Luburić je rođen u Banjaluci 1984. godine. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, a zvanje magistra nauka iz bankarstva i međunarodnih finansija stekao je na Poslovnoj školi „Sir John Cass“ Univerziteta u Londonu. Prethodno iskustvo na polju finansija stekao je u firmama ProCredit banka i Ideal Company. Na poziciji člana Uprave MF banke a.d. Banja Luka bio je od 1. aprila 2017. do 31. januara 2019. godine, a od 1. februara 2019. se nalazi na poziciji predsjednika Uprave MF banke a.d. Banja Luka.
MF banka je danas moderna domaća banka koja njeguje partnerski odnos i pruža brze usluge za mikro, mala i srednja preduzeća, koja sa bilansnom sumom od preko 800 miliona maraka spada u red srednjih banaka, servisira preko 78 000 klijenata i zapošljava više od 300 radnika unutar poslovne mreže od 36 poslovnica.
Osnivanje MF grupe, kao krovne institucije, bio je logičan korak u ostvarenju najvažnijeg cilja i vizije njenih članica – da se udruženim snagama, znanjem i iskustvom, pruži jedinstvena i najkvalitetnija usluga iz domena finansija, te obezbijedi dalje širenje i razvoj grupacije.
Članice MF grupe su: Mikrokreditno društvo Mikrofin, MF banka i Mikrofin osiguranje.
„Misija MF grupe je da pruža podršku firmama članicama, kao i da stvara nove kompanije koje će omogućiti bržu, bolju i kvalitetniju uslugu klijentima grupacije, kao i da unapređuje životne uslove zajednica u kojima posluje”, rekao je za BUKU Luburić.
Iz ove banke poručuju da, koristeći dugogodišnje iskustvo i znanje zaposlenih, žele da pokreću promjene, konstantnim ulaganjem u nove projekte i razvojem inovativnih poslovnih modela, te da im je cilj postati prepoznatljiv finansijski holding na regionalnom tržištu.
Na pitanje kako komentariše trenutnu ekonomsku situaciju, te jesmo li u najvećoj krizi ikada, Luburić kaže da, još od 2020. godine i stuacije sa pandemijom, ima osjećaj da svjedočimo sve čudnijim događajima, te da je svaka godina čudna na svoj način.
“I ovo što se sad dešava 2023. godine je epilog događaja koji su prethodili ranijih godina. Trenutno nije u pitanju najveća ekonomska kriza, ali postavlja se pitanje u šta se sve ovo može razviti. Sve su varijante moguće. Na osnovu trendova koje mi pratimo, iako postoji mogućnost da se razvije u najveću ekonomsku krizu, odnosno u veću od one 2008. godine, postoje indicije da će to biti blaže, odnosno postoje izlazni putevi da se ovaj turbulentni period prevaziđe”, ističe Luburić za BUKU.
Gdine Luburiću, vidjeli smo da su cijene u BiH rasle gotovo pa nenormalno, pogotovo nakon izbijanja rata u Ukrajini, nije se čekalo ni sekunde. Koliko je to bilo opravdano? Da li se to moralo desiti?
“Nije, vrlo kratak odgovor. Ovo što se dešava su makroekonomska globalna dešavanja. BiH sama po sebi, niti je uzročnik toga, niti mi možemo bitno uticati da se ta globalna situacija promijeni. Međutim, trpimo posljedice kao i svi drugi. Ono što mi vidimo jeste da je Bosna i Hercegovina država sa najvećom stopom inflacije, mnogo većom nego u nekim drugim državama u regionu, tako da, ako gledamo samo taj podatak, kao i ova činjenica koju ste pomenuli da su se odmah dizale cijene, sugeriše da mnogi “love u mutnom”, odnosno da koriste određene momente, razloge poput rata u Ukrajini i druga dešavanja, da na bazi toga podignu cijene i iznad onoga što je opravdano.
