U novom izdanju BUKA podcasta razgovaramo sa Nenadom Puhovskim, režiserom, osnivačem i ravnateljem Faktuma i direktorom ZAGREBDOX-a. Trenutno se u Zagrebu održava 18. izdanje najvećeg hrvatskog festivala dokumentarnog filma koji ove godine predstavlja 82 filmska ostvarenja.
Puhovski je govorio o festivalu, kraju pandemije, početku rata i svim drugim turbulencijama koje utiču na dokumentaristiku, o dokumentarnom filmu kao mediju koji je odradio značajan posao na našim prostorima kad je u pitanju suočavanje s prošlošću, novom valu reditelja i rediteljica proizašlim iz njegove i Grlićeve Imaginarne akademije u Grožnjanu, ’68. i novim platformama u službi dokumentaristike.
„Mi dokumentaristi nismo informativni medij. Ne možemo reagirati u realnom vremenu. Naš posao je da interpretiramo stvari i prikazujemo ih iz perspektive osobnog viđenja. Od svog početka, ZAGREBDOX je bio festival koji je insistirao na autorskom kreativnom dokumentarcu, a ne na novinarskom, izvjestiteljskom i klasičnom industrijskom kako to rade BBC ili National Geographic. Tako i ove godine imamo nekoliko filmova koji se bave Ukrajinom, ali u odnosu na nešto što se dešava tamo posljednjih osam godina.“
Govoreći o otvaranju tema koje se bave suočavanjem s prošlošću kroz film, Puhovski kaže: „Počeli smo kao Faktum prije 25 godina, kao ZGDOX prije 18 i uvijek smo se trudili da govorimo ono što nam se činilo da je ljudska istina. Nikad nismo pretendirali da je ono što mi kažemo jedina i apsolutna istina, nego smo pričali o ljudima koji prolaze neke situacije i strahote. Tako je bilo u Hrvatskoj kad je u pitanju Faktum, tako je u svijetu kad je u pitanju ZGDOX. Mi smo prikazivali one stvari koje drugi uglavnom nisu, pogotovu što se tiče Faktuma u početnim godinama. Među prvima smo ovdje neke teme počeli komunicirati i preispitivati ratna zbivanja. Započeli smo s autobiografskim iskazom, vratili hrvatski dokumentarizam na pitanja koja se tiču zapostavljenih skupina… Što se tiče festivala, isto smo pokušali izvlačiti neke stvari o kojima se manje zna i o kojima velike televizije i sustavi ne pričaju. Popunili smo sliku koju daju informativni mediji, koji imaju posve drukčiji zadatak.
U posljednjih 25 godina osnovao sam četiri stvari: Faktum, dokumentarnu radionicu Imaginarne akademije u Grožnjanu, ZAGREGDOX i na kraju magistarski studij dokumentarnog filma na akademiji. Sve je to dio jednog, neću reći projekta, ali neke vrste pokušaja da se poboljša mjesto dokumentarnog filma kao nečeg vrlo važnog u kinematografiji. Prije toga smo imali drugačiju vrstu dokumentaraca, u nekim vremenima i dosta dirigirane dokumentarce. Čitava jedna generacija mladih filmaša je odrasla s osjećajem slobode koju prije toga nisu imali, a kojeg smo im mi dali kao produkcija, a tu su bili i nova tehnologija i način distribucije. No, prije svega, važan je osjećaj da nema zabranjenih tema i nečega o čemu se ne smije govoriti. Prvi smo prikazali gay film u Hrvatskoj, na ZGDOX-u smo pustili Baljkov film o Vukovaru, na kojem smo imali policijsko osiguranje. Tada smo pokušavali razbijati tabue, ne da budemo nešto jako revolucionarni, nego zato što smo smatrali da našim gledateljima dugujemo otvorenost i uvid, a na njima je da odaberu šta ih zanima.“
Razgovor smo morali skratiti jer je počinjalo predavanje o Tik Toku, novom mediju u svrsi dokumentaristike. „Tik Tok je novo, drugačije poimanje stvarnosti koja se s jedne strane bavi šminkanjem, a s druge strane u ratu u Ukrajini ima vrlo važnu ulogu u prenošenju informacija. Čak je i Tinder u jednom trenutku bio upotrijebljen u te svrhe. To je zanimljiv, novi svijet, a mi želimo biti dio tog svijeta.“- za kraj poručuje Nenad Puhovski.
