Udovica Josipa Broza Tita, neprikosnovenog lidera socijalističke Jugoslavije i doživotnog predsjednika SFRJ, kako je navođeno u njenim zvaničnim biografijama, imala je 17 godina kada je postala članica Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ).
Poput brojnih drugih njenih zemljaka, u NOB-u je učestvovala od 1941. godine. Gotovo čitava njena porodica stradala je tokom Drugog svjetskog rata.
Jovanka Broz, djevojačko prezime Budisavljević, iz rata je izašla kao dobitnik dva ordena za hrabrost, major JNA, i nosilac Partizanske spomenice 1941, ali i sa jednim dragocenim poznanstvom. Prilikom njemačkog desanta na Drvar maja 1944, gdje se ona našla kao pripadnica Šeste ličke, upoznala je Josipa Broza Tita.
U njegovoj neposrednoj okolini počela je da radi krajem četrdesetih. Prema pisanju medija, bila je glavna domaćica vile u Užičkoj 15.
Konačno, aprila 1952. u Iloku, u vili “Dunavka” oni su se vjenčali, skriveno od javnosti. Kumovi su bili Aleksandar Ranković i Ivan Gošnjak. Pojedini mediji pisali su da je administrativni dio obavljen u opštini Čukarica. Ona je imala 28, a on 60 godina.
Javnost je za taj brak saznala kasnije, prilikom zvanične posjete Entonija Idna, britanskog ministra inostranih djela.
Idilični bračni odnosi, kako je to djelovalo gledano sa strane, kao da su narušeni negdje tokom ranih sedamdesetih, a u svakom slučaju od početka 1974. godine.
Tako je sticajem okolnosti taj odnos postao tema niza špekulacija oko njenih eventualnih političkih ambicija. Tada, a pogotovo docnije, pominjane su najrazličitije neobične navodne njene političke kombinacije sa pojedinim nezadovoljnim generalima. Navodno je aprila 1975. Tito konačno napustio Užičku 15, a posljednji put su zajedno viđeni u javnosti juna 1977, prilikom jednog prijema delegacije Norveške.
Iako više nisu živjeli zajedno, nije poznato da je Tito ikada izgovorio išta što bi moglo da bude protumačeno kao netrpeljivost ili animozitet prema njoj.
Tokom Titove bolesti, dok je ležao u bolnici, Jovanka ga je posjećivala, a na sahrani se pojavila na mjestu koje joj je i pripadalo. Ipak, ubrzo potom joj je naloženo da se iseli iz Užičke 15, pri čemu joj je dopušteno da ponese lične stvari, ali ne i nakit i druge dragocjenosti.
Smještena je u jedan rezidencijalni objekat na Dedinju. Riječ je o vili “Borď”, sagrađenoj krajem 19. vijeka, veličine oko 750 kvadrata, smještenoj nasuprot ulaza u kompleks kraljevskih dvorova u Bulevaru kneza Aleksandra Karađorđevića. Objekat je, izgleda, već tada bio zapušten; posljednji put je renoviran 1961, uoči Prvog samita nesvrstanih u Beogradu.
Od 1983. godine Jovanka Broz je sudskim putem tražila Titovo nasljedstvo i zahtijevala da joj se vrate oduzeti lični predmeti. Spor je, između ostalog, postojao zbog činjenice da je odbijala ličnu penziju na šta je imala pravo, dok je ona sve vrijeme insistirala na porodičnoj penziji, što joj je osporavano. Tako joj je svakog mjeseca resorno ministarstvo isplaćivalo određenu naknadu, što je posljednji put određeno Rješenjem Vlade Srbije avgusta 2006. Kako je tada rečeno, nije bila riječ o penziji, već o “vanrednoj i izuzetnoj naknadi”.
Tek poslije 2000. uspjela je da se izbori za manju adaptaciju vile u kojoj je živjela, u kuću joj je uvedeno grejanje, ali sudskom procesu koji je vođen za povraćaj lične imovine nije se nazirao kraj. Imovina Josipa Broza pretvorena je u društvenu 1988. ali je 2000. godine Ustavni sud poništio taj zakon.
Jovanka dugo nije imala nije imala ni lična dokumenata, poput lične karte i pasoša, što je konačno riješeno u ljeto 2009. godine zahvaljujući angažovanjima Rasima Ljajića i Ivice Dačića.
Koliko je poznato, kontakte je održavala samo s najužom rodbinom i nekoliko bliskih prijatelja, ali ne i s potomcima Josipa Broza Tita.
Decenijama, prvo godinama uoči smrti predsjednika Tita, a pogotovo kasnije, do prije par godina, živjela je potpuno povučeno, daleko od očiju javnosti. Pojavljivala se jedino o godišnjicama njegove smrti.
Ona je primljena u Urgentni centar 23. avgusta u teškom zdravstvenom stanju.