U petak, 19. februara, Bajden je u govoru na virtuelnoj konferenciji u Minhenu, obećavajućim tonom saopštio svijetu: "Amerika se vratila... !" I ispunio je obećanje šest dana kasnije dajući nalog avionima da napadnu neprijatelja – u Siriji! Pentagon je "utvrdio" da su tamo "strukture milicije koje podržava Iran". Šiiti su, zovu se Saraya Avliya al-Dam i odgovorni su "za nekoliko napada na američke ciljeve u Iraku." Ne kažu koje.
Od pomirljivosti Bajdena i obećavajućeg pružanja ruke svijetu u najavama entuzijastičke izgradnje "vizije 21. vijeka", do vlastite naredbe za upad avionima na teritoriju strane države koju se na razne načine sa Zapada i Istoka čerupa evo već deceniju, prošlo je samo malo više od mjesec dana. Mnogi analitičari sada iznenađeni radikalnim Bajdenovim obratom spram dojučerašnjih slatkih riječi, traže odgovore na klasičnom i uobičajenom terenu: Muka za pokrivanje je u kući, a naslijedio ju je od Trampa, plus korona, ekonomija i sve drugo što je donijela, pa onda Rusija, Kina...uz one koji ne misle da SAD mora "ponovo voditi svijet".
Glasnogovornik Pentagona Džon Kirbi kazao je nešto zanimljivo: "...djelovali su namjerno na način da bi se de-eskalirala cjelokupna situacija i na istoku Sirije i u Iraku." O dubioznosti teze kako će se granatama de-eskalirati situacija suvišno je govoriti. I o tome kako se ovim radikalno umanjuju šanse za bilo kakvo smirivanje sa Damaskom, Teheranom i Moskvom. A evo i Tramp ispade mirotvorac na Bliskom istoku spram novih slutnji tamo, misao je i kod mnogih u Americi. Ne slučajno. Po kabinetima Bajdenove administracije već se nameću jurišnici iz ekipe – Hilari Klinton!
Projekat Obame na Bliskom istoku (sa sjenama Buša mlađeg) kojemu je Bajden služio iz senatske pa onda podpredsjedničke pozicije, jasno počinje da se nazire. Ma koliko su i ozbiljni analitičari u SAD-u, poput recimo onih iz Magazina "Politico", prije samo dvije sedmice tvrdili kako je Bajden odustao od Bliskog Istoka kao prioriteta. U prvim sedmicama februara na Bliskom istoku je kontaktirao telefonom i to samo jednom, Netanijahua... Kažu da predsjedniku Bliski Istok po aktuelnosti "nije među prva tri". Jesu Kina, korona i klima !
"De-eskalirajući napad" na teritoriji Sirije, međutim, sluti iz pozadine i na motiv koji baca dodatno svjetlo na cijelu situaciju. Logičan je za onoga ko se dugo i "iznutra" bavio pričom o ličnim i kolektivnim motivima, pa i frustracija u odnosima Vašingtona i Bliskog istoka. Nije loše uzeti to u obzir tražeći odgovor na pitanje – otkud odjednom događaj sa navodno "ograničenim učinkom" u otvorenom kršenju svega onoga što se u svijetu nekada zvalo međunaronim pravom i suverenitetom država.
Istorija Bajdenovih dogodovština povodom Bliskog istoka duga je, zanimljiva, ali i razložno frustrirajuća. Zli duhovi iz tih vremena kao da nisu napustili predsjednika i u ovim okolnostima, a sada je dobio šansu da ih se riješi. Hroničari se sjećaju tih mučnih dana. Recimo, on je 1991. godine glasao protiv prvog Iračkog rata kojeg je SAD nakon toga hitro dobio. Onda je 2003. godine, u doba Buša, valjda poučen prethodnim iskustvom, sa pozicije šefa Spoljnopolitičkog komiteta Senata "gurao" invaziju na Irak da bi kasnije jako žalio zbog toga. Četiri godine poslije, 2007., u vrijeme kandidature za potpredsjednika, predložio je plan za podjelu Iraka na poluautonomne regije Šiita, Sunita i Kurda. Mnogi specijalisti za Irak proglasili su to "upaljačem" za krvoproliće u ovoj zemlji. Iz Obaminog resora za Bliski istok kojeg je vodio ostao je trag odluka sa dubokim ožiljcima u regionu. Od omogućavanja uspinjanja ISIL-a i drugih organizovanih terortista, ma koliko to nije htio, posebno u Siriji, do afere sa onemogućavanjem imenovanja umjerenog šiita Alavija za premijera u Iraku (čak i pobjednika na izborima) koji je imao viziju zajednice sa sunitima i Kurdima. Naspram njega proguran je radikalni islamista Malki iz šiitske partije Daava jer se znalo da će to krvavo radikalizirati Irak. Tada je na ovu opasnost upozoravao čak i veliki šiitski ajatolah Sistani.
