Mediji iz Hrvatske su objavili prije neki dan kako će Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske, odlikovati uz 25.godišnjicu akcije "Oluja" četiri gardijske brigade Hrvatskog vijeća obrane i Specijalnu policiju Herceg-Bosne za "njihovu ulogu u oslobađanju Hrvatske". Kako je rečeno u Milanovićevom obrazloženju odluke, ove su brigade djelovale pod hrvatskim zapovjedništvom kao "dio Hrvatske vojske u 'Oluji' i čiji su pripdnici ginuli za oslobođenje hrvatskih teritorija..." Među odlikovanim generalima, komandantima brigada na čijem su čelu bili je i Zlatan Mijo Jelić, zapovjednik tadašnje Specijalne policije MUP-a Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Ovim povodom, očekivano, sa te strane tamošnjoj javnosti pojedini mediji tek kao usput pominju i neku "pravnu zavrzlamu" sa Jelićem u BiH kroz minulih pet godina. A jednostavno govoreći, riječ je o činjenici da je u decembru 2015. godine Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu protiv Jelića za ratne zločine nad civilima bošnjačke nacionalnosti na području Mostara. Sud BiH je saopštio kako je optužnica potvrđena 7. januara 2016. godine a nešto kasnije uručena je Jelićevom advokatu. Tuženi je u međuvremenu postao nedostupan bh. pravosuđu. Pobjegao je u Hrvatsku gdje i danas živi.
Poznato je da optužnica tereti Zlatana Miju Jelića za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH i jedna je od najopsežnijih za zločine na tom području. Riječ je o predmetu kategodije 2, u kojem je istraga započeta u Tužilaštvu Haškog tribunala a poslije toga je proslijeđena Tužilaštvu BiH. Odgovornost optuženog Tužilaštvo je planiralo dokazivati svjedočenjima više od 200 pozvanih svjedoka, od kojih će više od njih 20 svjedočiti uz mjere zaštite. Protiv optuženog sudu je bilo pripremljeno više od 1100 dokaznih materijala.
Priča o sadržaju optužnice i krivičnim djelima za koje se optužuje "zapovjednik svih postrojbi HVO" na području Mostara od maja '93. do marta '94., u storiji o odluci predsjednika Milanovića o odlikovanjima uz veliku proslavu u Kninu, međutim, nije ključna tema cijele ove političke farse. Slučaj, zapravo, ima najmanje dva posebna aspekta. Jedan je onaj kreiran iz kabineta predsjednika susjedne države Bosni i Hercegovini. Drugi je u činjenici da se radi i o vrhu države koja je članica Evropske unije, pa tako navodno i baštinik vrijednosti, principa i politike same Unije. Ta priča, zapravo, suštinski mnogo dublje zadire u smisao odnosa između dvije države od kojih je jedna i članica EU a druga, navodno, na "reformskom putu" koji vodi u EU. Percepcije i o Uniji u BiH na tragu ovakvih događanja mijenjaju se.
Dodatni aspekt Milanovićeve odluke je i u stavu koji se ponavlja iz predsjednikovog kabineta: Nisu odlikovani komandanti pomenutih jedinica, već njihove jedinice ! Cinično pitanje bi moglo biti: Znači li to operacije jedinica nisu imale veze se naredbama komandanata već su operacije izvodille na svoju ruku. Ili da su komandanti naređivali jedno a vojnici radili suprotno (sic!). U nastavku je, međutim, i još jedna činjenica koja je sa stanovišta Predsjednika Hrvatske još dubioznija a na terenu je na kojem počinje bezmalo šprdačina sa suštinskim saldom djelovanja, smisla i cilja Haškog tribunala, njegovih presuda, donešenih kao i onih nikada izrečenih. Presuda Tribunala o "udruženom zločinačkom poduhvatu" negirana je odlikovanjem za ratni zločin sa najvišeg mjesta a odlikovani su nagrađeni za borbu u "oslobađanju Hrvatske". Time se pruža i puna potvrda mnogima u Hrvatskoj – a evo im se priklanja i Pantovčak – koji negiraju hašku presudu, a presuđene iz BiH sada se zvanično dižu na nivo svehrvatskih heroja.
