PODCAST

Almir Bašović za BUKU: „Festivali su praunuci srednjovjekovnih karnevala“

Komedija je žanr koji je uvijek branio društvo i na kraju svih komedija dvoje mladih se uzmu, jer to društvu omogućuje reprodukciju. Mi smo stigli dotle da ovo društvo na to ne misli

31. august 2022, 12:58

U novom izdanju podcasta Magazina BUKA govorili smo sa Almirom Bašovićem, dramskim piscem, dramaturgom i profesorom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i Akademiji scenskih umjetnosti. Bašović se osvrnuo na Sarajevo film festival, stanje u društvu i projekte na kojima trenutno radi.

Komentarišući festivalsku atmosferu, način na koji su mediji sve to popratili i propuštenu priliku da se kaže da su naši susjedi Hrvati apsolutni festivalski pobjednici u svim kategorijama jer su odgojili generaciju filmskih djelatnika i djelatnica koji dobro rade svoj posao, Bašović govori:

„Festivali su praunuci srednjovjekovnih karnevala, kad ne važe ustaljena pravila i norme i Sarajevo za vrijeme Festivala živi kao veliki, ozbiljan, svjetski grad. To što političari pokušavaju zloupotrijebiti medijsku pažnju nije vrijedno spomena. Volio bih kao čovjek koji se bavi pozorištem da oni imaju svoje stolice u pozorištu. Festival je presjek društva gdje do izražaja dolaze malko i neki kompleksi i problemi u komunikaciji medija sa svijetom i toga kako posreduju nešto što je kulturni događaj. Drago mi je kad ljudi malo više pričaju o filmovima. Volio bih da čestitam organizaciji Festivala na tome kako su otmjeno podnosili političare, a istovremeno bili domaćini velikim svjetskim zvijezdama.

Iz godine u godinu regionalna kinematografija pokazuje koliko je živa. Došlo je vrijeme ljudi koji vjeruju u priču. Mi bismo morali malo učiti od drugih kinematografija, jer nemamo para kao Holivud. Iranska kinematografija bi mogla biti jedan lijep primjer u kojem pravcu može ići i naša kinematografija. Tu do izražaja dolazi povjerenje u priču. Žao mi je što se ne uči od italijanskog neorealizma. Naglašena je sličnost između Italije nakon pada Musolinija i raspada Jugoslavije uz pitanje novca i povjerenja u priču. To vidim da postaje dominantno i dopada mi se ta vrsta preokreta u našoj i susjednim kinematografijama.“

Govoreći o procesu rada na filmu „Skroz Sarajevo“, atipičnoj strukturi za muzički dokumentarac u kojoj je glavni protagonista stavljen u centar a ostali se smjenjuju postavljajući mu pitanja i prisjećajući se raznih anegdota, izbjegnutoj reportažnosti i prilici da se ponovo ispriča nostalgična priča o Sarajevu u kojem je nekada bilo drugačije, naš sagovornik kaže:

„Uspjeli smo ispričati priču o sjajnom bendu, ali i kompleksnoj i talentiranoj osobi kakva je tekstopisac i frontmen grupe Skroz Adnan Šaran. Kao fanovi smo krenuli u priču s uvjerenjem da njihova muzika jeste uhvatila nešto od sarajevskog filinga, melanholičnog splina o kojem grupa Skroz pjeva. 

Postupak je proizašao iz mog primarnog zanimanja dramskog pisca. Film jeste strukturiran kao jedna vrsta drame. Povjerenje u dijalog sugovornika, intonacija i ton jesu dramski. Ti ljudi su puni autoironije i krajnje istine o svijetu, gradu, čovjeku i muzici i govore ih sa dozom humora. Ono što  isto ima veze sa dramom jesu songovi koji imaju mjesto u strukturi filma i komentar su vizuelnom siromaštvu u filmu. Ovo nije baš klasični muzički dokumentarac. I sjajna je ideja da završi jednom vrstom „pomirenja“ braće Šaran, odnosno zajedničkom pjesmom koja će pomalo uputiti na nit filma- višak istorije koji Sarajevo ima.

Priča da se Sarajevo promijenilo je kič priča. Jedini grad koji se ne mijenja su Pompeji, a postoje izvjesni objektivni razlozi zašto. Sve što je živo mijenja se. Čovjek kad zaplače na ovom svijetu, mijenja se, i tako svaki dan, ali čuva neku mrvu kontinuiteta. Tako je i sa gradovima. Sarajevo je živ organizam i naravno da se mijenja. Ljudi koji očekuju od Sarajeva da se ne mijenja su oni koji na jedan pomalo kičast način poriču vrijeme i postojanje. Trudili smo se da ne bude idealizacija grada u kojem je bend Skroz bio moguć i još uvijek jeste, a to podrazumijeva bavljenje stvarnošću koja te ponekad boli, nekada te nervira, a nekada ti je draga. Odnos prema gradu je kao odnos čovjeka prema samom sebi.“

Spominjući sarajevski filing, Bašović se nadovezao i na priču o njegovoj drami „Sarajevo Feeling“ koja se postavlja u Skopju.

„'Sarajevo feeling' je nastao na osnovu pisama koja sam u ratu dobijao od raje, od septembra 1990. do septembra 1991. godine i bavi se ratom koji dolazi iz čina u čin, dok mladi ljudi derneče i ne žele ga vidjeti, jer ga ne nose u sebi. Drago mi je što će u Albanskom narodnom pozorištu u Skopju komad biti izveden početkom naredne godine u režiji sjajnog reditelja Fatosa Beriše.“

Nedavno je izašla knjiga "Priviđenja iz srebrenog vijeka" u kojoj se nalazi 10 prevoda istoimene Bašovićeve drame koja je imala svoj teatarski život.

„Sarajevski Preporod je pokrenuo biblioteku u kojoj će objavljivati prevode naše književnosti na druge jezike i čast mi je što je prva knjiga u toj biblioteci moja drama "Priviđenja iz srebrenog vijeka" . Ta drama je imala čudnu sudbinu, nakon praizvedbe u Narodnom pozorištu u Sarajevu 2003. godine, imala je scensko čitanje na češkom jeziku, to je režirala Tanja Miletić Oručević, predstava je igrala u Beču, u CZKD kod pokojne Borke Pavićević u Beogradu... Nisam znao da se prevodi na više od pola jezika. Samo bih dobio mejl da to neko prevodi. Ljudi su je prevodili jer im se drama svidjela, a rekao bih da su besplatno to radili jer su doživljavali kao neku vrstu etičkog duga prema temi Srebrenice, kojom se predstava bavi.“

Budući da je univerzitetski profesor, naš sagovornik je komentarisao i male brojeve upisanih brucoša na fakultete ove godine:

„Koliko znam na Dramaturgiji se upisalo jedno, a na Odsjeku za komparativnu književnost i informacijske znanosti imamo 17 upisanih za sada. Mi biološki nestajemo, ali to nije tema politike i analitičara. Nećemo da vidimo da ostajemo bez mladih ljudi. To bi trebalo biti temeljni problem. Komedija je žanr koji je uvijek branio društvo i na kraju svih komedija dvoje mladih se uzmu, jer to društvu omogućuje reprodukciju. Mi smo stigli dotle da ovo društvo na to ne misli. Ne mislimo na vlastitu budućnost, nego živimo teror sadašnjosti.

S druge strane, imamo toliko talentiranih mladih ljudi koji se sa toliko strasti bave kulturom, pa sam ja ipak blagi optimista. Čak i kad kažeš da je sve besmisleno, nudiš nadu u smisao, pa makar i u čovjeka koji razumije ovu rečenicu koju izgovaraš.“