Bajden je frustraciju doživio tada i izjavom kako Turska, Saudi-Arabija, Emirati samo smišljaju kako da maknu Asada u Siriji kroz proksi-rat između Sunita i Šiita, a "mi im dajemo za to stotine miliona dolara i hiljade tona oružja..." Nakon histeričnih reakcija pomenutih "saveznika", Bajden je morao da se izvini. Sličnih "izleta" bilo je i sa problemom Afganistana i američkim prisustvom tamo.
Posebnu frustraciju, kao potpredsjednik Obame, Bajden je doživio sa Netanijahuom, a tvrdio je da je sa njim imao odlične odnose još iz vremena kada je bio u Senatu. Mnogi su mediji u svijetu citirali njegovu izjavu iz aprila 2007., prije nego što je naredne godine izabran za potpredsjedničkog kandidata: "Ja sam cionista. Ne morate biti Jevrej da biste bili cionista." To, ipak, nije spriječilo Netanijahua da ga ponizi prilikom posjete Jeruzalemu 2010. godine kada ga je Obama poslao kao potpredsjednika da u Knesetu spriječi izglasavanje zakona o izraelskom nastavku legalizaciju okupiranih palestinskih teritorija na Zapadnoj obali. Americi to tada nije odgovaralo, a Obama je još uvijek krčmio ogromne efekte svog govora u junu 2009. na Kairskom univerzitetu kada su mu Arapi doista povjerovali da će se pitanje Palestine riješiti priznavanjem dvije države. Bajden je tada dobio obećanje Netanijahua i Kneseta da zakon neće biti donesen. Obaviještena je javnost, Bajden je, kažu, otišao na popodnevni odmor, a Kneset nastavio o tekućim pitanjima. Uveče, na prijemu u njegovu čast, Bajden saznaje da je zakon ipak donesen. Izrael je svoju politiku nastavio, a frustracija spram sada predsjednika moćne Amerike nije zaboravljena. I sjećanje na nelagode povodom procjena na Bliskom istoku.
Sjene ovoga povlače se i iz Pentagona sa Bajdenom predsjednikom. Odatle signali da ne žele povlačenje ni iz Afganistana onako kako je Tramp odlučio. Ne žele ga ni iz Iraka, a evo vraćaju se u Siriju sa "bombama za de-eskalaciju!" Kažu da su otišli a vojska im štiti "od ISIL-a" njihovu kompaniju koja krade i prodaje sirijsku naftu sa nalazišta na sjevero-istoku zemlje. Uz to, "podsjećaju Iran, Rusiju i druge neprijatelje diljem svijeta kako SAD neće tolerisati napada na njihove interese." Eto Bajdenu novog imidža za kućnu i svjetsku potrebu.
Bajden se, eto, vratio svojim generalima i promišljanju prema kojem svijest o velikoj vojnoj sili ujedinjuje Ameriku. Pa ako se pri tome zaborave i neke stare epizode sa pogrešnim procjenama, cilj je postignut. Otud nije inenađujuća ni ofanziva duhova iz njegove prošlosti sa kojima se, prilika je, mora obračunati. Savjetnici i razni šefovi oko njega šaroliko je društvo ali, prilagođeno nastavku "geostrategije" Obame na Bliskom istoku. Za nju je, uostalom, dobio i Nobelovu nagradu za mir. Ko zna, možda će i ovo mirotvorstvo bombama u drugoj državi donijeti slične nagrade. Takav je danas "novi svijet".
