<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Zlatiborka Popov-Momčinović: Fašizam za početnike/ce - jesmo li ili nismo svi pomalo (antifašisti)

POSTAJEMO LI FAŠISTIČKO DRUŠTVO?

Fašizam je negde drugde

09. maj 2021, 9:12

 

Često sebi postavljamo pitanje, da li ovo što se događa oko nas u Bosni i Hercegovini a i u nama, ima ikakve veze sa fašizmom. Većina nas se na društvenim mrežama podsmevala lapsusu jednog istaknutog političara koji je govorio o borbi protiv antifašizma, i postavljali smo i pitanja da li je zaista reč o tzv. slučajnoj omašci. No, kako zapravo odrediti da li se neko može povezati sa ovom ideologijom i pogledom na svet, posebno ako ne propagira otvoreno fašističke ideje? Dalje, fašizam se i svuda u svetu često koristi i kao pogrdan termin i politička etiketa, i malo je zemalja (pri čemu ne moramo uzeti u obzir samo države regije) koje su se suočile sa vlastitim fašizmom odnosno fašizmima. Optužiti nekoga za fašizam, upirati prstom u uvek nečiji fašizam je nešto što se stalno događa  u ovom društvu. Često se koriste mehanizmi projekcije tako što će se uzrok fašizma detektovati u izvanjskim silama, npr. svetskim političkim i ekonomskim centrima moći koje šire svoj fašizam i teže pokoriti čitav svet i ostvariti apsolutnu dominaciju na suptilniji način od Hitlerovog Welteroberung  ili svojim ponašanjem prouzrokuju reakcije potlačenih koje, ako su desničarske mogu imati i fašistička obeležja.  Pri tome će se malo ko zapitati i o vlastitoj strukturi ličnosti i svojih bližnjih koju je Adorno definisao putem tzv. F-skale koja pokazuje povezanost između fašističke orijentacije i autoritarne strukture ličnosti. Pomislimo koliko nas bi se složilo sa ovim tvrdnjama koje po Adornu ukazuju da je reč o autoritarnoj ličnosti, npr.:  

„Ono što je ovoj zemlji najviše potrebno, više nego zakoni i politički programi, jeste nekoliko hrabrih i odanih vođa u koje narod može da veruje.

Potrebna je stroga disciplina, svaki prestup i devijaciju treba oštro suzbijati.

Kada čovek ima problema i dilema, najbolje je da ne misli na to.

Većina ljudi ne shvata da znatan deo našeg života kontrolišu tajna udruženja, zavere i planovi.

Homoseksualni nisu bolji od kriminalaca i treba ih najstrožije kažnjavati...“  

Ako smo na bar neka od ovih pitanja odgovorili potvrdno, to je sigurno znak da nam je potreban onaj tihi dijalog sa sobom koji je kako navodi Hana Arent još od Sokrata i Platona krasio svaku slobodnu ličnost. Bez tog unutrašnjeg dijaloga, lako možemo postati plen fašističkih ideja i šrafovi u toj zlokobnoj mašini proizvodnje mržnje i sveopšte destrukcije.

Ur-Fašizam i sve ovo još nije pravi fašizam

Kao što je ukazao Umberto Eko kroz sintagmu o Ur-fašizmu, postoji izvorni fašizam, arhetip fašizma ili večni fašizam koji se različito manifestuje u različitim vremenskim i prostornim okvirima. On je još uvek kako navodi Eko oko nas, često neunformisan i svakodnevno odeven. Njegove osnovne karakteristike su kult tradicije, odbacivanje modernizma, iracionalizam, neslaganje je izdaja, strah od razlike, individualna ili socijalna frustracija, opsesija zaverom, osećaj poniženja zbog moći neprijatelja, prezir prema slabijem, kult heroizma i herojska smrt, mačizam, selektivni populizam, i novogovor. Pomislimo koliko puta nam je makar proletelo kroz glavu da postoji jedna večita, nepromenljiva istina, da je svako učenje beskorisno i da predstavlja „truli“ intelektualizam. Propitajmo sebe da li smo ikad svojoj ili drugoj deci govorili da je učenje čak i besmisleno, da je znanje precenjeno i uopšte da je u BiH najbolje imati tzv. „štelu“ i na taj način smo i sami doprineli da pasivno posmatramo i prihvatimo ovakvo jedno stanje. Ovo odbacivanje modernizma ne  znači odbacivanje modernih tehnologija jer većina ima i voli da ima tzv. pametne telefone, dobro auto  a znamo i koliko su nacisti bili ponosni na svoja tehnička postignuća. Pomislimo koliko puta smo se osetili uvređeni zbog neslaganja oko nečega i makar u sekundi podsvesno poželeli da targetiramo osobu sa kojom se ne slažemo i koliko puta smo osetili strah od „došljaka“, posebno migranata pa čak i od onih koji su „došli“ a pripadaju tako reći istom narodu ili etničkoj grupi. Koliko smo isfrustrirani zbog situacije sa pandemijom pa su nam kroz glavu proletale razne teorije zavere i koliko svoju situaciju projektujemo protiv onih koji vakcinišu ili su uspeli da proizvedu ili nabave vakcine pa se osećamo poniženi spram ovih „neprijatelja“. Koliko preziremo žene, kako uspešne i manje uspešne i koliko često i sami čak i kad smo žene napadamo žene žrtve i krivicu prebacujemo na njih jer „same su to tražile“. Koliko nam je vokabular osiromašen da nam je sposobnost za kritičko razmišljanje u startu oduzeta, tako da ne primećujemo različite oblike novogovora.  

Ako se nema to u vidu, lako se može upasti u zamku koju su neki teoretičari i teoretičarke nazvali „da ovo sve još nije pravi fašizam“. Jedini pravi fašizam po takvoj kategorizaciji nije čak ni onaj Musolinijev iako sama reč ima koren iz njegovog fašističkog pokreta i reči fasces koja znači stop pruća sa oštricom sekire koja se iz njega pomalja. Kao što je naveo Gebels u svojim dnevnicima, „fašizam nema veze sa nacionalsocijalizmom. Dok ovaj seže sve do samih korena, fašizam ostaje na površini... Duče je do te mere vezan za svoj italijanski narod da mu nedostaju sposobnosti svetskog revolucionara i pobunjenika“. Jedna od najvećih teoretičarki totalitarizma Hana Arent takođe ukazuje na suštinku razliku između italijanskog fašizma i Hitlerovog nacionalsocijalizma, navodeći npr. sledeće podatke: „Dokaz da fašistička diktatura u Italiji nije bila totalitarna jeste iznenađujuđe mali broj presuda izrečenih političkim protivnicima, kao i njihova relativna blagost. Tokom godina povećane aktivnosti, od 1926. do 1932, posebni sudovi za političke prestupnike izrekli su 7 smrtnih kazni, 257 kazni od 10 i više godina zatvora, 1.360 ispod 10 godina, dok je veći broj optuženih osuđen na progonstvo; dalje, 12.000 ljudi je uhapšeno i proglašeno nevinim, što je nezamislivo u uslovima nacističkog ili boljševičkog terora“ (Hana Arent, Izvori totalitarizma).

Na tragu navedenog, često možemo čuti da ovo sve što se zbivalo i zbiva kod nas još nije pravi fašizam. Čak i u periodima najdrastičnijeg etničkog čišćenja tokom rata možemo čuti da ni to nema prave veze sa fašizmom čime se ovi stravični zločini ili negiraju i umanjuju ili se čak žali što nisu isterani do kraja! Logori koji su postojali se ne mogu uporediti sa nacističkim logorima gde je smrt bila organizovana na principima industrije i sa njihovom sadističkom pedagogijom da rad oslobađa. Koliko puta smo čuli da su neki logori tokom rata u BiH bili otvorenog tipa i da su ljudi tamo smeštani da bi ih se zaštitilo npr. od nekontrolisanih formacija i sl. U Srebreničkom genocidu su pošteđene žene, stari muškarci i dečaci mlađi od 14 godina, a što je nezamislivo sa stajališta hitlerovskog rasijalizma i antisemitizma, reći će prosečan negator srebreničkog genocida i možda čak izraziti žaljenje i krišom pustiti suzu zbog nedužnih ubijenih. Predratna, ratna i postratna propaganda se ne može porediti sa onom u nacističkom časopisu Jurišnik (Der Stürmer), reći će i najvatreniji kritičar Miloševićeve TV Bastilje i nikad nije postojalo nešto nalik na Gebelsovo Ministarstvo za prosvećivanje narada i propagandu.  Rat, nasilje, uništavanje drugih do uništenja samog sebe nikad nije dostigao onaj stepen nekrofilije o čemu je pisao Erih From u svojoj knjizi Anatomija ljudske destruktivnosti. Nikad se nije slavio rat na način na koji je frenetično opisao Gebels pozvavši nemački narod na totalni rat nakon poraza u Staljingradu: „'Želite li totalni rat?', upitao je, 15.000 je skočilo sa svojih mesta i oduševljeno povikalo: 'Da!' Govornik je nastavio: 'Ako je potrebno, želite li da bude totalniji i radikalniji nego što danas možemo i zamisliti?.  I opet je hala besnela - scene opšte masovne histerije.

Großdeutsche Rundfunk ostao je u eteru još 20 minuta kako bi slušaoci radija mogli sudelovati u euforičnoj atmosferi“ (Der Spiegel, 18.02.2018).
Imajući to u vidu, možemo čak reći i to da ako i jeste bilo fašizma i ako ga ima, ipak je reč o eventualno blažem obliku, uslovno rečeno fašizmu za početnike. No da bismo presudili jesmo li početnici ili nismo, podsetimo se i Hejvudovih osnovnih elemenata fašizma. Iako je kako navodi Hejvud fašizam zbog nedostatka koherentnosti i izraženog antiracionalizma o kojem je govorio i Eko više jedna zbrka ideja i često se imenuje pogledom na svet (Weltanschaung), pa se stalno postavlja pitanje gde je taj „fašistički minimum“, uprkos tome on ima neke osnovne karakteristike kao što su snaga kroz jedinstvo, antiracionalizam, vođstvo i elitizam, i ultranacionalizam. Razmislimo u tom smislu koliko puta smo poželili da u našem društvu ili entičkoj grupi postoji jedinstvo, da delujemo kao jedno telo da bismo se suprotstavili svima onima koji ugrožavaju naš biološki opstanak. Upravo ta biologizacija čoveka i njegovo svođenje na najosnovnije životne potrebe, iz čega sledstveno proizlazi tumačenje političkog kao besomučne borbe za nadmoć namesto saradnje i dijaloga sa drugima je veoma prisutna u našem društvu. U toj borbi jači pobeđuje pa su sledstveno potrebne „jake“ i „mudre“ vođe i da bi se postigla snaga kroz jedinstvo njih je potrebno bespogovorno slušati. Čak i kad ih kritikujemo i to najčešće na društvenim mrežama često osetimo žaljenje spram svojih vođa i pitamo se koliko ni njima nije lako u životu i u ovoj stalnoj političkoj borbi. U slučaju njihove javne osude zbog potencijalne korupcije i sl., a čemu smo svedočili i u periodu pandemije,  videli smo kako se takve osude često tumače kao napad na vlastitu etničku grupu koju vođe gotovo neposredno predstavljaju, izgleda čak i onda kad ugrožavaju vlastiti populus ovakvim svojim ponašanjem. Vođe zajedno jadikuju sa nama zbog svoje i naše vlastite sudbine (npr. trenutno u okolnostima sa nenabavkom vakcina) i iako zlokobno udaljeni od većine svojim luksuznim načinom života stvaraju lažni osećaj bliskosti sa svojim narodom. Volimo ih i kad su tužni zbog svega ovoga što se dešava i kad su lažno nemoćni zbog gorke nam i zajedničke sudbine, a najviše im se divimo kad su lažno moćni i snažni posebno kada u svojim teatralnim nastupima napadaju one druge i podgrejavaju osećaje mesijanstva i fanatizma sopstvene grupe. A upravo je taj fanatizam i mesijanstvo glavna karakteristika pomenutog ultranacionalizma kao jedne od važnih karakteristika fašizma.

Sumrak Bogova ili za kraj

Pre nego što je zaposeo nemačku i svetsku pozornicu, Hitler je kao mladić u Beču obožavao da ide u operu i najviše je voleo one Vagnerove. Gestikulacija kojoj se danas većina smeje je zapravo gestikulacija likova iz ovih opera, posebno Prstena Nibelunga koji kulminaciju dosežu u Sumraku Bogova. Naše vođe nisu neki veliki ljubitelji visoke kulture, a jedan od njih otvoreno demonstrira svoj banalni muzički neukus. Racionalnom posmatraču i analitičaru nije sasvim jasno koja su to njihova lična svojstva koja su im mogućila da postanu gotovo neprikosnovene vođe i često se pitamo koje su to strukture koje omogućavaju ovo večno vraćanje istog.  U svakom slučaju je izvesno da smo zarobljeni u njihovim prstenovima i ako se uskoro ne zapitamo nad bezdanom vlastite lične odgovornosti i ne postavimo sami sebi kritičko pitanje o ovdašnjim i vlastitim fašizmima sledi nam sveopšti sumrak, sa ili bez bogova, sa ili bez vođa.

 

Tekst je nastao u okviru javne debate na temu „Postajemo li fašističko društvo?“ koju organizuje Magazin BUKA.


Ostale tekstove iz javne debate možete pročitati OVDJE.