BUKA PODCAST

Književnik Zoran Ferić za BUKU: Djetinjstva nam prolaze u očekivanju rata

Cijelo moje djetinjstvo, a vjerujem i vaše, proteklo je u nekom očekivanju rata, u nekom razgovoru o ratu i u nekom poraću i u nekoj vrsti ekonomske krize. To je ono u čemu živimo i živjećemo i dalje.

30. maj 2022, 12:21

Foto: Borislav Brezo

Razgovor sa Zoranom Ferićem održan je proteklog vikenda u Koncertnoj dvorani Banskog dvora u okviru programa 5. festivala književnosti IMPERATIV. Sa Zoranom Ferićem razgovarao je književnik i urednik Drago Glamuzina. A prije razgovora sa publikom, Ferić je u intervjuu za BUKU govorio o književnosti, životu na ovim prostorima, svijetu u kojem živimo i drugim temama.

Zoran Ferić rođen je 1961. godine u Zagrebu. Diplomirao je jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i od 1994. godine radi kao profesor hrvatskog jezika u XVIII Gimnaziji u Zagrebu. Priče objavljuje u časopisima i novinama od 1987. godine. Prvu knjigu priča, "Mišolovka Walta Disneya ", objavio je 1996. godine u Nakladi MD. Deset godina poslije dobio je za nju Nagradu Dekada. Za drugu knjigu priča, "Anđeo u ofsajdu", objavljenu 2000. dobio je Nagradu Ksaver Šandor Gjalski i Nagradu Jutarnjeg lista za proznu knjigu godine.

Prvi roman "Smrt djevojčice sa žigicama" objavio je 2002. godine, a sljedeće godine izlazi mu zbirka kolumni pod naslovom "Otpusno pismo" koje je pisao za nedeljnik Nacional. Roman "Djeca Patrasa" objavio je 2005. u biblioteci Premijera Jutarnjeg lista. Nakon šest godina pisanja, 2011. izlazi mu roman "Kalendar Maja" za koji je dobio Nagradu Vladimir Nazor, Nagradu Jutarnjeg lista, Nagradu Grada Zagreba i Nagradu pulskog sajma knjiga (Kiklop). Druga knjiga izabranih kolumni "Apsurd je zarazna bolest" izašla je 2012. godine. Tri godine poslije javlja se novim romanom "Na osami blizu mora" (2015.) za koji dobija Nagradu Fran Galović, a 2020. romanom "Putujuće kazalište" za koji je ponovo dobio Nagradu Ksaver Šandor Gjalski za najbolju proznu knjigu.

Do sada je objavio tri slikovnice, "San ljetne noći" (Nagrada Grigor Vitez, 2019.), "Suze svetog Lovre" (2020.) i "Romeo i Julija" (2021.). Godine 2018. izabran je za predsjednika Hrvatskog društva pisaca. Knjige su mu prevedene na desetak jezika. Živi u Zagrebu i redovno održava radionice pisanja u Booksi i CeKaPe-u.

Gospodine Ferić, da li ste prvi put u Banjaluci? Kako Vam se čini grad? Jednom prilikom Boris Dežulović je gostujući u Banjaluci rekao da je Banjaluka, kao i Split, opterećena “epitetom” opasnog grada, ali kad ste u tim gradovima, vidite da to ipak nije tako opasno?

Ako se mogu nastaviti, meni se Banjaluka nije činila kao opasan grad. Vjerovatno se on referirao na neko stanje iz prošlosti. Na prvi pogled, grad mi djeluje puno veći nego što sam očekivao. Nisam ranije bio u Banjaluci, a zamišljao sam taj grad, ali nije u skladu sa mojim zamišljanjem ništa bilo. Lijepe su mi ulice sa drvoredima, sa manjim kućama, to mi je pobudilo neku lijepu emociju. Bio sam u Doboju u vojsci i nešto od tog duha, od prije mnogo godina, našao sam i ovdje u nekim ćoškovima, mjestima, drvoredima.

