<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Zašto ne znamo koliko je zagađen zrak u BiH?

PITANJE

Značajna sredstva se izdvajaju u Bosni i Hercegovini na različitim nivoima vezano za suzbijanje zagađenosti zraka.

18. januar 2020, 8:37

 

Jedna od tri bitne karike za dolaženje do čistoće zraka je Sistem praćenja (monitoring) kvaliteta zraka. Za taj posao potrebne su mjerne stanice. Postoje dvije vrste – jeftine koje uzimaju 24-časovne uzorke zraka i skupe koje uzimaju jednočasovne uzorke zraka. Entitetskim propisima su date granične vrijednosti kvaliteta zraka za oba slučaja uzorkovanja. Zavisno od ciljeva Sistema menadžmenta kvaliteta zraka na vlastima je bilo da izaberu tip stanica. U cijelom sistemu u Bosni i Hercegovini izabrane su skuplje stanice, a nikakvi ciljevi nisu ostvareni. Ne samo da se ne zna kakav je bio efekat tu i tamo poduzetih mjera nego se ne zna ni kakav je kvalitet zraka.

Najmanji zadatak vlasti bio bi da po isteku kalendarske godine objave podatke o kvalitetu zraka u prethodnoj godini i trendu u višegodišnjem periodu. Prema evropskoj praksi, time i entitetskim propisima kvalitet zraka je definisan sa dva pokazatelja: prosječna godišnja vrijednost datih zagađujućih materija (mjerilo dugotrajne izloženosti ljudi zagađenom zraku) i visoke statističke vrijednosti (pokazatelji akutnog djelovanja na zdravlje). Ovaj tip sistema praćenja se naziva Monitoring u integrisanom vremenu. Rezultat je svrstavanje gradova ili njihovih dijelova u tri kategorije – oni sa zagađenim zrakom, oni sa tolerantno zagađenim zrakom i oni sa čistim zrakom.

Pasivne mjere

Kako bi se promptno djelovalo u slučaju epizoda prekomjerno zagađenog zraka (izrazito nepovoljni uslovi za proces samočišćenja zraka koji obično traje tri do pet dana), postoji i Monitoring u realnom vremenu. Ukoliko budu prekoračeni određeni pragovi koncentracija, propisuju se pasivne mjere (neizlazak iz stana za određene kategorije stanovništva), kao i privremena ograničavanja u pogledu odvijanja saobraćaja, grijanja i industrijskih procesa.

U BiH se ne obrađuju mjerni podaci o kvalitetu zraka na odgovarajući način, te se ne zna zagađenost zraka, niti vlasti izvještavaju građane.

Umjesto vrednovanja kvaliteta zraka prema zvaničnim propisima, postao je popularan pokazatelj Indeksa kvaliteta zraka. Uvele su ga nevladine organizacije, gdje se na određen način vrednuje kvalitet zraka u realnom vremenu. Sve bi bilo dobro i interesantno da se ovaj indeks ne koristi i za poređenje kvaliteta zraka među pojedinim gradovima u Bosni i Hercegovini i svijetu, što mu nije cilj i što nije moguće i čime se proizvode dezinformacije.

Poređenje podataka među pojedinim gradovima u BiH i svijetu može se vršiti samo na osnovu monitoringa u integrisanom vremenu. Porede se najčešće pokazatelji statistički visokih koncentracija. Poređenje pojedinačnih dnevnih vrijednosti među gradovima može dovesti do pogrešnih informacija. Da li Sarajevo spada među gradove Evrope ili svijeta sa najvećom zagađenošću, to niko ne zna. Prema tome, davanje takvih informacija predstavlja dezinformaciju. To šteti razvoju Sarajeva, a niko ne odgovara za davanje dezinformacija. Pružanje lažnih informacija sa štetnim posljedicama sigurno predstavlja krivično djelo.

Stoga posebno čuđenje izaziva akt Federalnog hidrometeorološkog zavoda koji na svojoj web stranici daje metodologiju vrednovanja kvaliteta zraka preko Indeksa kvaliteta zraka, a taj postupak nije ozakonjen u FBiH, a način njegove upotrebe u praksi je štetan.

Zrak u Sarajevu jeste prekomjerno zagađen; to svako zna – preko individualnih mjernih uređaja kao što su nos i oči.

Postavio sam pitanje prije više godina odgovornim u Federalnom ministarstvu okoliša i turizma zašto ne izdaju priručnik o vrednovanju kvaliteta zraka kada je očito da se u cijelom entitetu on pogrešno vrednuje. Dobio sam odgovor da nemaju novca da finansiraju izradu tog priručnika.

Cilj menadžmenta kvaliteta zraka je uspostava organizacije koja može da predlaže mjere za smanjenje zagađivanja zraka, koja može da procijeni efekat tih mjera i koja može da potvrdi efekat realizovanih mjera. To se ostvaruje putem tri intelektualna alata: (1) inventar emisija (zagađivanja), (2) atmosferski disperzioni model i (3) monitoring kvaliteta zraka (zagađenosti).

Inventar emisija predstavlja teritorijalni pregled veličina emisija za kategorije izvora: grijanje, industrija i promet. Na bazi meteoroloških i orografskih uslova područja primjenom atmosferskog disperzionog modela izračunavaju se prizemne koncentracije zagađujućih materija. Ovaj postupak neminovno sadrži čitav niz grešaka (procjene emisija, meteorološki podaci, tačnost modela...) pa ga je potrebno kalibrirati. Kalibriranje se vrši na bazi monitoringa kvaliteta zraka. Prema tome, osnovni cilj praćenja kvaliteta zraka je kalibriranje postupka procjene kvaliteta zraka za slučaj poduzimanja mjera, a ne samo saznavanje podataka kolika je zagađenost zraka danas.

