U Sarajevu su sedamnaestog aprila održani protesti „Ženski marš“ – na čelu bunta nekoliko žena, u borbi za život, dostojanstvo, zdravlje i opstanak svih građana i građanki Bosne i Hercegovine. Nisu prvi koje ove žene vode, ali su prvi pod ovim nazivom. Za Ženske priče o ženskom aktivizmu govori Nejra Latić-Hulusić, režiserka i jedna od liderki Ženskog marša.
Protesti koje ste inicirali u Sarajevu sada se realizuju pod okriljem „Ženskog marša“. Historija nas uči o velikim promjenama koje su najčešće rezultat kontinuirane borbe manjina – pa tako i žena aktivistkinja. Šta je zapravo ženski marš i zašto je ženski?
„Par dana pred proteste 6. aprila, čitajući vijesti o sugrađanima umrlim od Covida 19, nemogućnosti vlasti da počnu imunizaciju, čitajući njihova bahata saopštenja i dokočice umjesto saučešća, u meni je kuljao neki bijes, tuga, osjećaj bespomoćnosti i poniženja. Naletjela sam u takvom stanju na status Alme Abdagić na Facebooku u kojem je pisalo nešto poput 'Ljudi, hoćemo li, šta ćemo?'. U komentaru sam napisala 'Bil' ti sa mnom na ulicu?'. Alma je odgovorila: 'Sa tobom i u vatru!'. Dogovorile smo se da izađemo u društvu još par prijateljica na ulicu u ponedjeljak, čisto da stanemo na ulicu, probamo probuditi uspavane sugrađane i pokažemo da je ovo naša zemlja i da nas nema čega biti strah kada osnovano kritikujemo neodgovorne vlasti. Moje je bilo da sa društvenih mreža izađem ponovo u stvarni svijet i iskoristim svoje drugo demokratsko pravo, nakon prava glasa, a to je pravo mirnih protesta protiv nesposobne vlasti. U tom skupljanju društva, sjetim se Maje Gasal, kojoj po statusima i intervjuima zaključujem da je prekipilo koliko i meni. Pitam Maju - 'Bil' ti sa mnom na ulicu u ponedjeljak', ona kaže 'Nas par ide na ulicu u utorak, hajde da se ne razdvajamo, pridružite se vi nama u utorak'. Eto tako je počelo, mislile smo da će nas biti dvadesetak, ostalo je bilo na vijestima..." – govori Nejra.
A da dobrom dijelu društva u Bosni i Hercegovini nije drago vidjeti žene na čelu – ičega, jasno je po odnosu u javnom prostoru, radilo se o politici, institucijama, kulturi, obrazovanju. Još kad su te žene na čelu bunta – onda tek patrijarhalna sredina ima šta za reći.
„U onom trenutku kada smo odlučile organizovati i proteste 17.4. jer se na naše zahtjeve vlast na državnom i federalnom nivou potpuno bahato oglušila, znale smo da borbu nastavljamo. U par dana organizacije prvih protesta smo se jako zbližile, neke tek upoznale i bile smo svjesne da sa udruženim znanjem o politici, društvu, odnosima s javnošću, organizacionim sposobnostima i kreativnosti koju zajedno imamo, nema smisla odustajati. Naše vizije ove zemlje su iste, a to je zaštita prava svakog insana ovdje da živi dostojanstven život, bez obzira na svoj identitet. Činjenica je da smo borbu povele same i da smo sve bile žene u tom trenutku dovela je do imena Ženski marš, po uzoru na Woman's march iz Amerike, pokret koji su vodile žene najrazličitijih identiteta, a u cilju zaštite osnovnih ljudskih prava u Americi u vrijeme zloglasnog predsjednika Trumpa. Znale smo da ćemo se morati pravdati našem duboko patrijarhalnom društvu i odgovarati na pitanja zašto baš „ženski“ iako je to logičan naziv bio za pokret i lavinu koju su pokrenule žene. Ali nema veze, Rim nije sagrađen za dan, pa za dan neće pasti ni ovo šovinističko društvo u kojem živimo, zato mi nije mrsko svaki put objasniti da je ovo pokret koji je otvoren za sve insane, bez obzira na spol i porijeklo, da je naš cilj dostojanstven život svakog insana u ovoj zemlji, ne samo žena.
Ženski marš je ženski prosto zato što smo sve cis-žene i, evo, mi smo izašle prve! Može se to žensko okupljanje tumačiti kao slučajnost, ali mislim da je ipak razlog činjenica da su žene na ovom prostoru stotinama godina bile te koje su čuvale gole živote zajednice. Prosto smo razvile neki instinkt za borbu preživljavanja i čuvanja svoje zajednice u onim trenucima dok su nam očeve, braću, sinove, muževe i prijatelje razni sistemi sijali po frontovima. Bosanke i Hercegovke su naučile se boriti za svoju kuću, porodicu, nafaku, komšiluk i mislim da svaka ima crtu preko koje se ne prelazi u napadu na dostojanstvo naših života“ – navodi Latić-Hulusić.
Na pitanje misli li da je nužno, u društvu patrijarhalnom poput našeg, daleko više učiti djevojčice i djevojke o lažnim autoritetima, ljudskim pravima i načinima uspostavljanja ravnopravnosti – i kako to raditi, odgovara:
„Ja sam 6. i 17. aprila izašla na ulicu da tražim ostavke, a potom smjene onih koji su neodgovornim vođenjem ove zemlje direktno odgovorni za smrt hiljada mojih sugrađana. Izašla sam iz jednog, jedinog razloga – da svojoj kćeri Havi, koja sada ima 12 godina mogu pogledati u oči i reći da mama nije šutila tada i da ne trebamo šutiti nikada. Da prvo moja Hava, a onda i tuđa djeca znaju da je ovo njihova zemlja, da se za nju treba boriti i da se ne treba stidjeti i bojati osnovane kritike vlasti. Jer vlast u demokratskoj zemlji je u našim rukama, ministri, premijeri i zastupnici nisu naši vladari nego uposlenici koje jako puno plaćamo za vođenje administrativnih usluga države, entiteta, kantona...
Ja učim prvo sebe, a ono što saznam dijelim novim i starim generacijama kroz svoju umjetnost, dokumentarce, kolumne već godinama o našem društvu i kako ono diše.
Mislim da sam sebi konačno našla partnerice u liku Maje Gasal, Alme Abdagić, Iskre Leko, Aide Hrnjić, Mirne Jogunčić i drugih žena okupljenih u pokretu Ženski marš da tu edukaciju probamo sada proširiti. Naši sljedeći koraci su da idemo tamo gdje su ljudi zaboravili da je ovo njihova zemlja, da ih podsjetimo šta je demokratija, šta je moć naroda, da im kažemo da ne možemo same donijeti promjene za tri mjeseca. Idemo po selima, po gradovima, po pećinama, da pronađemo prijatelje, istomišljenice, da ih probudimo i da tražimo posljednju nadu da će ovdje jednoga dana biti bolje.“
O susretima sa stigmama, predrasudama i diskriminaciji, svjedoči kroz različite identitete u svom životu.
„Susrećem se svaki dan, od onoga 'mala' koju mi upute kolege iako sam visoka 175 cm do provokacija na račun mog identiteta pokrivene žene, muslimanke, a koje u Bosni i Hercegovni variraju od „ćafirska sluškinja kojoj viri vrat“ do „islamistička zatucana tuka“.. Moj posao „javne žene“, nažalost, u ovoj zemlji to podrazumijeva još uvijek i svaki takav komentar mi je samo razlog više da ne odustajem od borbe za slobodu izražavanja misli i identiteta svake osobe koja ovdje kroči. Ne obazirem se na stigme i uvrede na način da me obeshrabruju, zapišem ih u notes kao uvredu i razmišljam na koji način tu stigmu dekonstruisati kreativno. Ja sam svjesna da ovdje ne mogu promijeniti sistem preko noći, ali sam svjesna da itekako mogu raditi na promjeni svijesti društva, pa kad su i ove stigme u pitanju“ – govori Nejra Latić-Hulusić.
Zastrašivanje i obeshrabrivanje aktivista i aktivistkinja oprobani je recept ljudi čiji politički autoritet niče isključivo iz datih im pozicija. Misle li ovi lažni autoriteti da je žene lakše zastrašiti i obeshrabiti?
„Moja kolegica iz branše, Mirna Jogunčić je na pitanje 'Smiješ li ženo sa nama?' odgovorila 'Ja nemam više šta izgubiti. Meni su već sve uzeli!'. Teško je uplašiti žene, kćeri, majke, supruge, prijateljice, sestre, kojima je ovaj sistem sve oduzeo! Nemaju nam čime prijetiti.“ – zaključuje mlada režiserka i aktivistkinja Nejra Latić-Hulusić.
Ženski marš, dakle, ne može biti dalek, jer je ženski – ideja ove borbe je omogućavanje ljudskih prava svim građanima i građankama, od kojih je dobar dio zaboravio da ih mora imati. Zaboravili smo – ili su nas ubijedili da su protesti besmisleni - da su protesti, osim demokratskog prava, i odgovornost društva, koje je u zdravstvenoj krizi prepušteno vlastitim naporima da nabavi dovoljan broj maski i dezinfekcionih sredstava.
Ženske priče realizira organizacija MAP uz podršku projekta BOLD.
