaloga i suradnje između donositelja odluka, stručne zajednice i
građana je ključna za pronalaženje rješenja društvenih problema. Ponekad je
veći problem kako neka tema postaje dijelom političke i medijske agende, za to
trebamo uspostaviti bolje i brojnije kanale kojima građani mogu pristupiti
onima koji donose odluke, od vijećnika u lokalnim zajednicama do zastupnika u
parlamentima” – kaže Širinić u razgovoru za BUKA magazin.
Da
li postoji konsenzus političkih pokreta o uključivanju šire javnosti u
kreiranje programa i dizajn javnih politika? Kako uključiti širu zajednicu u
taj proces?
Većina progresivnih pokreta zagovara uvođenje inovativnih modela participativne
demokracije kako bi se građani na decentraliziraniji i nehijerarhijskiji način
uključili u donošenje političkih odluka. Takva organizacijska struktura
vidljiva je i kroz djelovanje samih pokreta, od pokreta za građanska prava do
anti-nuklearnog aktivizma i nove ljevice. Postoje različiti stupnjevi i modeli
participativne demokracije, od informiranja i konzultacija, do kontinuiranog
dijaloga i zahtjevnijih modela poput participativnog proračuna ili građanskih
skupština. Cilj svih ovih pristupa je omogućiti građanima i civilnom društvu
neposredniji utjecaj na procese donošenja odluka na lokalnoj, regionalnoj ili
nacionalnoj razini po pitanjima koja se tiču njihovih svakodnevnih života.
I u Možemo! se zalažemo za niz politika koje
obuhvaćaju pitanje inkluzivnijih procesa odlučivanja, primjerice zalažemo za
izmjene referendumskog zakonodavstva kako bi se olakšala primjena lokalnih
referenduma. Smanjenjem praga potrebnog broja potpisa biračica za referendumske
inicijative, produženjem trajanja prikupljanja potpisa i smanjenjem cenzusa za
pravnu valjanost odluke na referendumu može se postići značajno veća
uključenost građana. Lokalni referendumi samo su jedan primjer participativnih
poluga koje mogu omogućiti cilj bilo kojeg oblika političke participacije, a to
je da građani imaju priliku neposredno odlučivati o temama bitnima za
njihov život.
Da li su politički pokreti vjerni zagovarači emancipacije društva, socijalne
pravde, vladavine ljudskih prava i civilnih sloboda? Koje su javne politike
ključne u tom pogledu?
Progresivni politički pokreti zagovaraju zaštitu temeljnih političkih prava i
sloboda, te razvoj sveobuhvatnih i prije svega održivih i pravednih socijalnih
politika. To je ključno za ostvarivanje društvene emancipacije, socijalne
pravde i vladavine prava. Nasuprot društvu temeljenom na strahu, netoleranciji
i nasilju prema manjinama i marginaliziranim skupinama, ovakvi politički
pokreti predlažu zaokret prema solidarnom i egalitarnom društvu. U takvom
društvu je dobrobit svake pojedine osobe neraskidivo vezana za izgradnju
dobrobiti za cijelu zajednicu. Progresivni pokreti poput Možemo! dosljedno
zagovaraju emancipatorske vrijednosti i politike u kontrastu s društvenom
klimom straha, netolerancije i društvene isključenosti.
Koje su politike socijalne pravde ključne, nezamjenjive, a koje predstavljaju samo takozvani “minimalni program” o kojem postoji saglasje među političkim akterima?
Mnogi se slažu da je ublažavanje siromaštva i smanjenje nejednakosti temeljni cilj socijalne pravde. Međutim, postoje velika neslaganja oko minimalnih socijalnih mjera koje bi svako društvo trebalo implementirati u tu svrhu. Čak i među lijevim strankama postoje razlike u definiranju socijalnog minimuma i načina njegova ostvarivanja. Različita načela poput prava na dostojan životni standard, jednakosti mogućnosti ili odgovornosti države da osigura pristup osnovnim dobrima i uslugama predlažu se kao ciljevi socijalnih politika. Progresivni pokreti, poput Možemo!, smatraju da društvene institucije perpetuiraju nejednakosti, stoga država mora imati ključnu ulogu u ispravljanju tih nepravdi. Takva promjena zahtijeva korjenite reforme uz aktivno sudjelovanje građana, a ne samo tehničke preinake sustava. Zajednički cilj ljevice je da država osigura univerzalne, kvalitetne javne usluge u ključnim područjima poput obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi, čime bi se prevenirala nejednakost u pristupu tim dobrima. Ljevica zagovara socijalnu pravdu kroz prepoznavanje strukturnih nejednakosti, jačanje uloge države u redistribuciji i pružanju javnih usluga, te aktivno uključivanje građana u oblikovanje tih politika.
Ima li u Evropskoj uniji i regionu Jugoistočne Evrope mogućnosti da se progresivni politički pokreti umreže i ohrabre za parlamentarno djelovanje i uticanje na izvršnu vlast i zakonodavstvo?
Nedavni slučajevi lijevih pokreta koji su se odlučili na djelovanje u izbornoj areni govore nam da takav potencijal svakako postoji. Stranke kao Zeleno-levi front u Srbiji te Levica u Sloveniji uspjele su takvim potezom barem djelomično utjecati na oslabljivanje neoliberalnog i nacionalističkog konsenzusa među strankama u Jugoistočnoj Europi. Brojne nove lijeve stranke, ali i organizacije koje ih okružuju, međunarodno surađuju već niz godina s velikim uspjehom. Ta umreženost i razmjena iskustava od velike su važnosti u međusobnom osnaživanju.