Pozorišni reditelj Ivan Plazibat za BUKU: Navikli smo živjeti pod kapom malih bogova

Splitski reditelj Ivan Plazibat u Narodnom pozorištu RS režira predstavu „Sumnjivo lice“, koja će premijerno biti izvedena 20. aprila. Plazibat je dobio više nagrada i priznanja za predstave koje je radio.

Za BUKU smo sa Ivanom razgovarali o njegovom čitanju Nušića, savremenosti komada koji režira, problemima sa kojima se ljudi na ovim prostorima suočavaju i drugim temama.

Ivane, u Narodnom pozorištu RS predstavljate komad Sumnjivo lice, kakvo je Vaše čitanje Nušića kroz ovu predstavu?

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Nušić je pisac koji nam pokazuje da nismo odmakli od starih boljki koje su bile prisutne i u njegovo vrijeme. To je činjenica koja istovremeno čovjeka jako frustrira i zbog toga osjeća jak bijes i gnjev. Kad sam ponovo čitao Nušića, krenuo sam iz te činjenice da se nismo puno odmakli od tog vremena. Opet živimo u jednom sistemu u kojem su činovnici kvarni, gdje je korupcija sveprisutna, sve kvari. Živimo u disfunkcionalnom sistemu koji čovjeka ljuti. Kod Nušića je zanimljivo i uvijek je aktuelno to da njegovi likovi imaju jako puno šarma. Taj šarm se ogleda u tome kako sve okreću na svoj mlin i kako naprave salto mortale logike kako bi našli opravdanje za svoje postupke.

Birokrati koji brinu samo za lični interes su nešto što ne odumire, državni aparat i njegovi činovnici ne mijenjaju se, možda se samo drugačije oblače. Kako to da se na ovim prostorima ništa ne mijenja?

To je, zapravo, pitanje od milion dolara. To kako da se na ovim prostorima ništa ne mijenja. Možda zbog toga što nemamo povjerenja u institucije i tradiciju koju te institucije nose. Svaka institucija, bilo činovnička, bilo kulturna kao što je kazalište, nosi jednu tradiciju. Na ovim prostorima navikli smo da gledamo kako su te tradicije lako poderive. Kad dođe jedan pojedinac koji kaže: dobro, od sada je moja volja glavna. Tako se, zapravo, i Nušićev glavni lik kapetan Jerotije Pantić ponaša u svom srezu. Ovdje je moja volja i ovdje sam ja bog. Na ovim prostorima navikli smo živjeti pod kapom tih malih bogova, gdje se tradicije i civilizacijske vrednote jako brzo srozaju.

Šta je to u našem narodu, ili narodima, svejedno, da sve ove društvene pojave prihvataju bez pogovora, jer ova satira je naša stvarnost decenijama, stotinama godina?

Možda to narod bez pogovora prihvata zbog discipliniranja ljudi koji su se borili protiv sistema. Uz humor, mi smo se bavili time da vidimo koliko je sistem kvaran i koliko lako završi u praksi nasilja, a istovremeno je i smiješna, jer vidimo koliko je disfunkcionalna ta država.

Kakvo je Vaše razmišljanje o svijetu u kojem živimo, posljednje dvije godine pogodili su nas pandemija, rat u Ukrajini, velika poskupljenja koja povlače pitanje egzistencije, bombardovani smo mišljenjima sa društvenih mreža, kako ostati normalan u ovom društvenom haosu u kojem živimo?

Da intimno odgovorim, u situaciji sa koronom i pandemijom bio sam užasno zabrinut za svoju egzistenciju kao slobodnjaka i kazališnog umjetnika, jer mi ovisimo o radu sa ljudima i u kontaktu se publikom. U pandemiji sam se pitao kako opstati, imajući u vidu socijalnu i finansijsku egzistenciju. Uz sve globalne i velike događaje čovjek ne treba biti pesimista. Pesimista jedino ima dva puta satisfakciju da je dva puta bio u pravu. Onaj put kad je predviđao šta će se desiti i onaj put kad se to desi. Svako od nas može samo pokušavati da unutar svojih društvenih kapaciteta ostavlja vrednote koje su u kompetenciji dobro obavljenog posla koje time postaju društvene vrednote. Ono što svi vidimo jeste da će 21. stoljeće biti stoljeće kompetentnih ljudi ili da neće biti.

Na ovim prostorima živimo pod konstantnim pritiskom, stresom, pored globalnih tema, još uvijek nas muče posljedice rata i puko preživljavanje. Kako komentarišete to da je sve teže napraviti korak naprijed prema boljem životu, jer da je dobro ne bi tolike porodice odlazile sa ovih prostora?

Ono što je ostalo isto kao i prije jeste osjećanje društvene pravde, odnosno nepravde. Živimo u društvu gdje smo pred nepravdom nemoćni. To je jedan od motiva zbog kojih ljudi odlaze. Ljudi više ovo ne mogu izdržati. Dosadilo im je. Uvijek je neka igra iscrpljivanja.

Često se postavlja pitanje društvene angažovanosti pozorišta, ali ima li pozorišta bez propitivanja, kritike, analize društva u kojem živimo?

U pozorištu ne možemo pobjeći od politike. Pa i da bi se održala predstava, neka državna uprava mora dati odobrenje. Čim ulazimo u pozorište, ulazimo u neki ideološki konstrukt i ideološki aparat koji je piramidalno postavljen. Postoji dosta pozorišnih predstava koje se deklariraju kao političke i kao beskompromisne, sa druge strane primjećujemo da u zadnjih trideset godina ne idemo prema boljem društvu. Ta disfunkcija je nešto što me zabrinjava. Mi u Hrvatskoj imamo Olivera Frljića, koji je jedan od najboljih pozorišnih redatelja u Evropi, on ima karijeru kakvu ni jedan hrvatski redatelj nije imao u inozemstvu, ali ne vidim da smo zbog njegovog političkog angažmana postali bolje društvo, kako u Hrvatskoj, tako i na svim drugim prostorima gdje je Oliver radio.

To znači da umjetnost može da ukazuje na određeni društveni problem, ali nema tu moć da rješava probleme.

Umjetnost uvijek može i mora ukazivati na probleme, ali previše je očekivati da pozorište može mijenjati društvo.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije