U novom izdanju BUKA podcasta razgovaramo sa Velmom Šarić, osnivačicom i predsjednicom Centra za postkonfliktna istraživanja. Centar za postkonfliktna istraživanja (PCRC) je posvećen obnavljanju kulture mira i sprečavanju nasilnih sukoba na Zapadnom Balkanu, stvaranjem, implementacijom i podržavanjem dokazanih, multidisciplinarnih i inovativnih pristupa mirovnom obrazovanju, multimedijalnom stvaralaštvu, prevenciji sukoba, postkonfliktnim istraživanjima, ljudskim pravima i tranzicijskoj pravdi. Nedavno je PCRC organizovao Festival Mira koji je okupio više od 40 mladi ljudi iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine, koji su razgovarali o izgradnji mira, suočavanju s prošlošću i viziji zajedničke budućnosti.
Iza nas je drugi Festival mira u organizaciji PCRC. Kakvi su utisci vas kao organizatora?
Jako sam zadovoljna i uvijek sam sretna kada mogu da napunim svoju energiju pozitivnošću i elanom mladih ljudi koji su zagrijani, spremni da odvoje svoje vrijeme i učestvuju u Festivalu Mira. Mi se nadamo da će on postati tradicija, da će iz godine u godinu rasti i stvoriti priliku da okupimo što više mladih ljudi kojima bismo govorili o miru, slavili i čuvali mir i svi zajedno radili na prevenciji konflikta. Nažalost, Balkan i BiH su prije 30 godina prolazili kroz stravične događaje i strahote u ratu. Zato sam uvijek sretna kada imamo priliku da govorimo o vedrim temama poput izgradnje mira.
Iako smo društvo koje ne baštini kulturu dijaloga, Festival je okupio više od 40 mladih ljudi iz različitih dijelova BiH i među njima pokrenuo dijalog o važnim temama. Šta je bio motiv za pokretanje Festivala? Kako mladi ljudi u našoj zemlji vide mir?
Cilj je skrenuti pažnju na potrebu očuvanja mira. PCRC je mirovna organizacija i kroz svaku aktivnost pokušava promovisati mir i mirovne aktivnosti. Kroz 20-ak i više godina od kako se bavim ovim temama uvidjela sam da vrlo malo imamo priliku okupiti mlade ljude i pokazati im neke pozitivnije sadržaje, pričati im o pozitivnim promjenama u našem društvu i pozitivnim mladim ljudima koji donose te promjene. Te stvari se uglavnom guraju pod tepih i o miru se prvenstveno govoriti kroz rat.
Nezaobilazno je govoriti o ratu kada pričamo o izgradnji mira, no Festival je dio integrativnog projekta koji se zove Muzej Mira koji će do kraja godine biti virtuelni muzej, a nadamo se da će nekada biti i fizički prostor u kojem ćemo moći mladim ljudima da predstavimo sve naše projekte i programe kroz prevashodno pozitivne priče. Naš vodeći program koji je utemeljio PCRC su Priče o običnim herojima, ljudima koji su tokom rata rizikovali vlastite živote kako bi zaštitili prijatelje, poznanike, ili osobe koje nisu znali, ne htijući prihvatiti status quo i odbijajući da budu dijelom ratnih dešavanja. Takođe, cilj Festivala je i promocija međureligijskog dijaloga i ljubavi. Ponosi smo na još jedan projekat koji se zove Priče o ljubavi, kroz koji smo u protekle tri godine dokumentovali međureligijske brakove i veze.
Izostaju li u medijima pozitivne priče koje su bitan generator promjene i pomirenja?
Naša misija je prevashodno izgradnja empatije i pomjeranje granica kroz promociju lijepih priča koje su postojale i u toku rata, i prije i poslije. Projekat Priče o ljubavi govori o mješovitim brakovima kojih je prije rata najviše bilo u Bosni i Hercegovini. Iako je umanjen, taj broj i dalje postoji.
Kroz Balkan Diskurs i trening sa omladinskim dopisnicima u procesu mentorstva, kada završe trening, i ostanu da pišu kod nas, trudimo se da ih ohrabrimo da pronađu pozitivne priče koje bi vrlo rijetko bile u medijima. Nažalost, teško je danas u medijima pronaći prostor bez cenzure za takve priče, iako je nužno i važno promicati pozitivne primjere.
Ni u ratu nisu sve stvari bile ružne. Kroz Obične heroje i priče o spašavanju pokušavamo ukazati da su se i tokom rata dešavale neke lijepe stvari. Na taj način imamo priliku da razgovaramo sa nekim mladim ljudima koji nažalost, ne svojom krivicom, nego onim što naši nacionalni političari stalno ističu, nose nepotrebnu kolektivnu krivicu i teret na svojim leđima, za nešto što je nekada neko počinio. Mladi ljudi, i Srbi, i Bošnjaci i Hrvate kad stanu pred Obične heroje imaju priliku pročitati da su pripadnici njihovog naroda činili i dobra djela. Kada smo osnovali PCRC ja sam htjela uz proces tranzicione pravde koji je komplikovan i težak, da pokušamo uvrstiti i ovu lijepu stranu koja je postojala. Nadam se da ona kod mladih ostavlja traga.
Koliko je važno u ovim pričama staviti fokus na pojedinca, a ne na brojke?
Nažalost BiH i dalje prolazi kroz posttranzicioni period i ako govorimo o procesu tranzicione pravde, ništa u BiH nije ispoštovano niti dovedeno do kraja. I same žrtve na svim stranama su ostale bez reparacija. Na svim stranama i dalje postoje ratni zločinci koji žive u tim malim zajednicama i nisu nikada privedeni pred lice pravde. Postoji mnogo teških tema, ali kada uvodite mlade ljude i pokušavate im govoriti o svemu tome, uvodi ih se u mračniju i težu stranu. Pozitivne priče izazivaju empatiju i mladi ljudi imaju priliku vizuelno i kroz storytelling sami doći do određenih zaključaka, a ako žele saznati više, mogu da pronađu dodatne informacije.
Nakon Festivala i katarzi mladih ljudi koji su učestvovali, da li si još više ljuta na političku elitu, donosioce odluka, obrazovne sisteme, vjerske institucije i sve one koji nas drže u statusu quo?
Žalosno je što nemamo podršku političara za ovakve aktivnosti i što oni nisu svijetli primjer. U zemlji koja ima 186 ministarstava mi nemamo državno ministarstvo za obrazovne politike i mlade. Mi smo zemlja u kojoj mladi svoju budućnost vide vani. Zemlja smo koja je propustila tako mnogo vremena da obrazuje svoje mlade, da im obezbijedi prilike i perspektive. Žao mi je mladih ljudi. Budućnost svake zemlje leži u mladima, a mladi u našoj zemlji žive u političkoj klimi gdje se rat i ratna retorika koristi u svrhu podjela i krivnje druge etničke ili religijske grupe za lošu ekonomiju, politike, korupciju, kriminal… Razumijem kako se osjećaju mladi, ali sve što radimo je u svrhu okupljanja mladih ljudi, podizanja entuzijazma, pojačavanje vjere da zajedno možemo uraditi puno.
Centar za postkonfliktna istraživanja postoji 12 godina i još toliko se baviš ovim temama. Šta se za to vrijeme postiglo u procesima izgradnje mira i tranzicijske pravde, imaš li osjećaj da se ponovo vraćamo radikalizaciji društva i novim podjelama?
Ovim temama se bavim od 1998. godine. Klima za izgradnju mira je bila mnogo bolja odmah poslije rata. Svi su bili umorni od rata, postojao je entuzijazam i želja za građenje bolje budućnosti. Kad vidim koliko mnogo smo odmaknuti od procesa izgradnje mira i suočavanja s prošlošću, reparacije, uz stalno poricanje, probleme koje žrtve na sve strane imaju, klimu koja trenutno nije pogodna mirovnjacima i organizacijama koje se bave civilnim društvom… jasno je da bismo trebali vidjeti drugačije rezultate.
Raduje me da smo od ove godine u Kantonu Sarajevu uspjeli da uvedemo Mirovno obrazovanje i lekcije o ljudskim pravima i marginalizovanim grupama, nakon osam godina pokušavanja. Osam godina smo se trudili i radili na jednom kurikulumu koji će sada biti dio obrazovnog programa. To je mali pomak, no sve do trenutka kada ne budemo mogli ući u sve učionice, naš napor neće rezultirati pozitivnom promjenom koja nam je potrebna, a izostaje.
Mi imamo tri zvanične interpretacije (h)istorije, mlada ljudi i kada hoće da nauče nešto, jako je teško. Neki od njih mi kažu da je teško dobiti odobrenje od roditelja da iz Banjaluke odu u Sarajevo i obrnuto, oni nisu problem jer oni to žele, ali se roditelji plaše.
Kada je BiH izašla iz rata, zamrznuti konflikt se nastavio nekim drugim sredstvima i nikada zbog pobjeda nacionalističkih političara kojima je najjače oružje huškačka retorika nije prestao. Zbog toga je teško našem društvu da ozdravi. Zakasnili smo u svakom smislu. Nije nam pogodovala invazija Rusije na Ukrajinu. Sve što se dešava u Evropi još više pogoduje nacionalističkim političarima. I sama politika Međunarodne zajednice i vojna intervencija… mi smo zemlja u kojoj rat nije prestao zato što smo mi to htjeli nego je prestao vojnom intervencijom i diplomatijom. Dejtonski mirovni sporazum je naš Ustav, a naši političari iz Dejtonskog sporazuma biraju samo ono što im odgovara. I još mnogo stvari je radilo protiv nas.
Civilno društvo uprkos problemima sa kojima se nosi mora biti jedino svjetlo i jedina nada i pokušavati pomijerati granice.
U Sloveniji će izbrisani nakon 30 godina dobiti spomenik. Kako tumačiš taj gest memorijalizacije, pogotovu što je i danas veliki broj tih ljudi živ?
Nepostojanje državne strategije o memorijalizaciji je kako naš, tako i regionalni problem, pa i Slovenija ne izostaje iz toga. Samo nepostojanje strategije u BiH koja bi definirala procese memorijalizacije, izgradnju spomenika i komemoracije dovodi do toga da memorijali više dijele ljude. Ako putujete širom BiH vidite toliko memorijala koji su podignuti vojnicima, onda na nekom drugom mjestu civilima. Bez dovoljno edukativne komponente koja je uključena u taj memorijal i razmišljanja kako će on uticati na buduće generacije, on sam može da izazove još više problema.
Sarajevska vijećnica je najbolji primjer za to. Mnogo diskusija imamo zbog ploče koja umjesto da je koristila pravno naslijeđe, odnosno presude Haškog tribunala, na jedan širok način je obuhvatila i pokušala interpretirati šta se desilo. To danas mlade ljude koji hoće iz Banjaluke da dođu i posjete Vijećnicu sprječava, jer misle da se to što tamo piše odnosi i na njih. To su problemi kojih i Srebrenica i Sarajevo i svaki mali grad treba da bude svjestan kada hoće da diže memorijale. Oni se reflektuju na generacije i generacije unaprijed.
Za dobre memorijale nikada nije kasno jer šalju jaku poruku da se historija ne bi trebala zaboravljati i gurati pod tepih, nego da se otvoreno treba razgovarati o događajima iz prošlosti. Samo to je način na koji društvo može ozdraviti.
Poslušajte cijeli razgovor:
