“Svaka njihova sportska pobjeda, naročito nogometna zna često,
nažalost, otklizati u incident. Kada bi se dogodilo da Hrvatska pobijedi
te na dostojanstven, ali, naravno, potpuno euforičan način proslavi
pobjedu, onda bi nogomet dokazao da može ono što ne može politika”,
riječi su Dežulovića.
Ističe i da ne može prognozirati pobjednika Svjetskog nogometnog
prvenstva u Rusiji te da ne zna tko je taj koji može sasvim sigurno i
stopostotno reći i staviti u kladionicu 10.000 eura da će Francuska biti
prvak svijeta.
Hrvatska nogometna reprezentacija je u
finalu Svjetskog nogometnog prvenstva nakon što je pobijedila Englesku
rezultatom 2:1. Još jedan povijesni dan za Hrvatsku?
Dežulović: Da! U svakom slučaju, potpuno neočekivan i
senzacionalan rezultat. Prije početka nogometnog Prvenstva, ova
generacija reprezentacije Hrvatske je viđena kao jedna, što bi Englezi
rekli, “dark horse” ekipa (eng. dark horse – crni konj), koja bi mogla
pomutiti račune velikima i napraviti neki rezultat, ali ovo zaista nije
nitko očekivao.
Ta generacija je, osim svog sportsko-biološkog kraja kojem se
bližila, bila opterećena brojnim aferama, lošom atmosferom u državi i
nogometnom savezu, a, na kraju krajeva, i u samoj svlačionici. Tako da
je ova potpuno nevjerojatna priča.
Nogomet, nakon igara reprezentacije,
ponovno je stigao do navijača i od najvažnije sporedne stvari postao je
najvažnija glavna stvar. Hoće li to pomoći da se isuši nogometna močvara
u Hrvatskoj?
Dežulović: Nažalost, ne vjerujem. Ja jesam fanatični
navijač, bolesnik nogometa, ali nisam fanatični navijač hrvatske
reprezentacije i nisam jedini. Cijelu ovu priču gledam, a spadam u
rijetke, na dva različita načina, i to na sportski i društveni, odnosni
politički način. U sportskom smislu, to je veličanstvena priča i oko
toga nema sumnje.
Od Svjetskog prvenstva u Urugvaju 1930. godine, pa do danas, nije se
dogodilo ništa slično, a teško da će se i dogoditi da jedna tako mala i
mlada nacija, sportsko i politički i povijesno, napravi ovakav
senzacionalizam.
Znajući globalnu popularnost i značaj nogometa, ovo je nogometna i
sportska senzacija i to jedna od najvećih svih vremena. Iz sportskog
ugla, ovo je veličanstvena priča, a sa onog drugog, bojim se da i nije.
Ja bih volio da se prevarim. Ja bih volio da ovaj uspjeh i eventualno
titula u koju sada sumnja sve manje ljudi, napravi jedan pozitivan pomak
i u hrvatskom društvu. U nekim drugim okolnostima ova bi priča mogla
biti upravo takva.
Hrvatska država i hrvatska nogometna reprezentacija koja je
predstavlja, ne mogu se odvojiti u sportu, naročito ne u nogometu.
Postoje sve predispozicije da ovo postane globalna priča – mala država,
vesela nacija, u simpatičnim crveno-bijelim dresovima koja ruši sve
najveće i osvaja Svjetsko prvenstvo, simpatična reprezentacija koju će
voljeti cijeli svijet.
Kada bi se to dogodilo, onda bi to bio dokaz da nogomet može ono što
ne može politika i što ne mogu svjetski političari. Tu sam malo
skeptičan, jer Hrvati nisu Škoti. Škoti su, valjda, bili na deset
Prvenstava i nikada nisu prošli grupu, ali su dolazile desetine tisuća
njihovih navijača na stadione, bez ikakvih incidenata, bez mrzilačke
euforije, a nacionalisti su kao i Hrvati, i sanjaju tisućljetni san o
državi i nezavisnosti.
