Od toga da se završi srednja škola u 32. godini, preko toga da se fakultet završi za 3 dana, pa sve do toga da se u 82. godini bude savjetnik u Vladi RS. Narod po običaju šuti, uz povremeno dijeljenje objava na društvenim mrežama i ismijavanja pomenutih slučajeva. A dok se smijemo njima, smijemo se sebi, jer svi oni redom predstavljaju krah moralnog društva u BiH.
U Kotor Varošu, savjetnik načelnika opštine za odnose sa medijima, Goran Đurić, maturirao je u 32. godini u Srednjoj strukovnoj školi u Širokom Brijegu. To ga nije spriječilo da ujedno postane i član nadzornog odbora novinske agencije SRNA.
Nikad nije kasno, parola je očigledno kojom se pomenuti vodio, a svima je to više smiješno, a manje zabrinjavajuće, jer šta se može, naviknuti smo na takve situacije.
Tako nas je i informacija o penzioneru Iliji Stevančeviću, koji je u 82. godini počeo raditi kao savjetnik u Vladi RS, nasmijala, ali ne i zabrinula.
Na kraju nas je dočekala informacija o Nedeljku Milakoviću, potpredsjedniku banjalučkog DNS-a, koji je, ako je suditi prema fakultetskoj diplomi koju je stekao na privatnom univerzitetu u Beogradu, fakultet završio za svega tri dana.
„Slučaj 'diploma' ekstremno je važan i zaslužuje proteste sa 50 000 ljudi“, mišljenja je odbornik Saša Lazić, koji za BUKU kaže da je ovo cirkus u kojem se svakodnevno uspostavljaju nove granice naše izdržljivosti.
foto: BUKA
Uvjeren je da postoje tri osnovna razloga nedostatka građanskog aktivizma i svijesti.
„Prvo, narod je, kako se žargonski kaže, ubijen u pojam. Ubijan u ratovima, trovan, razbolijevan, osiromašivan i zaglupljivan, sve sistemski, do stadijuma marionete. To je osnovni razlog, ubijenost u pojam, zasićenost svim. Nama treba bar 10-20 godina da se vratimo iz ovog svega. Drugo, veliki broj ljudi, ponajviše čestitih i kvalitetnih, otišao je sa ovih prostora. Sad, više nego ikad. Nedostaju veoma, i ljudski, ali i brojem. Treće, imamo i taj robovski gen, valjda, istrenirani smo kroz vijekove, da ćutimo i trpimo.“
Svjestan iracionalnosti u kojoj živimo kao da je normalna, profesor i politički analitičar Esad Bajtal za BUKU kaže da živimo u začaranom krugu, ali je pitanje kako izaći iz njega.
„Stevančević je primjer čovjeka koji očigledno ne zna koliko mu je godina, pa se ponaša kao da mu je 30 ili 40. Ali ovdje savjetnici mogu imati i 15 godina ako neko tako odluči. I ako je taj neko njegov u bilo kojem stranačkom ili rodbinskom smislu. A sa istim uvjerenjem se može postaviti i neko sa 100 godina. Nema tu racionalnog smisla. Kako da neko sa toliko godina u društvu u kojem omladina nema posla i bježi odavde da se spašava, sebi dozvoljava tu dozu luksuza da sjedi na mjestu vlastitog unuka“, pita se Bajtal.
Dodaje da je očito da Stevančević to smatra moralnim, kao i oni koji su ga postavili na to mjesto, a očigledno je situacija slična i u slučaju Milakovića. Bajtal dodaje da priča o takvim fakultetima, koji niču poput gljiva, pokazuje da oni očito postoje radi onih koji će svojim ljudima štancati diplome na njima.
„Lažne prazne diplome se koriste kao pokriće u malograđanskom društvu. I ne treba se čuditi. Imamo fenomen praznih diploma i šupljih politika, gdje samo šupljiraju i ne govore ništa ozbiljno. Imamo moralni vakuum koji nikoga ne obavezuje u moralnom smislu ni na šta. Imamo režirane izbore, lažnu demokratiju i kad vidimo sve inventurno, postaje jasno da je naša nestvarna stvarnost jedini oblik stvarnosti u kojoj mi živimo. Sve je lažno, sve je izvan svakog zdravog rezona, uprkos posljedicama koje takve stvari proizvode“, zaključuje Bajtal.
foto: printscreen
Sličnog je mišljenja i o slučaju Đurića i njegove mature u 32. godini, jer, kako dodaje, on je jednostavno „nečiji“, a diploma je dokaz da se traži formalno pokriće za ljude koji treba da budu namješteni na poziciji.
„To su prazne diplome, koje nemaju nikakvo znanje iza sebe i prave se čisto da opravdaju njihove pozicije. A vidjeli smo i kako se afere završe kad novinari otkriju prodaju diploma. Ne odgovara onaj ko je prodavao, nego odgovara novinar.“
O pasivnosti društva, koje nijemo posmatra i ne reaguje na navedene slučajeve, ali i na druge društvene anomalije, Bajtal kaže da bi prije svega trebalo da reaguju institucije, naročito sudstvo.
„Protesti bi trebali biti posljednja stvar, prije toga bi institucije koje se moraju baviti tom vrstom kriminala bile obavezne da reaguju, a onda bi građani, ako se tu ništa ne uradi, trebali da se pobune. Ali oni šute, jer se boje, jer očigledno mogu nešto izgubiti, radno mjesto ili nešto drugo. Odnosno, rizikuju da ne dobiju ono čemu se nadaju da mogu dobiti.“
Zaključuje kako nedostaje pobuna građana, koja je u cijelom svijetu normalna. A kada građani šute, a vlast ne raguje, to je povod da se vlast stidi sebe same, mišljenja je Bajtal.
Nema odgovor na pitanje na koji način se stvari mogu rješavati, jer oni koji bi trebalo da zabrane sve te stvari, njeguju ih.
„Nema puta do pravde, svi putevi ka pravdi i moralu su zatvoreni. Građani su u vakuumu“, poentira Bajtal, ostavljajući otvoreno pitanje svima nama kako iz vakuuma izaći. Ako uopšte.
