Foto: Tone Stojković
Na pitanje kako je, Nikolaidis citirajući Pirketa kaže: Osjećam se odlično, a obdukcija će pokazati ostalo.“
Govoreći o naslovu nove knjige, naš sagovornik govori: „Naratorica u knjizi kaže da je koliba u kojoj se ona nalazi s malom kćerkom tačka anomalije i da ono što važi za ostatak svijeta tu nije važeće. Riječ je potentna i mogla bi značiti mnogo toga. Dobra je za naslov jer može, a i ne mora to da znači. Ima neki eros. Iz nekog razloga se ljudi kod nas klone onoga što je anomalija. Ja sam pak oduvijek imao sklonosti ka istoj.“
Od 2006. godine i romana Sin, Nikolaidis se bavi apokalipsom. Kada će doći i na koji način je pandemija pokrenula raspravu o kraju svijeta, kaže: „ Ono što treba znati o apokalipsi je to da se ona nikako neće desiti. Bila je najavljena još prije 2000 godina, ali još nije stigla i neće u dogledne vrijeme. Ne razumijem ljude, pa ni filozofe, među kojima su i neki moji prijatelji, koji imaju potrebu da u svakodnevnom pronađu vlastitu potrebu za filozofijom. Svaki pokušaj da se detektuje tačka velikog preokreta biće neuspješan, a onaj ko taj preokret najavljuje ispast će naivan. Preokret se neće desiti.
Nakon pandemije, svijet je nastavio da funkcioniše jednako ogavan kao i prije, samo su neki ljudi ispali budale.
Sekularna apokalipsa je holivudsko upozorenja apokalipse, odnosno golo uništenje i to je negativan ishod istorije. Hrišćanska apokalipsa je eshatološko ishodište istorije. To je apsolutno pozitivan kraj, jer potvrđuje učenje. Sve drugo je negacija učenja. To nije uništenje, nego jedna druga, potpuna revolucija.“
Govoreći o knjizi u koji susrećemo crnogorskog scenaristu, našeg jedinog nobelovca na bolesničkoj postelji, građevinskog radnika sa suprugom na samrtničkoj postelji, bombe iz Drugog svjetskog rata… Nikolaidis ističe: „Osnovna ideja knjige je bila preklapanje vremena i prostora, odnosno bizarna ideja koja mi je sinula, šta kad bi se desilo, kad bi se sve što se desilo na ovom našem bizarnom i ograničenom prostoru, desilo u jednom trenu. Desila bi se kolosalna kolizija svega i potpuno uništenje, jer svaka mogućnost, a njih je bezbroj, bila bi poništena u prvom trenutku svoje realizacije. Nastala bi džinovska kosmička kaša.
Komentarišući ishod izbora u Srbiji, naš sagovornik kaže: „Očito je da Gabrijel Eskobar koji objektivno funkcioniše kao američki kolonijalni upravitelj ovog prostora, odnosno naših života, ima izvijesnu vjeru da bi Aleksandar Vučić kad jednom definitivno konsoliduje vlast, međutim ja ne vidim da postoji problem u konsolidaciji, jer ima apsolutno vlast, mogao Srbiju da zaokrene prema zapadu. Tu ima nekoliko problema, a osnovni je što građani Srbije ne žele taj zaokret. Kad bismo se istinski igrali demokratije, da neko na referendumu pita građane da li žele što tješnje odnose s Rusijom, ili zapad, ishod je jasan. Zato se tolerišu totalitarne prakse Aleksandru Vučiću, koji bi trebao da završi taj posao.
No, ja mislim da Vučiću ne pada na pamet da završi taj posao i da su njegova istinska uvjerenja kompatibilna s uvjerenjima malog čovjeka koji želi što tješnje odnose s Rusijom. Vučić pravi budalom svoje zapadne partnere i oni će ostati namagarčeni. Ta se igra vrši na istinsku štetu građana Srbije i na fatalnu štetu demokratije u Srbiji.“
Na pitanje kakva je politička situacija u Crnoj Gori, Nikolaidis kaže: „Vlada Zdravka Krivokapića nije odradila nikome posao, ni Rusima, ni zapadu, ni Aleksandru Vučiću i oborena je. Sad imate Eskobarovu, buduću, manjinsku vladu gdje je mandatar Dritan Abazović. No ako smo demokratija, ne bismo li rješenje trebali tražiti u izborima. Ova situacija u kojoj ambasade, crkva i neformalni centri moći postavljaju i smjenjuju vlade u formalno suverenoj i formalno demokratskoj državi je iritantna.“
