Profesorica sociologije Smiljana Vovna

“Uhapsi, uslikaj i pusti - političke afere su nam kao sportski ribolov, niko više ne spominje ikonu, respiratore…”

Svi zajedno treba da doživimo jednu kolektivnu renesansu svijesti, da otvorimo oči i pogledamo oko nas i kažemo da to nije to, da smo zaslužili bolje.

20. septembar 2022, 11:02

Profesorica sociologije Smiljana Vovna, u intervjuu za Buku, kaže da bh. društvo predstojeće izbore dočekuje u stanju totalnog političkog rasula, bezidejnosti, konfliktima i svađama, prljavim igrama.

“Dočekujemo izbore bez nekih jasnih ciljeva, političkih ideologija, one zaista nisu prisutne unazad 30 godina. Mi kada pročitamo programe političkih stranaka oni su identični, ispadaju svi socijaldemokrati i u brizi za narodom. Nadalje, ovo društvo je podijeljeno po svim segmentima, od društvenog statusa, ekonomije, od politike i možda do sada najjače etničke podijeljenosti koja nam je nametnuta od retorike političkih stranaka. Najkraće da kažemo to je slika i prilika društva koje treba da izađe i odluči 2. oktobra 2022. godine.”

Koja je po Vama najteža boljka našeg društva?

Medicinskim žargonom ako govorimo, najveći karcinom našeg društva je odliv ljudi, kako mladih, tako i cijelih porodica. A država, odnosno vlast, samo hrani taj karcinom, umjesto da traži lijek. Hrani ga obećanjima, lažima, hrani ga svojim aferama na koje smo mi imuni i slijepi. Mora se pronaći lijek koji će ga presjeći u njegovom razvoju ili da pronađemo neke ideje, nešto što će tim mladim ljudima dati viziju i da ostanu, jer imamo jednu državu, nemamo rezervne. Zašto ići u druge zemlje zapadne Evrope i davati svoje znanje i svoju sposobnost, a ne pružiti to ovdje, u svojoj državi, u svojoj zemlji. Dakle to je onaj glavni problem koji je ovdje prisutan i mislim da vladajuće strukture unazad 30 godina nisu uspjele da pronađu adekvatan lijek da se ta bolest izliječi, ili ako već ne izliječi, onda  da se ne širi.

Vjerujete li da ovo društvo ima potencijal za promjenu, odnosno šta treba da se desi da izađemo iz začaranog kruga u kome su  građani „kupljeni“ na glasanju ili sitnim paketima ili uslovljeni zapošljavajem sebe ili članova svojih porodica?

Iz ove perspektive ja ne znam da mi imamo neki veliki potencijal za promjenu, da smo spermni i da hoćemo tu promjenu. Očito je da nam odgovara, ovo je onaj očiti Stockholmski sindrom, što nam je gore, mi više glasamo  za iste.

Ono što treba da se desi da izađemo iz ovog začaranog kruga je samo da otvorimo oči i da realno sagledamo situaciju u kojoj se nalazimo. A realna situacija je da nemamo posla, da i oni koji rade nemaju adekvatna primanja za taj posao koji obavljaju, da smo dozvolili sebi, govorim u ime onih koji pristaju na to da ih kupe za 50 ili 100 KM kako bi glasali na izborima ili sitnim paketima, i da i dalje zavise od onih kojima su dali svoj glas. A kupuju ne samo novcem i paketima, kupuju nas i radnim mjestima, uslovljavaju porodice, uslovljavaju djecu da oni postanu jedna glasačka mašinerija da bi političari obezbijedili svoju egzinstenciju. Društvo koje je uslovljeno, kupljeno, nije zdravo društvo. Zdravo društvo se gradi na zdravoj ekonomiji, na zdravoj socijalnoj politici gdje su svima zagarantovana prava na obrazovanje, zdravstvo i, kada prođemo čitav taj krug, da na kraju doživimo jedan određeni smiraj, a to je penzija od koje možemo da živimo. Nažalost, danas ni radnici, ni penzioneri, ni zaposleni, ni nezaposleni, apsolutno ni jedna grupacija u ovom društvu nije zadovoljna. Zašto mi pristajemo na sve to, trebamo sami od sebe zatražiti odgovor, kada stanemo ispred ogledala da kažemo sami sebi da li mi želimo ovakav život, da li želimo ovakvu državu da ostavimo svojoj djeci ili želimo makar nešto malo bolje i prosperitetnije.

Da li je rješenje masovniji izlazak na izbore?