Istovremeno sa tom inflatornom, monetarnom krizom, zanimljiva situacija se dešava u posljednje vrijeme i sa bankama. Jedna od banaka u Americi je kolabirala, Credit Suisse je u ogromnim problemima, pitanje je šta će tu biti, da li se ulijeće sa milijardama eura da se spašavaju banke… Šta se to dešava? 2008 godine smo svjedočili kolapsu banaka gigantskih razmjera, šta je to ove godine?
To nema veze sa ratom u Ukrajini. Te dvije stvari nisu uopšte u direktnoj korelaciji. U Sjedinjenim Američkim Državam je SVB banka iz Kalifornije kolabirala, koja je prilično velika, pogotovo za naše pojmove, mislim da ima preko 300-400 milijardi dolara ukupnu imovinu. Credit Suisse u Evropi je još veći, a problemi su sistematske prirode i traju još duže nego što je ova godina ili sami efekti inflacije. Sad se mnogi pozivaju na rat u Ukrajini, pa za sve je kriv rat u Ukrajini, ali to nije tačno. Rat u Ukrajini nije kriv za inflaciju, samo je jedan od faktora koji ju je dodatno pospješio, ali uzročnik nije. Banka u SAD-u Silicon Valley Bank koja je primarno radila sa IT industrijom, start-upima, sa biznisima koji se bave ili ulažu u kripto valute i tako dalje, imala je vrlo specifičan poslovni model i ako prevedemo na najplastičniji mogući način, imali su strukturni problem, odnosno njihov poslovni model uopšte nije bio kako treba. Imali su vrlo kratkoročne i nestabilne izvore sredstava, a počeli su da ulažu u mnogo dugoročnije izvore sredstava i tu se desio taj totalni disbalans usklađenosti izvora imovine i onoga u šta oni ulažu. Ukratko. Dodatni problem je bio tehničke prirode, gdje su oni željeli da budu maksimalno digitalni, pa su njihovi korisnici, njihovi klijenti koji su bili iz tog kripto svijeta, IT svijeta, mogli da na klik postanu klijenti ili prestanu biti klijenti i onda, na prvu informaciju da nešto nije kako treba, doslovno su na klik prestali biti klijenti, prebacivali su sredstva na druge banke i, kao svaki sistem, niko ne može izdržati toliki odliv novca i klijenata u tako kratkom roku. Oni su napravili sistem gdje se jako brzo može desiti odliv i desilo se što se desilo.
Kakav je u tom pogledu bankarski sistem u Bosni i Hercegovini, u Republici Srpskoj? Jesmo li “zdraviji” u odnosu na ostatak Evrope? Ako pogledamo aktivu banaka, koliko se tu sredstava vrti…
Bankarski sektor u BiH je mnogo manji, naravno, kao i sve ostalo, u odnosu na Evropsku uniju, ali ono što mogu definitvno reći je da je trenutno stanje daleko bolje nego 2019. godine, odnosno pred početak Covida, koji je bio jedan ozbiljan test za sve industrije, za privredu, stanovništvo, pa tako i za banke, a da ne govorim prije 10 ili 15 godina, odnosno tokom one krize 2008-2009. godine. Jedna od najbitnijih stvari je likvidnost bankarskog sektora, a ta likvidnost je daleko bolja, daleko veća nego 2008-2010. godine, čak i u omjerima koji su, ja bih rekao, pretjerani, odnosno bankarski sektor u BiH je pretjerano likvidan, značajno iznad nekih regulatornih minimuma i nečeg što propisuje Evropska unija. I drugi pokazatelj je koliko kapitala ima u bankama, i to je na višem nivou nego što je bilo 2008. ili 2019. godine.
Gdje se tu kreće MF banka kada govorimo o nekim rezultatima poslovanja za prethodnu godinu?
Pa, evo, prema ova dva pokazatelja, i po omjeru likvidnosti, i po nivou kapitala, recimo, po nivou kapitala smo na prosjeku, čak nešto malo iznad prosjeka bankarskog sektora, a po pitanju likvidnosti smo značajno iznad sektora. Čitav sektor je prilično robusan, u daleko boljem je stanju nego bilo kojih ranijih godina, a MF banka je ili na prosjeku ili čak bolja od prosjeka, što se takođe može vrlo lako provjeriti.
