Dalibor Matanić za BUKU: „Prošli smo barijeru glupih podjela"

Nakon serije slijedi povratak umjetničkog filma. Znam da zvučim dosta optimistično, ali ne gubim vjeru u novi umjetnički film koji će se raditi

03. septembar 2022, 8:31

U novom izdanju BUKA podcasta govorili smo sa rediteljem Daliborom Matanićem. U takmičarskom dijelu 28. Sarajevo Film Festivala, serija “Područje bez signala” autora Ankice Jurić Tilić i Dalibora Matanića, osvojila je Srce Sarajeva kao najbolja dramska serija u regiji. Uz tu, “Područje bez signala” nagrađeno je s još četiri Srca Sarajeva u kategoriji dramske serije: Dalibor Matanić za najbolju režiju, Izudin Bajrović za najbolju mušku glavnu ulogu, Lana Barić za najbolju žensku sporednu ulogu te Hana Jušić, Jelena Paljan i Milan F. Živković za najbolji scenarij.   

Na pitanje šta trenutno radi, Matanić odgovara: „Pripremam nove projekte, nema nikada mira. Nisam sujevjeran pa mogu da otkrijem, pišem posljednji dio Antologije sunca „Suton“. Nakon „Zvizdana“ i „Zore“ počeo sam da pišem treći film. Dosta je zahtjevno baviti se time.“

Govoreći o atmosferi na Sarajevo Film Festivalu, naš sagovornik priča: „Atmosfera je od početka bila genijalna. Velika pozitiva je bila. Kad sam dobio nagradu za režiju, svi glumci su skakali, kada je cura iz Srbije dobila nagradu za glavnu žensku ulogu, svi smo pričali o njoj. Takva bi atmosfera trebala biti. Mi smo ove godine imali sreću da smo dobili puno nagrada. Nikada ne možeš očekivati toliki broj nagrada. Po nominacijama je već bio „vau“, ali dok te ne pročitaju, ne znaš di si.“

Komentarišući to da su ove godine Hrvati apsolutni pobjednici SFF-a, da je Juraj Lerotić za film „Sigurno mjesto“ dobio glavnu nagradu i da dolazi nova generacija filmskih radnika i radnica, Matanić kaže: „Juraj je osoba na koju bih se kladio kao autora i jedva sam čekao da snimi nešto. Drago mi je što je film i vani doživio veliki uspjeh. Poklopilo se ove godine da film i serija iz Hrvatske dobiju glavnu nagradu. Puno se promijenila naša kinematografija, naročito pristup TV serijama. To se desilo kada smo mi probali sa „Novinama“ i Netflixom, mislim da tu počinje kretanje te televizijske scene. Super je što možemo surađivati regionalno. „Područje bez signala“ je baš taj primjer, Izudin je iz Bosne, Jovana je iz Srbije, Marko iz Slovenije. Više jezik nije prepreka i nema pitanja zašto netko glumi ovdje ili ondje. To se događa i u filmovima i drago mi je da smo prošli barijeru glupih podjela i glupih klanja. To treba gledati regionalno i u ovom trenutku regionalno dobro stojimo.“

Govoreći o uspješnim TV serijama „Novine“, „Šutnja“ i „Područje bez signala“ koje je režirao, Matanić ističe: „Teško je raditi seriju o novinarstvo kada su ljudi zatrovani politikom, teško je raditi seriju po Perišićevoj istoimenoj knjizi koji svi mnogo vole. Zato smo toliko dugo radili na scenariju. Teško je raditi „Šutnju“ jer svi znaju sve o krimićima. Ja pokušavam naći neki svoj kut, nešto što mene zanima u toj priči i ni slučajno copy/paste ničega. Pokušavam naći svoj kod, da to bude unikatno, ono što su poslije prvih „Novina“ zvali Adriatic Noir.