Mimo ovoga, odlikovanje generalima toga "poduhvata" ismijava i negira i elementarne pravne postulate pa se tako optuženi Jelić, u procesu koji nije ni započet ni zatvoren, unaprijed proglašava čak i svojevrsnim herojem sa čela Specijalne policije . Predsjednik jedne evropske države poteže za odlikovanjem optuženom ne čekajući čak ni rješenje suda vlastite države u ovom slučaju. Poznato je, naime, da je prije samo malo više od mjesec dana Sud BiH prihvatio prijedlog Državnog tužilaštva da se predmet Zlatana Mije Jelića za zločine počinjene nad civilima u Mostaru ustupi Hrvatskoj pošto je "optuženi nedostupan BiH pravosuđu".
Ne upuštajući se ovdje u to hoće li i kakvu će odluku u ovom predmetu donijeti sud u Hrvatskoj, ako do suđenja tamo uopšte dođe nakon svega – jer kako za ratni zločin sudit onom što je netom odlikovan predsjedničkim odlikovanjem – postavljaju se neka pitanja koja bi u drugim, "grubim i nedemokrtaskim vremenima" izgledala možda logična:
I pored svojevremenih, onako "slučajnih" ili "usputnih" izjava predsjednika Milanovića kako, recimo, "BiH nije država..." ili nedavno o "tri entiteta...", vjerovalo se ovdje u BiH da će tonovi neophodni svakoj i iole normalnoj dobrosusjedskoj politici biti bitno drugačiji nakon predsjednice koja je pripadala nekoj drugoj orjentaciji i posebno predsjedničkoj fantaziji i ambiciji. Odlikovanje kojim će se zakititi zapovjednik u ime jedinice, a optužen za postupanja protivno odredbama međunarodnog humanitarnog prava i ženevskih konvencija o zaštiti civila tokom minulih ratnih sukoba – nije baš dokaz o političkom senzibilitetu pa i orjentaciji lidera demokratske evriopske države. Predsjednika koji vodi računa o dobrosusjedskim odnosima, saradnji, povjerenju ali kroz sve to i o interesima u vlastitoj kući. A takvi odnosi uprkos raznim mukama postoje i aktuelno-pragmatski i istorijski.
Bez obzira na poznatu međunarodnu realnost u kojoj se svaka budalaština može braniti pravom da se u vlastitoj kući može šta se hoće jer je to "suvereno i interno pravo", teško je vjerovati da će Brisel doista u slučaju odbrane i zataškavanja ratnih zločina – moći bezrezervno braniti takvu logiku i politiku. Ne toliko samo zarad pukih principa, koliko sebe radi i drugih u Uniji. Milanović, nažalost, griješi ako misli da mu se ovakvi potezi ne knjiže i na mnogim mjestima do kojih misli da ne mora da drži. A svjesno žrtvovanje velikih i temeljnih civilizacijskih principa u ime lokalnih dodvoravanja i raznih kalkulantskih politikantskih hohštapleraja, nije baš odlika velikih političara i predsjednika. Bumerang se vrati, kad-tad. To mi u BiH možda i najbolje znamo.
Potpuni apsurd, ali i elemenat koji dodatno zbunjuje, ili naprotiv govori o navodnoj "mudrosti" krajnje dubiozne odluke o ovom odlikovanju, jeste u činjenici da je Milanović svoju bitku sa desniciom, "šatorašima" i sličnima na januarskim izborima formalno dobio. Što mu ovo sada treba. Ako mu se, recimo, stari skandal u kontekstu situacije iz 2016. sa dodvoravanjem uličnoj desnici pričom o "odjednom djedu ustaši" i mogao oprostiti, ovo danas je politička glupost ili rezultat veoma dubiozne političke dimenzioniranosti. Ako već nije neki "novi patriotizam" sličan onome kojeg je, navodno, na izborima porazio.
Odmak od prethodne predsjednice možda jeste bio dovoljan da se dobiju minuli izbori. Ali, potpuni, sve češći "slučajni incidentni" očigledan su odmak od politike koju su na ovom terenu vodili deset godina Mesić, pa i pet godina poslije Josipović. To podjednako nije ni kratkoročno ni dugoročno signal kabinetske mudrosti Pantovčaka. U pripremama za odluku o odlikovanjima – koja će zasjeniti i potez sa prisustvom Srbina, potpredsjednika Hrvatske Vlade na proslavi u Kninu i Ministra branitelja Hrvatske na obilježavanju zločina u Oluji nad Srbima u selu Grubore – neko se od savjetnika Milanovića mogao barem sjetiti kako je u jesen 2018. na potjernici koja je preko Interpola raspisana za optužene za ratne zločine bilo i ime Zlatana Mije Jelića. A evo sada heroja "za oslobađanje hrvatskog teritorija". Da se jeste sjetio, Predsjednik bi, možda, zbog minimalnog poštivanja vladavine prava povukao ručnu bar dok se proces ne sprovede i odluka ne donese. Pa eto i od suda u Hrvatskoj. Ili ne bi, jer to zapravo nije htio, ili nije znao sa slučaj Jelić, ili ga se odluka suda i ne tiče.
Podjednako tako, samo tri dana prije raspisivane pomenute potjernice, 9. oktobra 2018. glavni haški tužilac Serž Bramec zatražio je na međunarodnoj konferenciji u Zagrebu da međunarodna zajednica nastavi poticati vlasti u regiji da zaustave negativne trendove i intenziviraju regionalnu saradnju, istrage i suđenja. Bilo bi korisno da je Predsjednik znao kako je, uz ostalo, Bramec tada kazao i ovo: "Svake godine je manje suđenja za ratne zločine, a vladajući političari iz regije unazad dvije godine tretiraju ratne zločince kao heroje".
Haški tužilac je ovdje doduše napravio grešku utoliko što taj fenomen nije bio poznat tek dvije godine unazad u odnosu na pomenutu konferenciju '18. Grešku je bila i u vjerovatnom vjerovanju da će ovu tvrdnju čuti i poslušati barem lideri evropskih država u koje se, eto , moramo ugledati svi mi sa Balkana koji još nismo za taj elitni moralno-politički klub (uz sve ostalo). Ono jedino što Bramec vjerovatno nije očekivao jeste da će ona bolna presuda o "udruženom zločinačkom poduhvatu", do sada uporno knjižena samo na optužene i presuđene pojedince iz BiH ovim sada dobiti ne samo legitimitet već i očinsku potvrdu Hrvatske sa najvišeg mjesta. Ne bi se moglo kazati ni za ovaj aspekt storije o zagrebačkim odlikovanjima za jedinice HVO, a uz proslavu "Oluje", pa tako i za "konačno ispravljanje nepravde" – da je državnički mudar. Ma kako se na Pantovčaku sa najnovijom ekipom očigledno vjeruje da jeste.
General Zlatan Mijo Jelić će svakim danom postajati sve minornija storija, podjednako kao i Ljubo Ćesić Rojs ("ko je šta jamio, jamio...") koji minulih dana ne prestaje po medijima hvaliti na sva usta Milanovića i obećanje da će tražiti od Amerikanaca da ga skinu sa crne liste. Ono, međutim, što postaje rutinska priča na ovim prostorima i dugo će još trajati, jeste sumrak istinskih političkih, diplomatskih i profesionalnih odnosa. Šprdanje je već očigledno i sa istorijom i ljudskim, profesionalnim, vrijednosnim i elementarnim moralnim standardima u toj sferi. Drugi su putevi, metode i partnerstva u postizanju onoga što se danas smatra opipljivim uspjehom i dostignutim ciljem.
