U petak, 25. novembra, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, počela je kampanja “16 dana aktivizma”. Ovo je globalna, svjetska kampanja, koju aktivistice širom svijeta obilježavaju sa ciljem da skrenu pažnju šire i stručne javnosti na problem nasilja nad ženama i nasilja u porodici.
Fondacija Udružene žene svake godine samostalno i sa partnerskim organizacijama realizuje niz aktivnosti koje imaju za cilj da stave u veći fokus problem nasilja nad ženama. O ovogodišnjoj kampanji razgovarali smo sa Goricom Ivić iz ove Fondacije.
Globalna tema ovogodišnjih “16 dana aktivizma” je “Zaustavimo femicid”. Nažalost, u BiH je ove godine do danas ubijeno 9 žena. Obično su ove žene bile izložene dugogodišnjem nasilju, a na kraju dođe do eskalacije nasilja i ubistva.
“Ove godine dosta pažnje je posvećeno slučajevima femicida, ubistvima žena od strane njihovih intimnih partnera ili od strane drugih osoba iz razloga što su žene. Pored toga, želimo da ukažemo na izazove sa kojima se žene suočavaju u ostvarivanju svojih prava kada prijave nasilje i kada uđu u sistem podrške”, kaže Ivić, dodajući da Institucije koje djeluju u ovoj oblasti imaju obavezu da rade na prevenciji.
“To je nešto što je prepoznato, ne samo od strane nevladinih organizacija, već i od strane međunarodnih dokumenata. Država je u obavezi da učini sve da prevenira sve oblike nasilja.”
Bosna i Hercegovina još uvijek nema femicid kao krivično djelo u zakonu, ali Ivić ističe da je najvažnije osigurati primjenu postojećih zakona.
“Mi i sada imamo normativni okvir koji omogućava sankcionisanje počinilaca ovog oblika nasilja. To može da bude sankcionisano kao ubistvo, što i jeste, ali je još važnije da se osigura primjena postojećih zakona. U oblasti rodno zasnovanog nasilja, mi ne možemo reći da je normativni okvir Republike Srpske loš. U posljednje vrijeme dosta se uradilo da se krivični zakon uskladi sa odredbama Istanbulske konvencije. Imamo nova krivična djela koja su uvedena 2017. godine, koja često imaju obilježja rodno zasnovanog nasilja, kao što je proganjanje, ugrožavanje sigurnosti, seksualno uznemiravanje. To je sve normirano našim pravnim okvirom. Imamo Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, koji je u velikoj mjeri usklađen sa standardima Istanbulske konvencije kroz izmjene i dopune koje su nastupile 2020. godine. I sad u proceduri imamo izmjene Porodičnog zakona. To su sve revolucionarne promjene u smislu odnosa jednog pravnog sistema prema žrtvama nasilja.”
Ivić naglašava da normiranje ne znači ništa ukoliko ne postoji spremnost i razumijevanje onih koji provode zakone.
Ono što je specifično za ovu vrstu zakona jeste da su to zakoni koji, može se reći, idu u suprotnost tradiciji, suprotnost uvjerenjima koje većina stanovništva ima, a i profesionalci su samo ljudi koji dolaze sa svim svojim uvjerenjima dolaze na posao i obavljaju ga. Tako da kad imate zakon koji treba da primijenite a u suprotnosti je sa vašim uvjerenjima, onim što je tradicionalno uvriježeno, dolazi do nesklada između primjene i onog što je propisano”, kaže Ivić, pojašnjavajući da je česta situacija da onaj ko provodi zakon sam tumači da li uopšte treba da se miješa ili partneri to treba da riješe problem “u četiri zida”.
U takvim situacijama, žena koja se obraća za podršku može samo da se nada da će policijski službenik koji dođe biti dovoljno osviješten da joj pruži zaštitu.
“To mora biti dio protokola i, bez obzira na naša lična uvjerenja, subjekat zaštite treba da postupa u skladu sa zakonskom normom.”
U pojedinim lokalnim zajednicama ostvaren je veliki pomak, kaže Ivić, navodeći primjer Prnjavora, gdje imaju veliki broj izrečenih hitnih i zaštitnih mjera. Nažalost, nemamo identičan pristup pravdi u svim zajednicama.
Naša sagovornica ističe da ako postoji saznanje o bilo kakvom krivičnom djelu, postoji i obaveza da se ono prijavi. Isto važi i za rodno zasnovano nasilje i nasilje u porodici.
Potrebno je prestati sa “okretanjem” glave od porodičnog nasilja u banalizovanjem nasilja i njegovim svođenjem na “uobičajenu svađu između muža i žene, u koju se ne treba miješati”.
Ivić kaže da svako može prepoznati nasilje u porodici, kada godinama slušamo galamu iz neke kuće, kada se razbijaju stvari, djeca plaču, ali mnogi ljudi “ne žele da se petljaju”.
Ona napominje da svjedoci nasilje treba da znaju da se ono može prijaviti i anonimno, ali da u svakom slučaju, ignorisanjem ovog vida nasilja nećemo riješiti problem i na kraju može da se desi brutalno ubistvo žene.
Fondacija Udružene žene i partnerske organizacije pružaju uslugu SOS telefona, na koji se ove godine javilo više 1000 žena.
“Svaki poziv ne znači prijavu nasilja i nije svaki poziv od nove osobe. Ne pozivaju samo žene, već ponekad i muškarci koji žele da prijave nasilje od strane drugog lica, i to je dobar znak. Imali smo situacije da neko sa nasilnikove strane zove da prijavi nasilje nad ženom. Nasilje nije lako prijaviti, a pogotovo ženama koje su dugo godina u nasilnoj zajednici, Neke žene zovu da se informišu o svojim pravima u slučaju razvoda i slično”, pojašnjava Ivić, dodajući da je policija obično prva instanca kojoj se nasilje prijavljuje, ali da se nasilje može prijaviti i porodičnom ljekaru, centrima za socijalni rad i drugim institucijama.
Poslušajte cijeli razgovor: