Dok plaćamo najskuplje gorivo u regionu, a pojedine osnovne životne namirnice više i od građana u zemljama zapadne Evrope, slušamo kako nam jedan primijer poručuje “mogli bi smanjiti cijenu hljeba, ali nećemo zbog bogatih”, a drugi da bi ukidanjem akciza na gorivo “došli u poziciju da se privuče cijelo okruženje na benzinske pumpe i stvorili možda i nestašicu”.
Slušamo i komentarišemo na društvenim mrežama kako treba
ovo, kako treba ono, ali na tome uglavnom sve ostane.
Do tada građani jedne Belgije protestvuju iako je njihova
država preduzela brojne mjere, poput one da su im plate indeksirane u odnosu na
inflaciju.
I druge zemlje uvode mjere, i sa više ili manje uspjeha, uspjevaju
bar donekle zaštititi svoje građane.
BiH ni ne pokušava- nemamo apsolutno nikakvih mjera spram
aktuelne krize.
Pa ipak građani šute. Zašto? Može li se uopšte objasniti
zašto građani pristaju na ovoliku nepravdu?
ŽIVOT U “NAJBOLJEM O
MOGUĆIH SVIJETOVA”
Socijolog Sead Pašić
za BUKU kaže da su odgovori na ovo pitanje slojeviti i nisu ugodni za čuti.
Prije svega ako poredimo Belgiju i BiH, kaže, sistem vrijednosti kojem pripada Belgija i
ostale zemlje EU je suprotan tradicionalnoj aksiologiji u koju se kune zapadni
Balkan. Nadalje zakoni u Belgiji
imaju uporište u individui dok je kod nas sva legislativa kolektivna
uključujući i to da ne postoje građani. Postoje samo narodi i nacije, dok
je sam građanin pravna utvara i ne može čak ni da bude biran za političke
pozicije je ne dozvoljava da mu neki imaginarni kolektiviteti govore ko je i
šta je.
Napominje i da građani Belgije protestvuju zato jer traže
odgovornost od onih koje su izabrali da vode zemlju. Mi, opet, ne možemo raditi
isto jer ne znamo ko su nam predstavnici,
pa ih ne možemo pozvati na odgovornost: “Ja
ne znam ko je moj predstavnik u opštinskom vijeću, kantonalnoj skupštini niti u
ferderalnom Parlamentu! Pozicija individalne odgovornosti u EU je neupitna i
političari je moraju poštovati i redovno obavještavati biračko tijelo o njihovim
potezima, uspjesima i neuspjesima. Kod
nas ne postoji odgovornosti i zato ti
ljudi ostaju na izabranim pozicijama po 30 godina a da nikad ničim nisu
doprinijeli ni lokalnoj zajednici niti državi. Te parazite je stvorio sistem
zasnovan na vrijednostima koncepta nacije iz 19 vijeka. Kolektivitete ne
interesuje moja briga, moj bol, moj nedostatak lijekova niti imam li hrane u
frižideru. Oni guraju svoju političku agendu koja se sastoji iz samo jednog
stavka. Smrt drugom i drugačijem jer nije naš, šta god to značilo”!
Situaciji u kojoj se danas nalazimo, dodaje, doprinjelo je i
to što su u posljednjih 30 godina
stanovnici Zapadnog Balkana izloženi snažnoj medijskoj propaganda koja je
omogućila vladajućim strukturama da neomatane prave štetu i bogate se pri tom
uvjeravajući glasačko tijelo da ono živi u „najboljem od svih mogućih svjetova“
jer da njih nema njihov narod bi bio zatrt i izbačen iz istorije. To je, ističe, klasična kleronacionalistička
ideološka prevara koja ovdje uspijeva jer nikad nismo uspjeli razviti društvo
zasnovano na individui nego smo razvili i proširili zadruge.
“Sa politikom 19 vjekovnih zadruga došao je i sistem
vrijednosti koje je teško izbaciti jer priča o strahu je moćna i dinamična te
kao takve spriječava svaki pokušaj
kritike i dobronamjerne opservacije. Nemamo kapacitet ni da se
približimo EU a kamo li da budemo član I kandidat. Niko ne želi dobrovoljno da u kuću unese bacil kuge, onaj isti koji je
Evropu bacao na koljena dva puta u 20 vijeku. Evropa je naučila lekciju, mi
nismo. Naša javnost je socijano
inertna, politički anestetizirana i društveno eutanizirana jer smo od
vibrantnog i potentnog prijeratnog društva napravili tri autistične političke
zajednice. Budućnost tih zajednica
je izvjesna. Autokanibalizacija i političko implodiranje”, ističe sagovornik
Buke istovremeno zaključujući da su to sve razlozi zašto kod nas neće biti
socijalnog bunta makar sljedećeg mjeseca inflacija bila kao u u Njemačkoj 1922.
– 1923. kad je vekna hljeba koštala 3 milijarde maraka.
Jednostavno, naše društveno tkivo je uništeno i potrebni su
izuzetni napori da se ono obnovi: “Sa
ovdašnjim vladajućim i „intelektualnim elitama“ to nije moguće niti se treba
nadati bilo čemu. Kad ovdašnji tzv. političari odu u Brisel na razgovore sa
aparatom Unije oni sa sobom nose ono što misle da je normalno i čudom se čude
kako ih niko ne razumije. Zbog nepremostive razlike u sistemu vrijednosti na
njih se gleda kao na prodavce zmijskog ulja ili na šarlatane koji vas ubjeđuju
da leukemiju liječi soda bikarbona a rak kože petrolej. Državljani BiH su kolateral ali njihovi narodi nisu jer se takva
,kolektivistička, politička i kulturna agenda tako ispunjava iz godine u
godinu. Zbog toga dobijaju sve izbore. Do implozije”!
U LANCU KORUPCIJE SU
I OBIČNI GRAĐANI
I Pašićeva kolegica, sociološkinja
Smiljana Vovna ističe da je upoređivati Bosnu i Hercegovini sa uređenim,
pravnim, ekonomskim i socijalnim državama prosto nemoguće.
Razlog je očit- sve ono što u zemljama koje ovo imaju
regulisano je zakonima, koje donose odgovorne Vlade koje se brinu o građanima
ali i dobro znaju da zavise od njih i da mogu da imaju velike probleme ako ne
poslušuju „GLAS“ građana.
U Bosni i Hercegovini pak, dodaje, imamo situaciju da su vlade,
parlamenti, skupštine, razni domovi sami sebi svrha i često imamo dojam da
njihovi članovi žive u nekom paralelnom svijetu koji nije ni blizu običnom
građaninu. Oni su duboko svijesni da
ovdje taj „glas“ naroda/građana ne postoji, jer su obični građani »kupljeni « na
glasanju ili sitnim paketima ili uslovljeni zapošljavajem sebe ili članova
svojih porodica. A jedan veliki lanac korupcije je teško prekinuti jer i oni
koji nesvjesno učestvuju u tome ne mogu, ne smiju ili ne žele da se izvuku iz
njega.
“Svjedočimo da u zemljama širom svijeta, ne samo Evrope čuje
se jako glas građana a vezano za ekonomsku politiku. Malo povećanja cijena
izaziva bunt i nerede na ulicama, padom Vlada, a mi još uvijek živimo pod mantrom » dobro je da ne puca « jer kad se
približimo toj tankoj liniji između mira i građanskog neposluha čujemo
samoprozvane nacionalne lidere koji rasplamsavaju nacionalnu retoriku o
ugroženosti jednih od drugih i od trećih. Zaista je teško razumjeti da gladan
čovjek sebi može da stavi prioritet kako se ko zove i ko koga ugrožava, a ne da
traži od političkih lidera da se konačno pobrinu o običnom čovjeku koji nema
uslove za dostojan život”, jasna je
Vovna.
Prokomentarisala je i izave koje daje premijer Fadil
Novalić. Kaže da je davno prestavo da bude I „zabavan“ ako je to ikada tako i moglo
prihvatiti, jer to što čujemo je vrijeđanje inteligencije svih nas po principu
-“valjda više vjerujete meni nego svojim očima“.
“Nisam optimista da će se nešto u dogledno vrijeme
promjeniti. Naš mentalit je stava da
kritikujemo po društvenim mrežama, ispijanjem kafa u kafićima a tamo gdje imamo
najjače oružje u ruci a to je olovka na izborimo, ne pokažemo se odgovornim, ne
glasamo uopšte ili za promjene, tako da svjesno mazohistički pristajemo na
stanje status quo. Kada postanemo svjesni da su svi ovi pobrojani u službi
svih nas, a ne mi u službi njih onda možemo očekivati i neke pozitivne promjene”,
zaključuje profesorica Vovna za BUKU.
PODANIČKI MENTALITET
Komentar društveno
političke zbilje i ćorsokaka u kome smo se našli za BUKU je dao I politički
analitičar Velizar Antić.
On razloge pat
pozicije u kojoj smo se našli vidi prije svega vidi u političkoj kulturi koja
odlikuje našeg čoveka, a ona je podanička, a ne demokratska. Jednostavno, dodaje,
dosta dugo smo živeli pod autoritarnim režimima i državama da je u našeg čoveka
„usađen“ podanički mentalitet i život u skladu sa načelom „ne talasaj“ i „dobro je, može i gore“. A put do stvaranja građana
koje bi odlikovala demokratska politička kultura je, ističe, očigledno mnogo
duži od onog koji smo mi očekivali i potrebno je još dosta vremena dok i u
našem društvu ne dođemo do građana koji bi se bez straha borili za svoja prava.
Kao drugi razlog Antić navodi taj da su političke partije na vlasti u potpunosti ovladale društvom i onim
institucijama i organizacijama koje bi trebale da budu nezavisne i da reaguju
upravo u ovakvim situacijama– da povedu narod i da budu organizatori
protesta i da na taj način vrše uticaj na vlast da rade više u interesu
građana. Zato, kaže, sa pravom možemo postaviti pitanje gde su naši sindikati
ili boračka udruženja i slična udruženja. “Sve što protestuje i buni se svelo
se na nekoliko udruženja koji sami nemaju snagu da organizuju veće proteste. Živimo u zarobljenom društvu od strane
političkih partija koje su ušle u sve pore društva upravo sa ciljem da
sprečebilo kakvo talasanje i pobunu naroda”, jasan je Antić. Sve to,
dodaje, piotvrđuju i izjave naših političkih elita koji su se u potpunosti
odnarodili od naroda. Oni žive svoje živote u potpuno drugačijim uslovima i
kreću se u potpuno drugačijim krugovima ljudi da su nesvesni kako teško narod
živi i kako najnovija poskupljenja utiču na svakodnevni život običnog čoveka.
Iz tog razloga, smatra Antić, čovek prosto ne zna da li da se na gore navedene
izjave premijera smije ili da plače.
“Mislim da je vreme
smeha na ove izjave odavno prošlo i da nam je samo ostalo da svi plačemo na I na
njihove izjave i na njihovo ponašanje”, rečenica je kojom razgovor za Buku
zaključuje Antić.
I čemu se možemo uopšte nadati u BiH, zemlji koja nevjerovatnom
lakoćom i brzinom ostaje bez mladih- samo do kraja ove godine 23 000 mladih
ljudi u dobi od 19 do 29 godina će naputiti BiH.
To su oni koji bi mogli provoditi reforme! Ali odabrali su
pojas za spasavanje- Zapadnu Evropu.
I nema im ko šta zamjeriti, shvatili su na vrijeme da u ovoj
zemlji sreću nalaze samo oni koji su se vezali budžet, koji ne nude nikakv
prosperitet, samo slijepu poslušnost.
A život je jedan i treba ga živjeti.