Crna Gora je nakon dešavanja koja su pratila ustoličenje mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u najozbiljnoj bezbjednosnoj krizi od sticanja nezavisnosti 2006. Sagovornici Buke smatraju da za takvo stanje ne postoji jedan krivac ali da nema ni jedinstvenog rješenja.
Osim bezbjednosne, Crnu Goru već duže potresa i kriza vlasti, ali i duboke podjele u društvu koje je ustoličenje na Cetinju dodatno ogolilo.
Ko je glavni krivac za takvo stanja i da li postoji realna šansa za smirivanje tenzije sa istim akterima jedno je od glavnih pitanja za crnogorsko društvo.
Srđan Perić iz organizacije KOD smatra da u regionu postoji problem da građani shvate kako sve od njih zavisi – od funkcionisanja države, pa sve do odvijanja društvenog dijaloga.
“Odgovornost za stanje u jednoj zajednici bi na principijelnoj ravni dobrim dijelom trebalo biti kod, uslovno rečeno, elita. Kada one ne odrade svoj posao, odnosno kada ne ogole suštinu odnosa u društvu, pa i podjela, onda njihovi kreatori mogu da djeluju po beskrajno puta viđenoj matrici kontolisanog i politički motivisanog upravljanja krizom.
Najveći problem je što jako malo, a često i nimalo ne učimo iz prethodnih iskustava koja su nerijetko traumatična. Podsjetimo se da nam je trebalo gotovo dvadeset godina da se oporavimo od devedestih. Kada se to zaboravi dobijate suštinske tranzicione dobitnike koji se onda predstavljaju novim spasiocima”, smatra Perić.
Spoljni uticaj
Prema brojnim ocjenama, bezbjednosna situacija u Crnoj Gori nikad nije bila kompleksnija i gora.
Sa takvim stavom sagalasan je i predsjednik Atlantskog saveza Crne Gore, Savo Kentera.
„Ono što se desilo 5. septembra na Cetinju čini mi se da je samo početak jedne nestabilnosti, jer ne vidim nigdje da postoji želja za smirivanjem tenzija, već suprotno. To je loše za Crnu Goru jer se trvimo u vezi nekih pitanja koja su za 18. a ne za 21. vijek, umjesto da se okrenemo budućnosti“, pojašnjava Kentera.
Ocjenjuje i da su ta pitanja oko kojih se građani Crne Gore spore u velikoj mjeri nametnuta sa strane.
„Dva faktora su uticala ključno na te procese – Rusija i Srbija. Moskva vrlo vješto koristi zvanični Beograd koji implentira njene planove. Rusiji itekako odgovara u ovom momentu da destabilizuje Crnu Goru i da pokaže da Crna Gora kao članica NATO-a nije stabilna država i da u svakom momentu u njoj može doći do haosa. Smatram da im je krajnji cilj ne samo izazivanje haosa već nešto što će imati mnogo teže posljedice koje bi imale nesaglediv uticaj. Sada je ključno da se sačuva mir u Crnoj Gori i da se hladne glave razmišlja o svakom problemu i da se pokuša na profesionalan način iz sektora bezbjednosti pristupiti ovom problemu kako ne bi bilo ni najmanjih incidenata tokom budućih okupljanja“, navodi Kentera.
Upitan da li bi međunarodna zajednica, prije svega partneri iz NATO-a i Evropske unije, trebalo aktivnije da se umiješaju u rješavanje krize, Kentera je odgovorio potvrdno.
„Međutim tu moramo imati na umu ključnu stvar. NATO se nikada ne miješa kada su unutrašnje stvari neke zemlje u pitanju. Ovdje su ipak stvari mnogo kompleksnije. Ovdje to nije čisto unutrašnje pitanje Crne Gore. Kao što sam već rekao Rusija i Srbija stoje iza mnogih dešavanja i o tome postoji mnogo dokaza. Postoji već dobar osnov da međunarodna zajednica reaguje i da se prije svega skrene pažnja Vučiću da se ostavi Crne Gore i da mu se saopšti da tu bitku neće dobiti. Međunarodni partneri moraju shvatiti da situacija nije nimalo naivna i trebalo bi da otvore oči pred onim što Rusija i Srbija rade u Crnoj Gori“, naveo je Kentera.
Pitanje crkve i vjere, kako je dodao, je osjetljivo na Zapadu, ali je, smatra, to pitanje u Crnoj Gori duboko ispolitizovano.
„U Crnoj Gori Srpska pravoslavna crkva služi kao instrument srpske i ruske politike ne samo u našoj zemlji nego i na Balkanu. Nažalost kroz SPC se rade neke ružne stvari koje nikako ne idu u prilog stabilnosti Crne Gore i regiona“, dodao je Kentera.
Crna Gora je, kako podsjeća Perić, u procesu evopskih integracija, i postoji suštinska zainteresovanost tih zemalja EU da kandidat za članstvo bude stabilan i održiv.
“Ipak, vjerujem da je nužno da sami naučimo da rješavamo naše probleme. Ako ne budemo uspjeli sami uspostavljati dijalog, mi ćemo sjutra iscrpljivati i Uniju kojoj pristupamo, jer smo poligon za najrazličitije moguće uticaje, koji dodatno mogu generisati podjele, a one dalje mogu voditi u trajuću nestabilnost. Dakle, neke lekcije se prije ili kasnije moraju savladati. U suprotnom, uvijek ćemo biti teret i sebi i drugima”, navodi Perić.
