U novom izdanju podcasta Magazina BUKA govorili smo sa Almirom Bašovićem,
dramskim piscem, dramaturgom i profesorom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i
Akademiji scenskih umjetnosti. Bašović se osvrnuo na Sarajevo film festival,
stanje u društvu i projekte na kojima trenutno radi.
Komentarišući festivalsku atmosferu, način na koji su mediji sve to
popratili i propuštenu priliku da se kaže da su naši susjedi Hrvati apsolutni
festivalski pobjednici u svim kategorijama jer su odgojili generaciju filmskih
djelatnika i djelatnica koji dobro rade svoj posao, Bašović govori:
„Festivali su praunuci srednjovjekovnih karnevala, kad ne važe ustaljena
pravila i norme i Sarajevo za vrijeme Festivala živi kao veliki, ozbiljan,
svjetski grad. To što političari pokušavaju zloupotrijebiti medijsku pažnju
nije vrijedno spomena. Volio bih kao čovjek koji se bavi pozorištem da oni
imaju svoje stolice u pozorištu. Festival je presjek društva gdje do izražaja
dolaze malko i neki kompleksi i problemi u komunikaciji medija sa svijetom i
toga kako posreduju nešto što je kulturni događaj. Drago mi je kad ljudi malo
više pričaju o filmovima. Volio bih da čestitam organizaciji Festivala na tome
kako su otmjeno podnosili političare, a istovremeno bili domaćini velikim
svjetskim zvijezdama.
Iz godine u godinu regionalna kinematografija pokazuje koliko je živa.
Došlo je vrijeme ljudi koji vjeruju u priču. Mi bismo morali malo učiti od
drugih kinematografija, jer nemamo para kao Holivud. Iranska kinematografija bi
mogla biti jedan lijep primjer u kojem pravcu može ići i naša kinematografija.
Tu do izražaja dolazi povjerenje u priču. Žao mi je što se ne uči od
italijanskog neorealizma. Naglašena je sličnost između Italije nakon pada
Musolinija i raspada Jugoslavije uz pitanje novca i povjerenja u priču. To
vidim da postaje dominantno i dopada mi se ta vrsta preokreta u našoj i
susjednim kinematografijama.“
Govoreći o procesu rada na filmu „Skroz Sarajevo“, atipičnoj strukturi za
muzički dokumentarac u kojoj je glavni protagonista stavljen u centar a ostali
se smjenjuju postavljajući mu pitanja i prisjećajući se raznih anegdota,
izbjegnutoj reportažnosti i prilici da se ponovo ispriča nostalgična priča o
Sarajevu u kojem je nekada bilo drugačije, naš sagovornik kaže:
„Uspjeli smo ispričati priču o sjajnom bendu, ali i kompleksnoj i
talentiranoj osobi kakva je tekstopisac i frontmen grupe Skroz Adnan Šaran. Kao
fanovi smo krenuli u priču s uvjerenjem da njihova muzika jeste uhvatila nešto
od sarajevskog filinga, melanholičnog splina o kojem grupa Skroz pjeva.
Postupak je proizašao iz mog primarnog zanimanja dramskog pisca. Film jeste
strukturiran kao jedna vrsta drame. Povjerenje u dijalog sugovornika,
intonacija i ton jesu dramski. Ti ljudi su puni autoironije i krajnje istine o
svijetu, gradu, čovjeku i muzici i govore ih sa dozom humora. Ono što isto ima veze sa dramom jesu songovi koji
imaju mjesto u strukturi filma i komentar su vizuelnom siromaštvu u filmu. Ovo
nije baš klasični muzički dokumentarac. I sjajna je ideja da završi jednom
vrstom „pomirenja“ braće Šaran, odnosno zajedničkom pjesmom koja će pomalo
uputiti na nit filma- višak istorije koji Sarajevo ima.
Priča da se Sarajevo promijenilo je kič priča. Jedini grad koji se ne
mijenja su Pompeji, a postoje izvjesni objektivni razlozi zašto. Sve što je
živo mijenja se. Čovjek kad zaplače na ovom svijetu, mijenja se, i tako svaki
dan, ali čuva neku mrvu kontinuiteta. Tako je i sa gradovima. Sarajevo je živ
organizam i naravno da se mijenja. Ljudi koji očekuju od Sarajeva da se ne
mijenja su oni koji na jedan pomalo kičast način poriču vrijeme i postojanje.
Trudili smo se da ne bude idealizacija grada u kojem je bend Skroz bio moguć i
još uvijek jeste, a to podrazumijeva bavljenje stvarnošću koja te ponekad boli,
nekada te nervira, a nekada ti je draga. Odnos prema gradu je kao odnos čovjeka
prema samom sebi.“
Spominjući sarajevski filing, Bašović se nadovezao i na priču o njegovoj
drami „Sarajevo Feeling“ koja se postavlja u Skopju.
„'Sarajevo feeling’ je nastao na osnovu pisama koja sam u ratu dobijao od
raje, od septembra 1990. do septembra 1991. godine i bavi se ratom koji dolazi
iz čina u čin, dok mladi ljudi derneče i ne žele ga vidjeti, jer ga ne nose u
sebi. Drago mi je što će u Albanskom narodnom pozorištu u Skopju komad biti
izveden početkom naredne godine u režiji sjajnog reditelja Fatosa Beriše.“
Nedavno je izašla knjiga “Priviđenja iz srebrenog vijeka” u kojoj
se nalazi 10 prevoda istoimene Bašovićeve drame koja je imala svoj teatarski
život.
„Sarajevski Preporod je pokrenuo biblioteku u kojoj će objavljivati prevode
naše književnosti na druge jezike i čast mi je što je prva knjiga u toj
biblioteci moja drama “Priviđenja iz srebrenog vijeka” . Ta drama je
imala čudnu sudbinu, nakon praizvedbe u Narodnom pozorištu u Sarajevu 2003.
godine, imala je scensko čitanje na češkom jeziku, to je režirala Tanja Miletić
Oručević, predstava je igrala u Beču, u CZKD kod pokojne Borke Pavićević u
Beogradu… Nisam znao da se prevodi na više od pola jezika. Samo bih dobio
mejl da to neko prevodi. Ljudi su je prevodili jer im se drama svidjela, a
rekao bih da su besplatno to radili jer su doživljavali kao neku vrstu etičkog
duga prema temi Srebrenice, kojom se predstava bavi.“
Budući da je univerzitetski profesor, naš sagovornik je komentarisao i male
brojeve upisanih brucoša na fakultete ove godine:
„Koliko znam na Dramaturgiji se upisalo jedno, a na Odsjeku za komparativnu
književnost i informacijske znanosti imamo 17 upisanih za sada. Mi biološki
nestajemo, ali to nije tema politike i analitičara. Nećemo da vidimo da
ostajemo bez mladih ljudi. To bi trebalo biti temeljni problem. Komedija je
žanr koji je uvijek branio društvo i na kraju svih komedija dvoje mladih se uzmu,
jer to društvu omogućuje reprodukciju. Mi smo stigli dotle da ovo društvo na to
ne misli. Ne mislimo na vlastitu budućnost, nego živimo teror sadašnjosti.
S druge strane, imamo toliko talentiranih mladih ljudi koji se sa toliko
strasti bave kulturom, pa sam ja ipak blagi optimista. Čak i kad kažeš da je
sve besmisleno, nudiš nadu u smisao, pa makar i u čovjeka koji razumije ovu
rečenicu koju izgovaraš.“