Nakon višesedmičnih pregovora na jesen 1995. trojica lidera uz medijaciju SAD-a postigla su dogovor 21.11.1995. u Dejtonu. Vijest se brzo proširila a građani su konačno mogli odahnuti od rata u kojem je ubijeno 100.000 ljudi a dva miliona je raseljeno.
U okviru Dejtonskog mirovnog sporazuma je i Aneks 4 odnosno Ustav BiH. Sporazum čiji je cilj bio mir, zaustavio je rat ali nikada nije donio konačni mir. Sporazum je kreirao ustavni okvir koji diskriminira, nameće ogromnu administraciju i složeno uređenje.
Srđan Barašin je rođen nekoliko mjeseci prije potpisivanja Sporazuma. Iako dva nevezana događaja godinama kasnije shvata da je Sporazum itekako uticao na njegov život. S njim, kao vršnjakom Dejtonskog sporazuma, razgovaramo o najbitnijem dokumentu za Bosnu i Hercegovinu u modernijoj istoriji. Kaže nam da je priču oko Dejtona trebalo voditi prije 25 godina, i da se to danas zloupotrebljava, jer umjesto da gledamo 25 godina unaprijed mi gledamo 25 godina unazad. Sve ovo izgleda, dodaje, kao da nemamo podlogu za budućnost.
„Dejton, što bi se reklo, sreća u nesreći. Jer se njime okončala ogromna tragedija, ali je i postao poligon za nova prepucavanja, gorivo za populiste. Sama ta priča oko Dejtona je skoro uvijek jednostrana. Neko tvrdi da su se njime legalizovale neke tragedije, neko drugi da je on pusto slovo na papiru, a malo ko u njemu vidi jedan integracioni element tog dokumenta, koji je formalizovao razlike između tri naroda u BiH, a mogao je da bude i okosnica evropskih integracija. Ako je još nekoga uopšte i briga da održi u životu Dejtonski sporazum i ono što tamo piše, onda treba da se bavi evropskim integracijama i budućnosti mladih na našim prostorima. Mada mi se čini da to nije slučaj” kaže Barašin.
Nakon završene gimnazije u Banjaluci i prve godine Pravnog fakulteta Srđan je otišao u Beč. Postoji više razloga za odlazak, a jedan od njih je - bolje obrazovanje.
„Jednostavno, kad ste mladi, tek izašli iz srednje škole, budete ljubomorni na vršnjake iz nekih drugih zemalja, kada vidite šta se kod nas sve događa. Dakle, može se reći da sam otišao zbog previše nebuloza (lat. nebula) u javnom prostoru koje vas nigdje neće zaobići kao i zbog znatiželje za nečim novim. Oduvijek sam mislio da svaki mlad čovjek (pogotovo iz BiH) mora da ode u inostranstvo, pa da se jednog dana vrati kući. Samo da vidi da može drugačije i normalnije, da nije najpametniji na svijetu i da se tako uči jednom realističnijem pristupu životu” priča Barašin.
Dejton jeste kreirao državno uređenje koje političke elite zloupotrebljavaju kreirajući nesnošljive uslove za život. Da li je Sporazum uticao na njegov život, pitamo Srđana.
„Sam po sebi nije uticao uopšte, ali je uticao kontekst u kojem je potpisan i u kojem se sprovodi. Dakle, rat je uticao na odlazak ljudi, jer je devastirao dostojan život u BiH, a onda je Dejtonski sporazum, kao poligon za populiste, ne zaboravimo da su oni oduvijek imali najveću podršku, donio nejasnoću u budućnosti. Mnoge stvari njime nisu riješene, zbog čega se batrgamo u priči oko nadležnosti, a u stvari stojimo u mjestu. To što njime nije riješeno je osnovni uzrok korupcije i glavna snaga domaćih političara koji to zloupotrebljavaju. Mladi odlaze zbog korupcije koja je ušla u sve pore društva, pa se može reći i da je sami duh tog društva postao korumpiran” odgovara Barašin.
Zejd Džananović je rođen u godini nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. U februaru 2016. otišao je iz BiH zbog školovanja i bolje perspektive nakon školovanja.
“Dejton je vjerovatno našim narodima bio dobar tada „da se ne puca“. Jasno je da je potrebna izmjena tog Sporazuma. Dejtonski sporazum itekako utiče direktno na naše političko stanje a tako i na ekonomsko. Samim tim i na naš odlazak” priča Džananović.
Sarajka Daniela Premuda je prije pet godina otišla u Holandiju u Den Haag, na studij medjunarodnog prava. U međuvremenu je diplomirala i odlučila ostati u Holandiji.
“O Dejtonu mislim dosta negativnog, i mislim da naša zemlja ne može napredovati dok se Dejton ne izmijeni. Vjerujem da Dejton i dan danas utieče na život mladih (kao i svih drugih) u BiH” kaže Premuda rođena godinu nakon potpisivanja Opšteg kolektivnog sporazuma za mir.
Ona kaže da Dejton zasigurno vezan s njenim odlaskom. U zemlji poput BiH koju smatra nefunkcionalnom nema šta da radi, smeta joj što BiH ne može iamti jednog predsjendika I što ona nikada ne bi mogla postati predsjednicom jer ne želi da bude ni Hrvatica ni Bošnjakinja ni Srpkinja.
“U toliko čudnom sistemu u kojem ja sama ne bih mogla biti predsjednik vlastite zemlje, samo zato jer sam Bosanka i jer se odbijam izjašnjavati pripadnikom ‘tri konstitutivna naroda’? Mislim da ne možemo očekivati da nam država počne funkcionisati dok nam je sve i dalje u znaku entiteta, vjeroispovjesti i svih drugih stvari koje su Dejtonom potvrđene, a i dan danas su nam u državi toliko bitne, dok bi trebale biti sporedne. Sve dok se i dalje bavimo tim stvarima i ne izadjemo iz tog začaranog kruga, ne možemo se početi baviti boljim standardom života, boljim obrazovanjem i uopšte boljim uslovima za mlade. A mladi će i dalje sve više odlaziti, dok će BiH sve više postajati zemlja starih ljudi” govori Premuda o posljedicama Sporazuma.
Masovni odlazak iz BiH posljedica Dejtona
Bosnu i Hercegovinu je od 2013. do 2020. napustilo pola miliona ljudi, duplo više nego od završetka rata do 2013, ali ne zato što tada nisu htjeli odlaziti već zbog liberalizacije zemalja Evropske unije prema građanima BiH koji žele studirati i raditi u zemljama EU.
Istraživač, autor Studije o mladima i docent fakulteta Političkih nauka u Sarajevu Amer Osmić pronalazi dodirne tačke odlaska mladih i dejtonskog sporazuma.
„25 godina nakon parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir Bosna i Hercegovina je dobila mir i to je bio osnovni i jedini cilj. No, mnogi su se nadali da će reforme i sve ono što „Dayton“ nije regulisao biti regulisano u godinama pred nama. Euforija i zadovoljstvo mirom ubrzo su prerasli u nezadovoljstvo napretkom države i podjelama koje su bili vidljive u svim segmentima društvenog života. Rezultat navedenog odnosno svojevrsni „status quo“ doveli su do toga da je Bosna i Hercegovina od 1995 do 2020 ostala bez više od 750.000 stanovnika koji su u želji da imaju sigurno društveno okruženje i da žive u društvu jednakih šansi odlazili i odlaze po cijelom svijetu. Ono što je Dayton dao jeste mir ali je ujedno i onemogućio značajan napredak na osnovu kojeg bi stanovništvo u cijeloj državi, Bosnu i Hercegovinu percipiralo kao državu u kojoj imamo pozitivan društveni ambijent gdje bi se „etnički torovi“ zamijenili pluralističkim i kritičkim odnosom prema državi i njenom napretku. Političke elite su može se reći jedine u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini koje su prihvatile i maksimalno iskoristile i koriste okvire ili bolje reći okove „Daytona“ na osnovu kojih suvereno vladaju mikroteritorijama“ kaže Osmić.
Osmić je i sam jedno vrijeme bio vna Bosne i Hercegovine, a desetine njegovih studenata trajno je napustilo BiH. Uzrok njihovog odlaska jeste društveni ambijent, a ne želja za bolje plaćenim poslovima.
„Masovni odlasci kojima svjedočimo pogotovo zadnjih nekoliko godina svoj uzrok imaju možda ponajviše u onome što je definirano ili nije u „Opštem okvirnom sporazumu za mir“ a ni 25 godina poslije nemamo političke odgovornosti da to mijenjamo, više zbog žestokog protivljenja političkih elita nego samog stanovništva. Ne bude li promjena u tom polju u narednih nekoliko godina mir koji je uspostavljen na ovom području najbolje će pogodovati bosanskohercegovačkoj flori i fauni”.
Mladi će se teško vratiti
U pripremi ove priče razgovarali smo sa mladima koji su otišli na školovanje, ali još nisu donijeli odluku da li se vraćaju u BiH ili ostaju u zemlji u kojoj se školuju. Ipak, većina ima uslove bez kojih se u rodnu zemlju ne vraćaju.
Barašin poziva državu da stvori ambijent za povratak svih mladih.
„U BiH čak i mladi koji su stranački aktivisti gube šansu i hvataju se inostranstva, samo je dobijaju oni najistaknutiji u lijepljenju plakata i dijeljenju letaka. Dakle, šanse umjesto da je više, sve je manje” kaže Barašin koji ne odbija mogućnost povratka u BiH.
„Ako budem imao dovoljno energije i hrabrosti da se upustim u borbu sa populizmom, onda bih se vratio u BiH”.
Iako je tužan zbog mnogih nebuloza koje se događaju, ne može se odreći svoje kuće pa često piše kolumne koje objavljuje u bh medijima.
Povratak u BiH je neizvjestan i za Džananovića. „Vratio bih se kada bi se politička i ekonomska situacija poboljšala. Kada bi se političari bavili ozbiljnim temama bitnim za napredak, a ne zveckanjem oružjem i unošenjem nemira”.
Život u BiH je nezamisliv i za Danielu. O povratku u matičnu zemlju rijetko razmišlja.
“Na naše prostore se ne planiram vraćati, bar ne dok vani ne steknem uspješnu karijeru i ne osjetim da bih zaista mogla nešto promijeniti u BiH. Otišla sam jer sam željela kvalitetno obrazovanje i jednostavno previše cijenila sebe da bih studirala na našim prostorima” kaže Premuda.
Za 25 godina Daniela, Zejd i Srđan su naučili hodati, pričati, završili su osnovnu i srednju školu, završavaju ili su završili fakultet. Promijenili su zemlju boravka, način razmišljanja, sredstvo komunikacije. Jedna stvar je ostala nepromijenjena-siva perspektiva i oni političari koji je 25 godina čini takvom.