Ko je najviše izgubio?
Različita su tumačenja ko je najviše dobio a ko izgubio nakon dešavanja na Cetinju. Dok jedni smatraju da su najviše izgubili predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji se miješa u pitanja druge države, i Srpska pravoslavna crkva, drugi ocjenjuju da su na toj listi bivša ili sadašnja vlast.
Perić, koji je i sâm bio poslanik u jednom od ranijih saziva parlamenta, smatra da je najviše izgubila Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića.
Bivša vlast je, pojašnjava, pokušala da politčki profitira na emocijama građana i u tim dešavanjima je, uvjeren je, ogromnoj većini jasno razotkrivena ta kalkulacija.
“Tom spoznajom je snagu gubila prethodna vlast. Oni su upravljali državom trideset godina i svojim činjenjem kao i nečinjenjem su ne samo doprinijeli, već i stvorili probleme sa kojima se danas srijećemo. No, kako je politička dinamika do te mjere ubrzana, mi na dnevnoj bazi dobijamo nove preokrete: nova vlast je svojim ponašanjem, te najnovijim unutrašnjim velikim nesuglasicama u samo par dana uspjela da dobrim dijelom relativizije i tu činjenicu.
Jasno je da su nacionalna i vjerska osjećanja snažan motivator u poltici, ali kada se te teme ne uspiju usmjeriti u formu dijaloga, imate posljedice u kojima ostavljate i prostor za ozbiljan uticaj sa strane. To je hroničan problem našeg regiona sa kojim se teško nosimo. Stabilnost svake zajednice se gradi onda kada ona odlučuje o tome kako će regulisati unutrašnje odnose”, tvrdi Perić.
Sa druge strane Kentera smatra da su nakon svih dešavanja najviše izgubili građani, odnosno građansko društvo.
„Bio sam na Cetinju. To su prizori koji nikako ne mogu biti dobri i koji ne doprinose građanskoj Crnoj Gori. Ne može pobijediti u toj varijanti građanska Crna Gora iz 21. vijeka ako budemo iskorišćeni od stranih aktera koje sam pominjao da se međusobno krvimo oko stvari koje bi trebalo biti potpuno irelavantne. Onog momenta kada se stvore uslovi kada više niko neće razmisliti na koji način će SPC u Crnoj Gori funkcionisati, a do toga može doći isključivo kada SPC prestane da radi sve što je činila u posljednjih 20-30 godina i kada se vrati osnovnoj misiji pomirenja i propagiranja vjera, onda možemo govoriti da u Crnoj Gori nikoga neće biti briga gdje se neko ustoličenje dešava i ko je mitrpolit, već ćemo se baviti nekim ključnim stvarima za budućnost ove zemlje“, poručuje Kentera.
O(p)staje li Vlada?
Crna Gora je već duže u parlamentarnoj i krizi izvršne vlasti jer najveći konstituent nove većine, prosrpski Demokratski front bojkotuje rad Skupštine tražeći rekonstrukciju Vlade. Ipak, nakon što je ustoličenje Joanikija održano na Cetinju, predstavnici DF-a su faktički prvi put od formiranja vlasti javno pohvalili premijera Zdravka Krivokapića, ukazujući da je dio bezbjednosnog sektora otkazao poslušnost uoči samog događaja.
Takve optužbe je ponovio Krivokapić na vanrednoj konferenciji za novinare navodeći da će odgovarati svi u bezbjednosnom lancu koji nijesu radili kako treba. Mediji već danima objavljuju da Krivokapić namjerava da smijeni ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića i direktora policije Zorana Brđanina.
Toj namjeri se oštro usprovitila URA, vicepremijera Dritana Abazovića koji je saopštio da se može izabrati novi ministar policije, ali da će u tom slučaju Crna Gora dobiti novog premijera. Perić koji je dijelio poslaničke klupe sa Abazovićem, jer su ranije bili poslanici Pozitivne Crne Gore, podsjeća da su brojni kompromisi morali biti učinjeni kako bi se Vlada uopšte formirala.
“Teško kojem i skoro pa sasvim demokratskom sistemu može prijati tridesetogodišnja neprestana vladavina jedne partije.
Međutim, kako je vrijeme odmicalo neslaganja među subjektima vlasti su samo rasla, a političke kombinatorike su bile demotivišuće za građane koji su glasali konstituente nove vasti”, navodi on.
Brojne su opcije za razrješenje situacije – od rekonstrukcije postojeće, pravljenja prelazne Vlade ili novih izbora. Perić tvrdi da je teško očekivati da će ijedan subjekt iz vlasti pokrenuti pitanje nepovjerenja Vladi, jer, ocjenjuje, niko nije siguran u sopstvenu snagu.
“Ako bismo pravili paralelu između političke scene i šahovske table – trenutno smo u svojevrsnoj pat poziciji. Proces učenja demokratije je spor i zato u ovim osjetjivim fazama je nužno gdje god i kada god je moguće osnažiti uticaj i ulogu građanina, jer uprkos političkim razglabanjima, građanin koji vjeruje u mogućnosti zajednice kojoj pripada i koji tada i učestvuje u donošenju odluka je najveći mogući garant stabilnosti. On (građanin prim. aut) ne pristaje na manipulacije, već insistira na opštem interesu, a u kojem je sadržan i njegov – no do toga je dug put. Nadam se da ćemo ići njime”, zaključuje Perić.