Hrvati ne znaju slaviti na simpatičan način i to je ono čega je mene
strah. Svaka njihova sportska pobjeda, naročito nogometna, nažalost, zna
često otklizati u incident, u nešto što nimalo nije simpatično. Kada bi
u nedjelju Hrvatska na dostojanstven, ali potpuno euforičan način,
proslavila pobjedu, onda bi nogomet dokazao da može ono što ne može
politika.
Nogomet je doveo Hrvatsku u trans.
Zaboravilo se da je zdravstvo u raspadu, da možda neće biti lijekova u
bolnicama, da su neizvjesne penzije, da je sve više ratnih veterana,
iako je rat završio prije 23 godine, da mladi odlaze iz Hrvatske, da su
kupljeni stari izraelski borbeni zrakoplovi… Da li je to očekivano u
ovakvim trenucima?
Dežulović: Nogomet, između ostaloga, za to i služi.
Svjetska prvenstva se organiziraju u te svrhe, malo gdje da to nije
slučaj. Domaćin Prvenstva želi pokazati ili političku dominaciju i moć
ili da sakrije krizu. To je ona druga, tamnija slika nogometa. I Rusija
to radi s organizacijom ovog svjetskog prvenstva, kao i organizacijom
Olimpijskih igara. Putin želi demonstrirati moć nove Rusije.
Sport i nogomet su neodvojivi od toga. I tako dok imamo jedan
fantastičan uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, u ostatku države
se obavljaju prljavi poslovi dok je nacija prikovana na kaučima, ispred
televizora, na trgovima ispred velikih ekrana. Ako kriminalac ima
nekakav plan, od pljačke banke do pljačke mirovinskih fondova, onda je
Svjetsko prvenstvo idealno vrijeme za ostvarenje takvog plana. I dio
njihovih planova je da se nepopularne odluke donose u ovo vrijeme.
Bili smo svjedoci “nastupa” hrvatske
predsjednice na Prvenstvu, upada u svlačionicu polugolih igrača nakon
utakmice, plesa u službenoj loži… I dok jedni smatraju da je time
osramotila Hrvatsku, druga polovica pozdravlja takvo ponašanje. Kakav je
Vaš komentar?
Dežulović: To je stvar percepcije. Pretpostavimo da
je neka vesela Kostarika u polufinalu Svjetskog prvenstva i da ta vesela
i mala ekipa pobijedi, i da njima predsjednik ili predsjednica upadnu u
svlačionicu, da se ljube s igračima, da se skine i gol, to bi bilo
veselo, šarmantno simpatično. Za dobar dio svjetske javnosti koji su te
prizore gledali i koji nisu neopterećeni, kao ja, to je bilo simpatično i
ja to razumijem kao nogometni navijač. To je simpatično, jer nogomet
otpušta neke društvene kočnice i inhibicije.
Naravno da je veselo i simpatično vidjeti inače ozbiljnog političara u
neformalnoj situaciji. Nekom tko to gleda iz Kine, Singapura ili
Kanade, to jest simpatično, kao što bi bilo i meni.
Predsjednica Hrvatske u navijačkom raspoloženju u Sočiju
Neki strani portali su pokazivali te snimke, uz tekst, da je to
predsjednica jedne male države koja na utakmice putuje u ekonomskoj
klasi, na vlastiti trošak i koja se veseli u loži u dresu ispred
Dimitrija Medvedeva i koja dolazi u svlačionicu i silazi među igrače. To
apsolutno može izgledati simpatično. No, druga je stvar kada Kolindu
Grabar-Kitarović gleda netko iz pozicije hrvatskog državljanina, koji
sasvim jasno zna što stoji iza toga.
Od početka
Prvenstva i prebrojavanja krvnih zrnaca, došlo se do veličanja golmana
Danijela Subašića, a i u regionalnim medijima se isticalo njegovo srpsko
porijeklo. Da li je sada javnosti u Hrvatskoj jasnije da je nebitna
nacionalnost, ako se dobro radi posao za koji je čovjek plaćen?
Dežulović: Hrvatska je imala još igrača i to velikih
igrača koji su također bili srpske nacionalnosti. I uvijek je bila ista
priča. Svi su znali da su oni Srbi, ali se to nije naglas izgovaralo,
niti su to oni sami izgovarali, a počesto su i sami demantirali. To je
tužna strana te priče. Ako si, naprimjer, Bosanac ili Brazilac, poput
Eduarda da Silve, ti možeš igrati za hrvatsku reprezentaciju, možeš
ponosno reći da si Brazilac, ali ako si hrvatski Srbin, to ne samo da ne
možeš reći nego ćeš tvrditi i u intervjuima naglašavati kako si Hrvat.
Naravno da je brojanje krvnih zrnaca fašistička navada, ali ponekad
fašistička navada može biti i skrivanje krvnih zrnaca. Te mračne epizode
ostat će ispod ove veličanstvene priče kao njena fusnota, ali kao i
objašnjenje njenih društvenih ispita.
Mnogi koji nisu vjerovali da će Hrvatska
dogurati do finala, sada su uvjereni u pobjedu nad Francuskom. Kakve su
Vaše prognoze?
Dežulović: Ja nisam dobar prognozer. Mogu govoriti
kao ljubitelj nogometa i kao neizliječeni navijač. Kao i u svakoj
dosadašnjoj utakmici, Hrvatska je u nekim i bila favorit, ali se uzimalo
u obzir da je i protivnik napaljen i da ima svoje šanse. Pa i Rusija
koja je na FIFA-inoj listi bila najniže rangirana, kada je igrala s
Hrvatskom nije bila bez šanse, jer iza sebe je imala kompletnu moćnu
rusku državu.
Realno gledajući, Hrvatska protiv Francuske ima najmanju šansu, ali
nakon proteklih utakmica, stvarno ne znam tko je taj koji može sasvim
sigurno i stopostotno reći i staviti u kladionicu 10.000 eura da će
Francuska biti prvak svijeta.
Činjenica je da sportski uspjesi Srbije i
Crne Gore pa i Makedonije u raznim sportovima upravo jesu ona dobra
vijest koja stiže sa Balkana. Mislite li da je to dobro i da li će to
ponijeti te države u neke značajnije promjene?
Dežulović: Nisu ni te stvari isključene. Sport je
jako moćan društveni alat, a naročito nogomet sa svojom društvenom
ulogom. Vidjeli smo to i na nekim prethodnim primjerima. Uspjesi Novaka
Đokovića su napravili više u zbližavanju Hrvata i Srba nego ne znam
koliko deklaracija i koliko mirovnih konferencija, čak i kulturnih
projekata. Sport je nevjerojatno moćan, čak i u sportu u kojemu smo kao
nepomirljivo različiti, naglašeno različiti, a to je nogomet, koji
podcrtava svaku pojedinačnu društvenu, političku i bilo koju razliku i
sukob i onda ga diže na treću potenciju. Ima istu takvu moć i u obrnutom
smislu.
Dosta je pratiti komentare, dosta je gledati, a ja se nadam da su
Hrvati u svoj toj euforiji, naprimjer, gledali scene iz Sarajeva, gdje
je Sarajevo slavilo kao da je Bosna i Hercegovina ušla u finale
Svjetskog prvenstva. Ja se nadam da znaju i da prate kako barem
matematički pola Srbije, a to u političkom smislu uopće nije mala stvar,
navija za Hrvatsku.
Naravno ne mislim da je to sad nova paradigma bratstva i jedinstva,
ali da može povezati i da može na neki način približiti, apsolutno može.
Ipak smo upućeni jedni na druge, ipak uspjeh male Hrvatske u Srbiji
nema istu konotaciju kao što bi bio uspjeh male Kostarike ili ne znam
neke druge zemlje.
Zanimljivo je da kada neka dobra vijest
stiže sa Balkana, to je zapravo sportska vijest. Tako je sa Makedonijom
gdje su odlični u rukometu, Srbija u košarci, vaterpolu.
Dežulović: Ima još jedna, to su, govoreći sportskim
jezikom, uspjesi u kulturi. No znamo da je kultura nama posljednja rupa
na svirali. O tome se mnogo ne piše. Tako da je uspjeh u sportu ipak
puno bučniji i to jesu jedine dobre vijesti. Dobre vijesti koje sa
Balkana stižu su senzacionalne vijesti iz sporta i manje senzacionalne,
sitnim slovima – vijesti iz kulture.