<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ženski fudbal i poljubac koji je postao viralan

LJUBAV

Poljubile su se, ne razmišljajući o tome, da bi tek kasnije shvatile kakav odjek je njihov poljubac imao u javnosti.

09. august 2019, 3:39

Za Šveđanku Magdu Eriksson to je bila najnormalnija stvar. Nakon što je njen tim pobijedio Kanadu na Svjetskom kupu u ženskom fudbalu, prišla je svojoj partnerki, danskoj fudbalerki Pernille Harder, koja je navijala sa tribina stadiona Parc des Princes u Parizu. Poljubile su se ne razmišljajući o tome, da bi tek kasnije shvatile kakav odjek je njihov poljubac imao u javnosti, piše The Guardian.

“Nismo bile ni svjesne da nas neko slika,” kazala je Eriksson za britanski list. Ali neko je to učinio i uslijedio je talas podrške na društvenim mrežama. Slika je bila moćna jer je takav prizor izuzetno rijedak:  gej par sportista visokog ranga pokazuje svoju ljubav u javnosti bez imalo ustezanja.

Harder je shvatila šta se desilo tek kada je na Twitteru odjednom dobila 3,000 novih pratilaca. Počele su uviđati da nešto što je njima dvjema potpuno normalno može biti inspiracija milionima ljudi.

“To je bilo ludo, slika je tvitovana širom svijeta – u Argentini, Brazilu … Uvijek smo bile prirodne, ne razmišljajući o tome da budemo nekome inspiracija kao par, nismo postavljale fotografije jedna druge, niti išta slično,” kaže Harder za The Guardian. “Ali kada smo vidjele tu fotografiju i komentare koji su uslijedili, pomislile smo: ‘Mi smo uzor drugima. Dobijale smo poruke od mnogih mladih ljudi, ljudi naših godina, ali i od starijih.”

Eriksson je imala sličnu spoznaju. “Mislim da sam tada osjetila potražnju za uzorima u tom smislu, zbog toga koliko je to bilo veliko i koliko ljudi mi je pisalo na Instagram govoreći nam da nam se dive i koliko smo im pomogle. Tada sam shvatila da smo zaista moćne zajedno. Ranije nismo sebe tako doživljavale.”

Ali ta moć je iskorištena za još dobrog, jer su ove dvije fudbalerke potpisale Zajednički cilj, sporazum kojim se fudbaleri obavezuju da će 1% svoje zarade pokloniti organizacijama koje predvode društvene promjene. One su prvi par koji je to učinio i njihove donacije će ići za PlayProud, globalnu inicijativu koja ima za cilj da timske sportove učini bezbjednijim i prijatnijim okruženjem za mlade koji se deklarišu kao LGBTQ+. “Igrale smo bez privilegija i sada smo mi privilegovane,” kaže Eriksson, “tako da sada želimo da vratimo ljudima koji nisu u istoj situaciju kao mi.”

Jedan od rezultata istraživanja organizacije PlayProud je da više od 40% mladih koji se deklarišu kao LGBTQ+ ne osjećaju da su prihvaćeni u svojim zajednicama. Eriksson i Harder su odrasle u liberalnim zemljama, ali su imali različita iskustva kada je u pitanju autovanje. Ikast, grad na Jutlandu od 15,000 stanovnika, gdje je Harder odrasla, dosta je tradicionalan i nije se osjećala slobodnom da otkrije svoju seksualnost dok nije otišla da igra za Švedsku prije sedam godina.

“Da sam se autovala u svom rodnom gradu, ne vjerujem da bi me iko mrzio ili nešto slično, ali bih se osjećala pomalo usamljeno u tome,” kaže Harder. “To je kao da je biti homoseksualac u ovom malom mjestu čudno i nije normalno, i niko to nije bio. Kada sam došla u novu sredinu u Linköping, to je bilo potpuno normalno i možda mi je to pomoglo da pronađem sebe i da zaista shvatim da se mogu zaljubiti u djevojku. Mislim da je važno da su sredine otvorene i da ljudi mogu o tome više da razgovaraju. Onda svako može biti ono što jeste.”

Eriksson kaže da je bilo definitivno lakše autovati se u kosmopolitskom Stokholmu, ali je ipak dugo bila na mukama dok nije rekla najbližima. “Autovala sam se mnogo ranije od Pernille, ali kada pomislim na to i ja sam bila zabrinuta,” kazala je. “Kada sam rekla svojim prijateljima prvi put, mnogo sam plakala, i osjećala sam se napeto, iako sam vjerovatno bila u jednoj od najprijatnijih sredina u svijetu. Tako da mogu zamisliti kako je teško ljudima koji nemaju okruženje kakvo sam ja imala, zato što je i meni bilo teško, iako je to stvarno bilo prihvatljivo.”

Vrijeme kada će se ovakav razgovor moći voditi sa muškim igračima visokog ranga još uvijek djeluje daleko.

Harder misli da se muški fudbaleri još uvije plaše kako bi fanovi i njihovi saigrači reagovali, ali primjer samo jednog hrabrog pojedinca mogao bi promijeniti mišljenja, vjeruje ona. 

Ženski igrači postavljaju standarde i na ovom frontu, ali i u drugim oblastima. Više od polovine od ukupno 107 igrača koji su potpisali sporazum Zajednički cilj su žene, iako su njihove plate daleko niže nego kod muških kolega.

U Švedskoj, u kojoj se masovno igra ženski fudbal, primijetna je i promjena u odnosu prema nacionalnom timu, koji je ove godine osvojio bronzu na Svjetskom kupu.

I ranije su nas podržavali, ali sada zaista poštuju i ne razmišljaju o nama kao o ženama koje igraju fudbal, već uživaju u samoj igri, kažu ove dvije djevojke.

 

Izvor: The Guardian