Nakon što je izvršeno kalibriranje postupka inventara emisija i disperzije zagađujućih materija, moguće je modelirati mjere za smanjenje zagađenosti zraka. Za svaku potencijalnu mjeru odredi se lokacija i očekivani iznos smanjenja emisije (na primjer, ukoliko se smanji zagađivanje zraka u jednom dijelu grada, koliko će se smanjiti zagađenost zraka u pojedinim dijelovima grada?). Nakon toga se kalibriranim modelom disperzije proračunava očekivani kvalitet zraka. Na isti način se ocjenjuje efekat sprovedenih mjera.
image

Znači, nije osnovni cilj monitoringa kvaliteta zraka dolaženje do informacija o kvalitetu zraka, nego kalibracija postupka na bazi kojih se planiraju mjere za smanjenje zagađenosti zraka, a kako bi se povećala sigurnost ulaganja u te mjere.

Da li je ovakav postupak skup za neki grad iii opštinu u BiH? Najskuplje je kada se nešto radi, a ne zna se šta se i zašto radi. Međutim, ukoliko se posjeduju minimalna znanja o cijelom sistemu menadžmenta kvaliteta zraka i procesima u atmosferu, troškovi ne moraju biti visoki. U početku uvodi se jednostavan sistem: na bazi informacija o broju stanova i potrošnji goriva izrađuje se jednostavan inventar emisija. Zatim na bazi osnovnih znanja o procesima disperzije u atmosferi izrađuje se jednostavan matematski model disperzije. Tek onda slijedi uspostava sistema praćenja kvaliteta zraka; ispočetka se vrše indikativna mjerenja, kasnije uspostavljaju sistemi mjernih stanica. Pri tome treba znati da uzorci sa mjernih stanica ne karakterišu kvalitet zraka na lokaciji stanice, nego određenog dijela grada.

Znači, umjesto gole proizvodnje miliona podataka treba uspostaviti organizacioni sistem koji će koristiti intelektualne alate kao što su inventar emisija, atmosferski model i sistem praćenja kvaliteta zraka, koji će proizvoditi potrebne podatke na osnovu kojih će se predlagati mjere za smanjenje zagađivanja i zagađenosti zraka. Sistem se vremenom usavršava. Uspostavljeni organizacioni sistem je dobar ukoliko se osjeća nedostatak alata, a primjena alata je dobra ukoliko se osjeća nedostatak podataka.

Tako se postiže kontinualno poboljšavanje – sistem se stalno unapređuje kako to praksa zahtijeva. Uspostava ovakvog sistema je sigurno djelotvornija, čak i jeftinija od proizvodnje miliona podataka za koje niko ne zna čemu služe.

Za uspostavu sistema treba da postoji politička odgovornost. Prvi čovjek kantona, grada ili opštine je odgovoran za kvalitet zraka na području njegove jurisdikcije. Ako su toga svjesni njegovi birači i ukoliko traže da se kandidati za obavljanje funkcija obavežu šta će konkretno uraditi na problematici kvaliteta zraka (uspostaviti odgovarajući organizacioni sistem, ovladati alatima menadžmenta kvaliteta zraka, te smanjiti zagađenost zraka za toliko i toliko miligrama date zagađujuće materije po kubnom metru), onda se može očekivati i rezultat.

Kvalitet zraka

U gradu Sarajevu se sa određenim aktivnostima u vezi sa sanacijom kvaliteta zraka započelo oko 1965. godine, da bi 1971. imao uspostavljen sistem menadžmenta kvaliteta zraka koji je bi uzor cijeloj Jugoslaviji i znatno šire. Te godine je napravljen program koji se sastojao u tri paralelne linije: (i) naučna istraživanja koja treba obaviti da bi sistem funkcionisao, (ii) sanacija emisije iz postojećih sistema grijanja i (iii) primjena sistemskih (investicionih) mjera sistema grijanja.

Na bazi laboratorijskih istraživanja sagorijevanja bh. uglja u domaćim tipovima sobnih peći i kotlova na ugalj, u nemogućnosti da se promijene peći i kotlovi, te da se promijene vrste uglja uvedeni su posebni, originalni sistemi loženja peći i opsluživanja kotlova, čime su značajno smanjene emisije produkata nepotpunog sagorijevanja (čađ, ugljenmonoksid, ugljikovodici). Kako je bilo ostvareno potpuno sagorijevanje uglja, povećana je ekonomičnost, postizano je smanjenje potrošnje uglja čak za 20 do 30%.

Treća linija je bila poduzimanje sistemskih mjera. Modelirano je više takvih mjera, među njima kogeneracija energije u termoelektrani Kakanj, te dovođenje vrele vode u Sarajevo. Pokazalo se da je najbolja mjera uvođenje zemnog gasa u Sarajevo, u kotlovnice i u stanove sa sobnim pećima. Kao dopunska mjera bilo je predviđeno uvođenje u upotrebu tzv. malodimnog uglja. Koksara Lukavac je istraživala mogućnosti proizvodnje ove vrste goriva, ali do same proizvodnje nije došlo. Danas se umjesto malodimnog uglja koriste drveni briketi i pelet.

Autor ovog priloga je imao priliku da krajem prošle godine održi u nekoliko gradova BiH predavanja o menadžmentu kvaliteta zraka. Ispričao je o akciji promjene načina loženja kada je 1971. godine u Sarajevu štampano 70.000 knjižica o temi kako ložiti sobne peći i koje su došle do svakog učenika u Sarajevu. Pitali su ga zašto se danas to ne radi, posebno imajući u vidu da se time postižu uštede u gorivu. Odgovorio je: Ne postoji politička volja da se radi na sanaciji kvaliteta zraka u Bosni i Hercegovini.


Oslobođenje