U novom izdanju BUKA podcasta razgovaramo sa Nenadom Puhovskim, režiserom,
osnivačem i ravnateljem Faktuma i direktorom ZAGREBDOX-a. Trenutno se u Zagrebu
održava 18. izdanje najvećeg hrvatskog festivala dokumentarnog filma koji ove
godine predstavlja 82 filmska ostvarenja.
Puhovski je govorio o festivalu, kraju pandemije, početku rata i svim
drugim turbulencijama koje utiču na dokumentaristiku, o dokumentarnom filmu kao
mediju koji je odradio značajan posao na našim prostorima kad je u pitanju
suočavanje s prošlošću, novom valu reditelja i rediteljica proizašlim iz
njegove i Grlićeve Imaginarne akademije u Grožnjanu, ’68. i novim platformama u
službi dokumentaristike.
„Mi dokumentaristi nismo informativni medij. Ne možemo reagirati u realnom
vremenu. Naš posao je da interpretiramo stvari i prikazujemo ih iz perspektive
osobnog viđenja. Od svog početka, ZAGREBDOX je bio festival koji je insistirao
na autorskom kreativnom dokumentarcu, a ne na novinarskom, izvjestiteljskom i
klasičnom industrijskom kako to rade BBC ili National Geographic. Tako i ove
godine imamo nekoliko filmova koji se bave Ukrajinom, ali u odnosu na nešto što
se dešava tamo posljednjih osam godina.“
Govoreći o otvaranju tema koje se bave suočavanjem s prošlošću kroz film,
Puhovski kaže: „Počeli smo kao Faktum prije 25 godina, kao ZGDOX prije 18 i
uvijek smo se trudili da govorimo ono što nam se činilo da je ljudska istina.
Nikad nismo pretendirali da je ono što mi kažemo jedina i apsolutna istina,
nego smo pričali o ljudima koji prolaze neke situacije i strahote. Tako je bilo
u Hrvatskoj kad je u pitanju Faktum, tako je u svijetu kad je u pitanju ZGDOX.
Mi smo prikazivali one stvari koje drugi uglavnom nisu, pogotovu što se tiče
Faktuma u početnim godinama. Među prvima smo ovdje neke teme počeli
komunicirati i preispitivati ratna zbivanja. Započeli smo s autobiografskim
iskazom, vratili hrvatski dokumentarizam na pitanja koja se tiču zapostavljenih
skupina… Što se tiče festivala, isto smo pokušali izvlačiti neke stvari o
kojima se manje zna i o kojima velike televizije i sustavi ne pričaju. Popunili
smo sliku koju daju informativni mediji, koji imaju posve drukčiji zadatak.
U posljednjih 25 godina osnovao sam četiri stvari: Faktum, dokumentarnu
radionicu Imaginarne akademije u Grožnjanu, ZAGREGDOX i na kraju magistarski
studij dokumentarnog filma na akademiji. Sve je to dio jednog, neću reći projekta,
ali neke vrste pokušaja da se poboljša mjesto dokumentarnog filma kao nečeg
vrlo važnog u kinematografiji. Prije toga smo imali drugačiju vrstu
dokumentaraca, u nekim vremenima i dosta dirigirane dokumentarce. Čitava jedna
generacija mladih filmaša je odrasla s osjećajem slobode koju prije toga nisu
imali, a kojeg smo im mi dali kao produkcija, a tu su bili i nova tehnologija i
način distribucije. No, prije svega, važan je osjećaj da nema zabranjenih tema
i nečega o čemu se ne smije govoriti. Prvi smo prikazali gay film u Hrvatskoj,
na ZGDOX-u smo pustili Baljkov film o Vukovaru, na kojem smo imali policijsko
osiguranje. Tada smo pokušavali razbijati tabue, ne da budemo nešto jako
revolucionarni, nego zato što smo smatrali da našim gledateljima dugujemo
otvorenost i uvid, a na njima je da odaberu šta ih zanima.“
Razgovor smo morali skratiti jer je počinjalo predavanje o Tik Toku, novom
mediju u svrsi dokumentaristike. „Tik Tok je novo, drugačije poimanje
stvarnosti koja se s jedne strane bavi šminkanjem, a s druge strane u ratu u
Ukrajini ima vrlo važnu ulogu u prenošenju informacija. Čak je i Tinder u
jednom trenutku bio upotrijebljen u te svrhe. To je zanimljiv, novi svijet, a
mi želimo biti dio tog svijeta.“- za kraj poručuje Nenad Puhovski.