Serija je smještena u Rijeku, mediteranski grad na jugu Europe, ali funkcionira i kao sjeverni gradovi. Pokušavali smo naći neki industrijski, lučki kod i neku baštinu industrijske kulture koja je uništena, te male ljude koji se bore za neku pravdu. Ta priča je svugdje zaživjela, naročito u Južnoj Americi; Argentina, Brazil, Meksiko, Kolumbija, jer imaju mnogo korupcije i mnogo profita. Ta saga o malim ljudima, malim novinarima i novinarkama u „Novinama“ i malim radnicima u „Području bez signala“, malim inspektorima iz „Šutnje“ nailazi na pozitivan teren i ne gleda taj kut sa neke visine, nego u borbi sa malim ljudima dolazi do rješenja i nade.

„Područje bez signala“ je serija koju ne možete prepričati, ali kad je vidite, odmah se zaljubite u nju. Mislim da je unikatna kao tema i jedna od rijetkih serija koja je tako rađena, jer se malo tko usudi. To je razlog zašto je tako uspjela, a „Šutnja“ ide na teren koji svi znaju, jer svaka baba zna o krimićima sve. Bilo je izazovno napraviti nešto što ne zna neka baba. Išao sam prema nekim svojim azijskim utjecajima. Od „Novina“ i Adriatic Noira koji se bavio korupcijom na razumljiv način, smo išli u „Područje“ koje se bavi radnicima. Mislio sam da je ta priča više vezana za naše, tranzicijske krajeve na jugoistoku Europe, ali ne, iste stvari se dešavaju i u Europi i to sam saznao na velikim festivalima.

Najveći kompliment mi je bio kada su mi rekli da „Novine“ podsjećaju na skandinavske serije. Ja sam se zahvalio i rekao da mi je to lijep kompliment, iako u tom trenutku nisam gledao niti jednu skandinavsku seriju. Ono što mene zanima jeste unikatni kod, koji je teško pronaći. Na svaku seriju gledam kao na film i nemam tu razlike. Smiješno mi je kada mi nakon završenog snimanja serije postave pitanje kada će neki film, a ja imam osjećaj da uopće nisam izašao iz filma. Broj epizoda od šest je super za filmsku dramaturgiju.“

Na pitanje da li se plaši repeticije budući da ima svojstven filmski jezik građen kroz gotovo uvijek istu epiku, kroz fotografiju, muziku, vrijeme i prostor, Matanić odgovara: „Ja sam takav psihopat i toliko gazim sebe, toliko se vrijeđam da me niti jedan kritičar ne bi uspio toliko izvrijeđati. Traženje nečega novoga mi je sudbina, pa makar završio na nečemu što nitko ne razumije, ali mi je zanimljivije, nego sjedenje u komfor zoni.“

Govoreći o predstavi „Bogovi“, rađenoj u HNK u Varaždinu, neposredno nakon završetka snimanja „Šutnje“, naš sagovornik priča: „Predstava se jako sviđa novoj generaciji jer je drukčije od onoga što se do sada radilo u HNK u Varaždinu. Napravio sam vlastiti izričaj,  gdje je okidač bio film „Funny Games“ Michaela Hanekea i drago mi je da sam to radio. Bilo mi je teško stati pred glumce, jer nemaš montažu i kameru i samo si ti sa njima. Izgledaš sebi toliko bespomoćno, a na kraju kad napraviš nešto, to te čini dosta snažnijem. „Bogove“ vole i publika i glumci. Volim modernije kazalište i smatram da ima svoje mjesto u društvu.“

Na pitanje kako će se naša filmska industrija snaći u eri TV serija za koje treba više resursa nego za filmove i gdje to sve vodi, naš sagovornik zaključuje: „Naše područje je još uvijek hendikepirano što se tiče budžeta i treba puno žešće potegnuti. Serija je postala komfor zona u smislu puno epizoda, kad imate 15 epizoda imate priliku da odlutate iz serije, pa da se vratite, a serije od 6-8 epizoda ne dopuštaju to vrijeme i to pomalo govori o tome kako se film vraća. Nakon serije slijedi povratak umjetničkog filma. Znam da zvučim dosta optimistično, ali ne gubim vjeru u novi umjetnički film koji će se raditi.“