Ja mislim da je to jedino rješenje. U stvari laegitimitet i legalitet ovoj vlasti već 30 godina daju oni koji ne izlaze na izbore. Ova struktura nacionalnih stranaka i nacionalnih politika, koliko god govorili da oni to nisu, oni to jesu, imaju svoje biračko tijelo koje je uslovljeno, koje je ucijenjeno i oni moraju da izvše tu svoju partijsku dužnost, a legitimitet im  daje gotovo 50 posto ljudi koji ne izađu na glasanje i koji će dan poslije izbora sjediti uz kafu i govoriti kako smo mi glupa nacija, kako smo mi glup narod, bez obzira kako se zvali i iz kog etničkog plemena, da tako kažem, dolazili, jer smo dozvolili da nam ponovo iste strukture ljudi vladaju. Znači ovdje više nije riječ ni o etno-nacionalnim politikama, mi ovdje ne možemo da prepoznamo ni jasan rez između lijevih, desnih i centra, jer sve te njihove, nazovimo ih ideologije, su pomiešane, dok je njihova glavna ideologija u suštini borba za vlast, borba za fotelju i što duže održavanje te vlasti. Njihova ideologija je ideologija kriminala, ideologija nepotizma na koju bh. narod, bez obzira na kom dijelu teritorije živio, nesvjesno pristaje i mislim da nismo spremni za neki veliki preokret, za neku renesansu svijesti koja treba da dođe, a to je jedini izlaz iz svega ovoga.

Političari uvijek pred izbore krenu sa „prebrojavanjem“, predizborne poruke su nacionalističke... Kako smo došli u situaciju da se ovdje kod nas stalno priča o ratu, o mogućim novim sukobima, o tome ko je kriv, ko je zločinac, a ko nije, dok se više i ne razgovara o gorućim problemima – stalnim poskupljenjima, lošem stanju u zdravstvu, obrazovanju, odlasku mladih, izostanku stranih investicija?

Politika je manifestacija moći koju oni imaju. Svjesni smo da mi iz afere u aferu pređemo od ponedjeljka do petka. Kako se nešto novo pojavi, o tome se priča dva-tri dana, a to su krupne stvari i sve te političke afere su se svele, neko je nekada napisao na sportski ribolov - uhapsi, uslikaj i pusti, znači apsolutno se ništa nije dešavalo, ko je zadnjih godinu dana spomenuo ikonu koju je Dodik poklonio, ko više spominje respiratore. Ja mislim da smo mi jedina država na svijetu u kojoj premijer jednog dijela države, u FBiH, ide prije podne u sud gdje je krivično optužen, gdje se vodi proces protiv njega, a popodne ide na svoj redovan posao. To se nigdje u svijetu ne događa samo kod nas. Afere se izvlače jedna po jedna samo kako bi se ocrnio politički protivnik i da bi potom samo dva dana preko toga prešli na nešto drugo, treće, a ona standardna tema, nacionalizam, kako smo ugroženi jedni od drugih, drugi od trećih je tema koja ide godinu dana pred izbore, a mi izbore imamo svake druge godine, tako da ta priča uvijek prolazi. Zašto ljudi i dalje nasjedaju na tu priču, ja ne znam, ovdje komšije žive zajedno, barem je u Tuzli tako. Mi smo uvijek bili zajedno, uvijek smo bili jedno i nikada nismo nasjedali na tu priču, a zašto ta nacionalna retorika prolazi, to meni nikada neće biti jasno, da je nekome važnije da se zna i da se istakne kako se zove, iz kog plemena dolazi, a da mu je prazan tanjir i da mu je hladno u kući, da nema čime da se ugrije, to je do nas.

U kontekstu svega rečenog, kako vidite BiH za 5 godina?

Jako je teško dati neku prognozu. Za vrijeme rata od ‘92. do ‘95. godine, svi smo bili neki optimisti da to ne može dugo trajati. Čekali smo onu svjetlost na kraju tunela. Da će stati ta ratna razaranja, ubijanja, zla kroz koja smo prošli svi na čitavoj teritoriji BiH. Tada smo bili optimisti, tada smo se nadali, međutim, izgleda da je neko na kraju kada je sve to završeno, kada je stalo, neko ugasio i to svjetlo na kraju tunela, jer njega više nema. Već 30 godina mi ne vidimo to bijelo svjetlo na kraju tunela, mi iz mraka idemo u sve tamniji mrak. Tako da se ja zaista ne bih usudila da prognoziram ni za 5 ni za 30 narednih godina da li ćemo mi zaista dočekati to svjetlo na kraju tunela. Tačno je da i pored svega čovjek treba da bude optimista u cijelom svom životu, da nije tako, ne bismo mogli ni opstati, treba da se borimo, treba da prevaziđemo sve ovo, ali mislim da svi zajedno treba da doživimo jednu kolektivnu renesansu svijesti, da se otrijeznimo, da otvorimo oči i pogledamo oko nas i kažemo da to nije to, da smo zaslužili bolje.