A gdje su svi?
O strahovladi koja je prisutna u Republici Srpskoj govore riječi Predsjednika RS Milorada Dodika koji je izjavio da „niko nema prava da se ucjenjivački odnosi prema institucijama RS“, upućujući te riječi Boračkoj organizaciji RS koja se usudila da zatraži svoja prava tako što je najavila proteste protiv vlade entiteta za koji se upravo ta populacija borila.
Predsjednik kao da je zaboravio, ili možda to nikad nije ni znao, da se svako ko u demokratskom društvu ima političku moć mora nositi sa pritiskom javnosti, odnosno, pritiskom građana.
Borci su dobili obećanje da će ubrzo dobiti svoj dodatak, tako da su se strasti na toj relaciji više-manje smirile, a mi se samo možemo zapitati - gdje su ostali? Gdje su svi oni koji su spremni vladu „ucjenjivati“ protestom, jer im je to jedino ostalo?
U Egiptu, kada su dodirnuli socijalno dno i osjetili život od oko dva dolara dnevno, građani su izašli na ulice zahtijevajući svrgavanje vlade koja ih je dovela do toga. U RS vlada svakodnevno oduzima komad kruha raznim socijalnim strukturama, koje samo skrušeno sliježu ramenima i zadovoljavaju se golom egzistencijom.
Novinar Miroslav Ajder smatra da je teško očekivati angažman stanovnika RS i/ili BiH u vezi sa promjenama njihovog statusa, odnosno životnih prilika.
„Jedan od razloga je činjenica da su stanovnici RS prilično letargični i, mada nezadovoljni, nemaju svijest o mogućnosti promjene stanja putem protesta i javnog izražavanja nezadovoljstva, već to nezadovoljstvo izražavaju u užem krugu prijatelja i/ili porodice“, rekao je Ajder za BUKU.
Ajder je napomenuo i da ne zna na koji način motivisati narod da se pokrene i da shvati da vladajuće strukture ne rade u njegovu korist, već isključivo u svoju, i da bi ulični protesti mogli da budu način da vlasti obrate pažnju na građane i njihovu poruku.
U ovom tekstu se pitamo gdje su različite strukture društva koje bi mogle biti potencijani akteri tih protesta. Gdje su studenti i mladi, koji su pokretačka snaga svih socijalnih promjena u razvijenim društvima?
Studenti, tako bar stoji u knjigama, bi trebalo da budu nosioci promjena, a nedjelanje možemo objasniti samo ako im je ovako dobro ili ako još uvijek nisu dodirnuli dno koje će ih probuditi iz pasivnosti.
Sandro Hergić, student filozofije na banjalučkom Filozofskom fakultetu smatra da je posljedica nedjelanja mladih i studenata posljedica bivšeg državnog uređenja koje je počivalo na principu ne sumnjaj u vlast i država je bila iznad svega, pa se svako dizanje glasa i drugačijeg mišljenja gledalo sa prezirom i omalovažavanjem.
„Taj društveni obrazac je poslije rata postao etnonacionalan i svaki bunt se tumači izdajom, pa iskreno mislim da moramo dospjeti do samog dna da bi se pobunili“, objasnio je Hergić za BUKU.
Istakao je da ako želimo da očekujemo određene promjene moramo razbiti plemensku koheziju, jer ćemo samo tako dospjeti do individualne svijesti koja bi nas mogla pokrenuti.
Stefan Filipović je mladi student iz Banjaluke kojeg riječi predsjednika Milorada Dodika upućene borcima RS "protestujte i nećete dobiti ništa" nisu ostavile ravnodušnim. Odlučio je da pod parolom „Glas naroda“ na društvenoj mreži „Facebook“ pokrene inicijativu za održavanje mirnih protesta. Najavljeni protesti održaće se 5. februara 2011. godine na Trgu Krajina u Banjaluci, sa početkom u 12 časova.
„Ovaj protest je rezultat kompletnog nezadovoljstva u društvu, prvenstveno socijalnim statusom, a potom i ostalim stvarima, tj. nevoljama naše svakodnevnice“, rekao je Filipović za BUKU i dodao da je iznenađen odzivom ljudi i da mu se različite strukture građana svakodnevno javljaju sa podrškom za ovaj protest.
„U ovom naumu dobio sam podršku i Udruženja građana "Oštra nula", a u pregovorima sam i sa pokretom „Dosta", ali i ostalim nevladinim organizacijama koje bi podržale ovaj skup“, istakao je Filipović.