Koliko su po Vama važni ovakvi festivali poput Imperativa, na kojem se okupljaju ljudi koji vole, ali i koji žive književnost, koliko je važno sačuvati ove događaje, njegovati ih kao kulturnu tradiciju?

Apsolutno je važno. Nama piscima je važno. Na taj način književnost postaje vidljiva, pisci postaju vidljiviji, to je kod nas, kod vas, ali i svuda u Evropi je važno i nužno. Sa druge strane, to je prilika za lijepo druženje među ljudima, među prijateljima koje nisi vidio godinama, pogotovo sada nakon korone. Razveselio sam se nekim prijateljima. Na festivalima se sklapaju neka poznanstva, neke veze, stvara se neka tradicija.

Kako Vi gledate na život na ovim područjima, uvijek su tu neki problemi, ako nije rat, onda je to poraće, ekonomski problemi, socijalni, egzistencijalni? Kao da kolektivno nosimo neki gen trauma i iznova se vrtimo u nekom ambisu?

Ima jedna stara izreka koja kaže: što je pjesniku gore, to je za poeziju bolje. Ili druga izreka koja djeluje kao kletva: dabogda imao tema za pisanje. Odrastao sam u ovome što zovemo regija, Balkan. Cijelo moje djetinjstvo, a vjerujem i vaše, proteklo je u nekom očekivanju rata, u nekom razgovoru o ratu i u nekom poraću i u nekoj vrsti ekonomske krize. To je ono u čemu živimo i živjećemo i dalje. Prošle godine razgovarao sam sa kolegama iz Bosne i zaista sam se iznenadio kad sam vidio koliko se njih boji ponovnog izbijanja rata u Bosni i Hercegovini.

Prije nekoliko godina izašao je članak o tome kako traume naših roditelja postaju dio našeg genetskog koda. Riječ je o strašnim ratnim posljedicama, poput silovanja ili drugih trauma. Da se sve to “arhivira” u našem DNK kodu. Možemo li se mi izliječiti od tih trauma, imajući u vidu da konstantno svakih nekoliko desetina godina živimo traumatski?

Teško. To je ono što sam pokušao pokazati u romanu “Putujuće kazalište”. To je autobiografski roman. Jedan dio moje obitelji je sa Banije, iz bivše Vojne krajine. To je prostor koji je bio pun nasilja. Mog oca je odgajao njegov pradjed koji je bio zaljubljen u oružje i vrlo sklon nasilju. Odgojem tog čovjeka moj otac je isto tako postao sklon nasilju, a taj njegov pradjed bio mu je uzor u mnogo čemu. Moj otac mi je govorio kako na ovim prostorima da mladić kad zaradi prvi novac ode u Bosnu i kupi čakiju. Ta čakija nije bila za rezanje jabuka, nego čakiju za tuču. Moj otac je završio na Sremskom frontu, u vrlo gadnoj situaciji, koja je zapravo bila pokolj mladih ljudi, gdje je bilo pet za jednoga, pet mrtvih i jedan se vrati. On je bio jedan od onih koji se vratio i to je vrlo vjerovatno kod njega stvorilo neki afinitet ka nasilju. Čitav život je bio nasilan i to se nasilje na neki način prelilo i u mene. Ne znam da li genetski, ali odgojem sigurno. U mladosti sam se borio sa svojim nasilnim karakterom i sa naučenim obrascima nasilja.

Živimo u veoma nasilnom društvu, prisutno je nasilje muškaraca nad ženama, roditelja nad djecom, mladi su nasilni, snima se međuvršnjačko nasilje i onda se to obavljuje na društvenim mrežama. Kako ste se Vi izvukli iz kruga nasilja?

Mogu reći da me izvukla književnost. Svijest o postojanju drugačijih obrazaca ponašanja. Svijest o postojanju drugačijeg načina razmišljanja. Svijest o tuđim svijestima o kojima smo čitali u romanima, recimo, toka svijesti. To nam je pokazalo važnost svakog života posebno. Dobra literatura u sebi nosi humanu poruku, čak i ako ta poruka nije vidljiva na prvi pogled.

Cijeli intervju poslušajte u Buka podcastu: