„To je naša priroda i društvo, Nek’ se rodi dijete, al neka bude muško..“ – pjeva Remi iz Elementala u pjesmi Priroda i društvo. A šta kad se dijete koje nije muško rodi u komunističkoj porodici odgajanoj u skladu s vrijednostima onog vremena ovih prostora – a potom dvadeset godina poslije stavi hidžab? Pitanja, osude i propitivanja su neizbježna. A šta ako na svako pitanje i osudu ima odgovor čiji je osnov prihvatanje, ljubav i prijateljstvo?
Elvisa Salčin – žena, majka, aktivistkinja, muslimanka, socijaldemokratkinja i kandidatkinja na izborima, za Ženske priče govori o iskustvu odnosa društva prema religiji, ličnim izborima i tome šta znači na svakom koraku rušiti jedan cijeli set predrasuda.
"Nisam odgojena vjerski - i otac i dedo su mi bili policajci. Ali, oduvijek me je zanimalo da li Bog postoji. Razlog je pomalo smiješan - i u školi i kući su nas učili da Bog ne postoji, a onda bih svako malo čula kako neko psuje Boga pa sam se, još kao dijete pitala - zašto ga psuju ako ga nema? U tom periodu je moja najbolja drugarica bila djevojčica, katolkinja, koja je svake nedjelje išla u crkvu na vjeronauk i po povratku mi pričala o tome šta su tamo učili. Imale smo možda tek nešto oko šest godina kada smo se dogovorile da ćemo kad porastemo biti astronauti i otići na mjesec da vidimo da li je Bog zaista na nebu. Smiješno. Simpatično. Dječije. Ali tako je bilo. I tako je počelo.. Dok sam odrastala,moj tata me je učio filozofiji i umjetnosti.. Pričao mi je o Kantu, Hegelu, Sofistima ,Šekspiru.. Učio me da razmišljam i da uvijek na sve u životu postavim pitanje "Zašto?" a kad dobijem odgovor, da onda i na taj odgovor upitam sljedeće "Zašto?" i da to činim sve dok ne dođem do konačnog odgovora. Jako sam voljela nauku.
A onda je došao rat. Kao naručen, u godinama puberteta, kad dijete i tako preispituje i sebe i svijet. Silne smrti mojih vršnjaka i onih par godina starijih od nas činile su da osjetim da su lekcije iz škole istina - da se energija ne može uništiti nego samo pretvoriti iz jednog oblika u drugi. Na to sve, ono tatino "Zašto?", pa lekcije iz fizike, iz matematike, iz filozofije, iz književnosti... Jednog dana dobila sam, na posudbu, jednu staru tanku knjižicu na čijim koricama je pisalo "Kur'an najsavršenija mu'džiza". Pročitah je i nađoh u njoj da je u Kur'anu, starom preko hiljadu i četiri stotine godina - sve to što ja sada u školi učim i što je nauka u moderno vrijeme otkrila. Povjerovah. Nakon toga je uslijedilo moje isčitavanje Kur'ana, promišljanje, preispitaivanje sebe same. Sve sam to prolazila sa mojim tadašnjim momkom, sa kojim sam na prvoj godini fakulteta ostala trudna. On je već ranije predložio da se, ukoliko dođe do trudnoće - vjenčamo i ja sam tada tu trudnoću shvatila kao znak, kao poziv od Boga da živim čedno i u poslušnosti Njemu,da nije dovoljno da smo vjerujem da On postoji a da nemam toliko povjerenja u Njega da Mu budem poslušna. Odlučih. I kada je naša kćerka imala godinu dana a ja dvadeset i jednu, počeh nositi hidžab. Naravno, u dogovoru s tadašnjim mužem, koji me je podržao u tome a i sam je počeo redovno klanjati.
Okolina to, naravno, nije primila lijepo. Oboje smo djeca iz komunističkih porodica i svima je to bilo nešto zaostalo, nazadno. Podržao me je jedino moj amidža, moja najbolja prijateljica, koja se kasnije i sama pokrila i moj najbolji prijatelj - momak srpskog imena i prezimena, s kojim ostadoše decenije prijateljstva.
Svi u familiji su govorili da mogu klanjati a da ne budem pokrivena, što će mi to, to je zaostalo i slične stvari. Njima je to bilo zaostalo a ja - ja sam se osjećala slobodna. Negdje unutra, na nekom dubokom nivou. Slobodna potpuno - kao nikad prije.
Za raju je to bio veliki šok - iz minića i kratkih majičica, u roku od dvije godine - u hidžab. Sjećam se, jedan od mojih najboljih drugova sreo me na ulici i upitao: "Je l' to sad više nisi naša Dženis?" Zbog mog fizičkog izgleda, rokerskog stila života i hipi odjevanja, zvali su me Dženis Džoplin. Razumijem ja i raju, nije to bilo lako "svarit'". Razumijem ih jer sam i ja iz istog društvenog miljea i zato jer sam i sama, godinama ranije, smatrala pokrivene žene zaostalim i neukim.
Ljudi su se čudili i propitivali. Najviše moji profesori iz srednje škole, kojima sam bila draga. Nikada mi nije smetalo niti mi danas smeta odgovarati na ta pitanja i objašnjavati ljudima. Ljudi ljubazno pitaju - ja ljubazno odgovorim i objasnim.
Samo sam jednom imala situaciju da mi je moja nekadašnja profesorica posprdno ponavljala. "Šta će ti to? Znam ja tebe... Ti si lijepa i zgodna, šta će ti to?". Njoj sam slikovito objasnila: "Znaš kako sam lijepa i zgodna? I zamisli sad, dođem ja kod tebe na kafu, tvoj me muž vidi takvu lijepu i zgodnu, ja odem kući a onda on legne u krevet s tobom i zamišlja mene! E zato sam pokrivena." Prestala se posprdivati sa mnom i sa mojim izborom.
Sada, nakon dvadeset tri godine i mnogo drugih žena koje su za to vrijeme počele nositi hidžab, ne susrećem se više sa takvim predrasudama u svojoj sredini. Ali sa nekim drugim - da.
Nakon rata, bila sam mirovna aktivistkinja i mnogo sam putovala po bivšim republikama nekada nam zajedničke države. Doživjela sam veliku čast, mnogo puta, kada su mi ljudi na tim putovanjima govorili da sam im razbila predrasude o Islamu. To mi i danas mnogo znači.
Čim sam postala punoljetna, dakle par godina prije nego sam obukla hidžab i prihvatla Islam za svoj lični način života, učlanila sam se u SDP. Tu mi je srce uvijek bilo - samo sam čekala punoljetstvo za zvaničan dokument o članstvu. Kasnije isčitavanje Kur'ana i hadisa (savjeti poslanika Muhameda a.s.), samo me je još više uvjerilo u ispravnost socijal-demokratske ideje. Veliki broj ljudi ne čita, pa ne znaju i onda imaju predrasude. To je neki drugi talas predrasuda sa kojima moram da se nosim sada. Ovaj put predrasuda ima na obje strane - i među vjernicima i među nevjernicima. Pa čak i na objema političkim stranama - i lijevoj i desnoj. Veći je broj ljudi od kojih osjećam podršku i razumijevanje. Ali problem je što onaj manji broj ljudi u meni vidi neprijatelja. Problem je u njihovim glavama koje smatraju da moraš biti neprijatelj jednima da bi bio prijatelj drugima. Ja odbijam da živim tako. Znam da čovjek može živjeti tako da bude prijatelj svima. Imam toliko primjera u istoriji za to. I ajet iz Kur'ana u kojem jasno stoji :"A ti sa svakim lijepo!" . To je visok stepen duhovnosti i treba mnogo truda i rada na sebi da se to postigne. U moderno vrijeme, postigli su to Mahatma Gandi i majka Tereza. Nadam se da ću do starosti postići to i ja. A do tad, ne želim dopustiti nikome i ničijim predrasudama da me na tom putu ometa. I veoma ću rado i blagim tonom objašnjavati ljudima kako Islam jeste kompatibilan sa socijal-demokratijom. Socijalna politika i elektorski tip demokratije je princip življenja i poslanika Muhameda a.s. i četvorice pravednih halifa. To je način života najbliži pravednosti koji mi na ovom svijetu možemo postići.
Problem je nastao isticanjem tradicije kao najveće vrijednosti pa danas imamo prisutan problem krajnje retrogradne retradicionalizacije društva koji i ženu i religiju svrstava tamo gdje im nije mjesto i gdje nikad u istoriji nisu ni bili. Čak ni za vrijeme pećinskog doba. Uvijek je čovjek živio u skladu sa načinom pribavljanja hrane i dobara za preživljavanje. Ali danas i kod nas - ne. Danas i muškarci i žene rade na istim mjestima i priskrbljuju ista materijalna dobra ali žena se gura u zapećak a da stvar bude još gora; pod uticajem pogrešnih tumačenja sve tri naše monteističke religije - žena samu sebe gura u zapećak ili čak zatvara u duboke tamnice izolovanog života,ubjeđujući sebe samu da joj je tu od Boga dato mjesto i da joj je tu sigurnije. Onima islamske vjere na to imam reći: sjetite se koliko su bile u zapećku, koliko su se pitale i koliko uticale na donošenje odluka žene u porodici Poslanika a.s. i sjetite se žene koja je bila vojnik i svojim tijelom i svojom sabljom štitila Muhameda a.s. u bitci na Uhudu,do te mjere da je rekao: "Gdje god sam se okrenuo, nju bih ugledao." Onima katoličke i pravoslavne vjere imam reći samo: Kako je živjela i da li se od društva ogradila Marija, majka Isusova?
Na vama je da odaberete da li ćete odlučivati same o sebi ili ćete prepustiti nekom drugom da odlučuje o vama. O vašem životu. O vašoj djeci.
Prije par godina, neko drugi je odlučio za mene da ja, kao pokrivena žena muslimanka, nemam pravo raditi u organima pravosuđa pa makar ispod moje marame bila glava koja je desetkama završila pravni fakultet. Ne. Valjda nekim čudom marama na glavi poništi ono što je u glavi?
Ja se kandidujem ove godine na lokalnim izborima, kao jedina pokrivena žena muslimanka u jednoj ljevičarskoj stranci u mom gradu. A Vi?“
Ženske priče realizuje organizacija MAP uz podršku projekta BOLD.