Gdje su penzioneri koji u velikom broju žive na rubu egzistencije?
Povećani životni troškovi i penzije koje su ostale iste doveli su do toga da svakodnevno možemo vidjeti sve veći broj starijih lica kako prose po lokalnim kafićima, a pitanje koje se ovdje logično postavlja glasi - ko je tu zakazao?
„Uz poskupljenja i malu penziju, jedva preživljavam. Početkom svakog mjeseca prebrojavam novac i pitam se da li ću imati dovoljno novca za hranu i režije. Šetajući gradom primjećujem sve veći broj pripadnika starije generacije, moje generacije, kako prose, ali jadni ljudi ništa drugo ne mogu uraditi, to im je jedino preostalo da prežive“, rekla je za BUKU Radić Olga, penzionerka iz Banjaluke.
Gdje su porodice sa četvero i više djece u RS kojima je smanjen dječiji dodatak?
Roditelji sa četvero i više djece za svoju hrabru odluku da imaju velike porodice kao zahvalu od vlade dobijaju oduzimanje nekoliko desetaka KM, dok ministri i dalje uživaju u svojim velikim platama. Prema novoj odluci, dječiji dodatak dobijaju samo oni koji ne primaju platu veću od 100 KM po članu porodice i ako vrijednost pokretne imovine ne iznosi više od 6000 KM. Jovan Radovanović, predsjednik Udruženja roditelja sa četvoro i više djece „Četiri plus“ iz Banjaluke uzalud se javno pita zašto se ne smanje plate poslanicima i ministrima. „Žalosno je da se smanjuje dodatak, a svi dobro znaju da je 70 % višečlanih porodica nezaposleno i žive od njega“, žalio se Radovanović na Alternativnoj televiziji kada je uspio dobiti malo medijskog prostora.
Gdje su nezaposleni za koje se ne zna kako preživljavaju ova teška vremena u kojima su prisutna svakodnevna poskupljenja i radnici kojima je svaki novi radni dan upitan?
Ekonomske analize predviđaju se da će broj nezaposlenih tokom 2011. godine još rasti? Ne zna se koliki je broj radnika koji su samo formalno zaposleni, a koji za svoj rad ne dobijaju novčanu nadoknadu, a povećava se i broj onih kojima plate nekoliko mjeseci kasne.
Za pravdu će se putem štrajka ubrzo pokušati izboriti i radnici Željeznica RS. Oko 3600 radnika Željeznica RS najavilo je stupanje u štrajk zbog neisplaćene četiri zaostale plate iz 2010. godine, regresa za prethodne dvije godine i drugih dugovanja prema radnicima u ukupnom iznosu oko 20 miliona KM.
„Radnici su se na ovaj korak odlučili zbog navedenih dugovanja i ovaj put smo odlučni da istrajemo“, u svim novinama mogli smo pročitati ove riječi Zlatka Marina, predsjednika Samostalnog sindikata saobraćajno-transportne djelatnosti Željeznica RS.
Budžet RS pokušava se malo popuniti povećavanjem nameta na plate, pa se pitanje o povećavanju plata stavlja u drugi plan. Sad je važno zadržati posao, iako je prema podacima Saveza sindikata RS u poslednjih godinu dana prosječna plata u RS povećana za 6 KM, a potrošačka korpa skuplja je za 78 KM.
Radmila Jakšić, Savjetnik za ekonomska pitanja u Savezu sindikata RS za BUKU je izjavila da su poslodavci najavili da neće moći izdržati povećanja prema izmjenama Zakona o porezu i doprinosu, te da će u nekim slučajevima morati davati otkaze radnicima.
„Međutim, sindikat je nemoćan sve do trenutka dok se otkazi ne dese, a i tada je pitanje šta ćemo moći uraditi. U otkazu radnicima vjerovatno će se navoditi podaci koji su u skladu sa zakonom, a djelovati možemo samo ako bude šta nezakonito. Mi ćemo moći zaštiti radnike u tom smislu da mu poslodavci ispoštuju otkazni rok i slično“, objasnila je Jakšićeva.
Sve su to potezi kojima vlada RS pokazuje da nema mjesta optimističnoj slici kada gledamo na sadašnjost ili budućnost života u RS. Možemo se samo nadati nekom širem socijalnom aktivizmu građana putem kojeg će se tražiti društvene promjene. Pa čak i ako svojim aktivizmom odmah ne uspijemo u svom naumu to je već pozitivan pomak ka uspostavi zajednice u kojoj građani imaju svijest o svojim pravima i za njih se bore.