Možda nezahvalno pitanje za bankara, ali postavlja se pitanje gdje štedjeti novac u ovoj krizi? Vidimo da ljudi masovno kupuju nekretnine, što može biti djelimično investicija koja bi se isplatila, sad pitanje je koliko se to isplati u balkanskim zemljama… Isplati li se ulagati u nekretnine ili štedjeti u banci ili u slamarici držati, koji je vaš savjet?
Slamarica je najgora moguća opcija u bilo kojem smislu, iako je to u našoj kulturi, ljudi vole da im je tu pri ruci. Međutim, držati u slamarici znači da nemate apsolutno nikakvog prinosa, a u periodu inflacije, to je najgore moguće. Inflacija pojede taj iznos, a da nemate nikakav prinos koji bi bar malo amortizovao efekat inflacije. Drugi problem je što ste tu izloženi ogromnom riziku od krađe, gubitka novca i tako dalje. Tako da je ta varijanta apsolutno najgora u svakom smislu i ako pričamo o 5-10 hiljada maraka i o 100 hiljada. Što se tiče ostalih mogućnosti, nažalost, mi u BiH nemamo baš toliko razvijeno tržište kapitala, akcija itd., pa nemamo tu ponudu ili mogućnost za investiranje kao što imate u Evropskoj uniji ili SAD, ali ono što ima je ovo što ste spomenuli – nekretnine. Međutim, pogotovo za ljude koji imaju stotine hiljada ili više, a ima takvih ljudi u BiH dosta, postoji mogućnost ulaganja u državne ili entitetske obveznice. Sada postoji čak mogućnost kupovine obveznica i regionalnih zemalja, jer sada pored inflacije, značajno su skočile i kamatne stope i značajno su skočile cijene, kamate, koje države plaćaju da bi se zadužile, a rizik kod takvih investicija je relativno mali i ima solidan prinos, koji može amortizovati inflaciju.
Vi biste preporučili da ljudi ulažu u obveznice države ili entiteta?
To je jedna od mogućnosti, jer ovaj momenat je takav, turbulentan ili neizvjestan, gdje ljudi s jedne strane žele da očuvaju svoj novac, da ulože u nešto što će im osigurati da bar supstancu održe i da imaju neki prinos. Ta alternativa je jedna od onih na raspolaganju, ali ono što je problem je da je ona nedostupna ljudima koji imaju male iznose novca, tako da je to više dostupno ljudima koji imaju ozbiljnije svote.
Za ove što imaju manje novca, ima nešto što se zove štednja u kusuru, šta to znači?
Ovi koji imaju veće količine novca ili imaju svoj tim ili znaju koje su alternative za investiranje. Ljudi koji imaju manje količine novca ili koji pokušavaju naći način kako nešto da uštede vrlo često nemaju odgovor na to pitanje, pa smo mi pokušali osmisliti neko rješenje koje će im dati pomoć ili odgovor kako da pronađu način da nešto uštede i kako da se to akumulira kroz određeni period vremena, da bi onda i oni došli u situaciju da mogu dalje odlučivati da li će to oročavati, da li će ulagati u nešto i tako dalje. Jedna od ideja koja nam je došla je opet vezana za našu kulturu štednje, gdje se u kasicu prasicu odvaja kusur. Međutim, pošto svi sad masovnije koriste kartice i taj kusur je nezgodno držati, onda nam je došla ideja da prilikom korištenja kartice, svakodnevnog kupovanja, klijent može zaokružiti neki iznos na dvije marke, pet maraka, 10 maraka, tako da, ako nešto plati, jedan dio tog kusura se zaokruži i odvoji se na klijentov račun, znači, ostaje njemu na poseban račun štednje, na koji ne samo da se odvaja i postepeno akumulira marka po marka, nego ima i određeni prinos. Nakon nekog vremena, godinu dana, šest mjeseci, klijent to gotovo da ne osjeti, a ostaje mu neki novac, koji se akumulira i ima određeni prinos.
Ostatak intervjua pogledajte u našem video podcastu