Ta poslovična tajnovitost pogodno je tlo za bujanje raznih
malverzacija i pronevjere, pa zapravo nije iznenađujuće što se Kaptol
našao u dubiozama od navodno 50 milijuna eura zbog dvojbenih odluka i
sumnjivih poslova svećenika Mije Gabrića, donedavno prvog čovjeka Zbora
prebendara prvoslovne crkve, tj. glavnog ekonoma.
Dapače, na službenim stranicama Zagrebačke nadbiskupije, kao ni na
službenim stranicama Hrvatske biskupske konferencije, uopće ne postoji
rubrika Financije ili nešto tome slično, a nigdje se ne mogu naći ni
detaljni financijski izvještaji. Slično je i na stranicama većine
hrvatskih biskupija, s izuzetkom Dubrovačke, koju vodi biskup Mato
Uzinić. On je 2015. godine objavio poslovni izvještaj o prethodnoj
godini te nastavio s tom dobrom praksom i sljedećih godina, prvi put
javnosti nudeći uvid u dotad posve tajnovite crkvene financije, no
ostali biskupi većinom nisu odlučili slijediti Uzinićev primjer.
Njemačke biskupije objavljuju detaljne financijske izvještaje
Nasuprot tome, Katolička crkva u Njemačkoj, odnosno njezine biskupije,
ima posve drugačiji stav kada je riječ o pravu javnosti da ima uvid u
njezino poslovanje. Sve one već nekoliko godina redovito objavljuju vrlo
detaljne financijske izvještaje te na svojim službenim stranicama imaju
rubriku Financije. Ne samo da objavljuju izvještaje za prethodnu
godinu, nego na početku svake objave i gospodarski plan za tekuću
godinu, tako da se može usporediti i koliko se svaka biskupija tijekom
godine držala vlastitih najava u poslovanju.
Primjerice, Nadbiskupija Köln
– jedna od najbogatijih dijeceza na svijetu – za 2016. godinu objavila
je izvrsno grafički oblikovan i detaljno uređen financijski izvještaj na
66 stranica, koji svatko može pogledati na njihovim stranicama na
internetu. Izvještaj je naslovljen ”U sredini društva”, čime se jasno
naznačuje da je ovoj nadbiskupiji iznimno važno biti dio njemačkog
društva, a ne neka izdvojena, nedodirljiva i izolirana institucija koja
se skriva od javnosti ili pak smatra da joj je ispod časti javnosti
podnositi račun za svoje poslovanje i financije. U uvodu se odmah na
početku citiraju riječi pape Franje (”Pronosite evanđelje, pa i
riječima ako je potrebno.”), a onda se pak ističu raznolike humanitarne
i socijalne djelatnosti nadbiskupije, te se izrijekom zahvaljuje
”poreznim doprinosima katolika naše nadbiskupije”. Nadbiskupija Köln
se, dakle, javno zahvaljuje građanima koji je financiraju što to čine.
Protestantska crkva ima posebnu internetsku stranicu posvećenu isključivo svojem poslovanju
Treba naravno naglasiti da se Katolička crkva u Njemačkoj financira kroz
Kirchensteuer, odnosno Crkveni porez, koji plaćaju građani koji se
izjašnjavaju katolicima. Isto vrijedi i za ostale vjerske zajednice. Za
razliku od Vatikanskih ugovora koji su svim hrvatskim građanima
nametnuli obavezu poreznog financiranja Katoličke crkve, u Njemačkoj je
način financiranja vjerskih zajednica demokratičniji i slobodnije
postavljen. Iz toga onda proizlazi i crkvena praksa da se javnosti
transparentno prezentiraju vlastite financije, a to ne čini samo
katolička crkva nego i njemački protestanti okupljeni u Evangeličkoj
crkvi. Oni čak imaju posebnu internetsku stranicu pod nazivom Kirchenfinanzen.de
posvećenu financijama protestantske crkve, na kojoj se može detaljno
pregledati različite aspekte njihova financiranja i poslovanja.
O tome da crkveni velikodostojnici ne mogu raditi s novcem što hoće i ne
polagati račune vjernicima i javnosti svjedoči i slučaj biskupa
Franz-Petera Tebart-van Elsta, kojega je papa Franjo smijenio s pozicije
biskupa Limburga. Nota bene, i u slučaju kaptolskog skandala s navodno
nestalih 50 milijuna eura morao je papa Franjo osobno intervenirati, te
je Kaptol tek nakon toga povukao određene poteze, no skandal oko biskupa
Tebart-van Elsta, koji je odlučio potrošiti milijune da si izgradi
luksuznu rezidenciju, pokrenuli su katolički laici u njegovoj biskupiji,
koji su smatrali da se crkveni novac ne smije trošiti na takve stvari,
te su biskupa prokazali u javnosti.
U Njemačkoj biskupe osuđuju za krivokletstvo, u Hrvatskoj se ne moraju ni pojaviti na sudu
Tebart-van Elst nudi još jedan znakovit primjer kada je riječ o odnosu
prema crkvenim velikodostojnicima u njemačkom i hrvatskom društvu.
Njemački tjednik Der Spiegel 2012. je objavio kako je dotični biskup
putovao do Indije avionskom prvom klasom, što baš i nije u skladu s
kršćanskim propovijedanjem skromnosti, zbog čega ih je onda Tebart-van
Elst tužio. Biskup je u kod javnog bilježnika ovjerenoj izjavi ustvrdio
kako je putovao biznis klasom, no državni je odvjetnik u istrazi utvrdio
da je Tebart-van Elst ipak letio prvom klasom, te je biskup osuđen za
lažni iskaz sudu zbog čega je morao platiti kaznu od 20 tisuća eura.
Tužbu protiv Der Spiegela je naravno izgubio, no ključno je uočiti da je
biskup na njemačkom sudu tretiran kao svaki drugi građanin te je i
primjereno kažnjen kad se njegovo krivokletstvo otkrilo.
U Hrvatskoj se, pak, biskupima omogućava da izbjegnu službeni sudski
poziv na svjedočenje na sudu ako im se ne da, što je pokazao slučaj
splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića, koji je sudu u Splitu
poslao dopis u kojem traži da ga više ne gnjave pozivima na suđenje fra
Šimi Nimcu, optuženom za pronevjeru, jer on o tome ništa ne zna.
Splitski sudac Slavko Lozina je poslušao nadbiskupa, koji se na kraju
nije morao pojaviti na suđenju.
U svakom slučaju, razlike u praksi Katoličke crkve u Njemačkoj i
Hrvatskoj kada je riječ o odnosu prema javnosti i transparentnosti
financija pokazuju da se Crkva u Hrvata mora mnogo više potruditi da
pokaže dužno poštovanje prema građanima koji je preko poreza
financiraju. Veća transparentnost sa sobom nosi i manje prilika za
mućke, pa bi Kaptol iz najnovije financijske afere oko osramoćenog
svećenika i ekonoma Mije Gabrića trebao naučiti da bi i sam mogao imati
koristi od veće transparentnosti, ako ga već nije dovoljno briga da zbog
odgovornosti prema javnosti otvorenije i u skladu sa suvremenim
standardima transparentnosti poslovanja vodi i javnosti prezentira svoje
financije i poslovanje.