"U svetu je mnogo morala, a tako malo dobra".
Aleksandar Šmeman
Gledajući dnevnik RTRS-a od 07.09. tekuće godine, prosječni je srpski recipijent programa entitetskog medijskog servisa, mogao zaključiti da je imam selefijske Džamije kralja Fahda u Sarajevu Nezim Halilović - Muderis pozvao na džihad protiv Republike Srpske, a da su oni koji su se na ovaj poziv odazvali bošnjački roditelji u istočnobosanskim povratničkim zajednicama, koji bojkotuju nastavu u osnovnim školama zahtijevajući izučavanje bosanskog jezika, kao i povratnička bošnjačka zajednica u Janji zbog istaknute “ratne”bošnjačke zastave sa ljiljanima na spomen obilježju ubijenim građanima Janje u proteklom ratu. Ako za trenutak na stranu stavimo, nimalo benignog, provokatora Muderisa, čije hutbe fanatizuju nemali broj muslimanskih vjernika u BiH, ono što bi, u konstrukciji režimskog RTRS-a, neutralnom gledaocu ipak moglo uskočiti u prvi plan jeste hrabrost starijeg čovjeka, Bošnjaka iz Janje koji na novinarsko pitanje da li je zastavi sa ljiljanima mjesto u Janji, vrlo oštro i decidno odgovara da jeste i da “mi imamo svoje, kao što vi imate svoje”. Niša manje, s pravom, drska, nije Bošnjakinja koja je rekla da će se zastava ukloniti u onom trenutku kada Srbi uklone svoje - dakle nikada.
Bošnjaci u RS-u, politički faktor na koji se mora računati
Manje odlučnosti i pravdoljubivog bijesa nije bilo ni kod roditelja čija je gruba težačkai seljačka lica kamera RTRS-a zabilježila u Zvorniku. Ne želi se ništa nego jedno od najosnovnijih ljudskih prava: da se jezik koji njihova djeca uče nazove imenom koje oni smatraju prikladnim - bosanski. To što oko tog naziva postoje lingvistički prijepori, nije toliko stvar nauke o jeziku koliko trenutnih političkih previranja, a koja su, očigledno u interesu, kako vrhu SDA, tako i vrhu SNSD-a. No, bilo bi dobro stvar pogledati i iz drugog ugla. Nekadašnja urednik FTV-a Bakir Hadžiomerović je spomenuti dnevnik RTRS-a okarakterizirao kao “ratno-huškački medijski stroj”, koji širi neviđenu mržnju prema… Bošnjacima po uzoru na najslavnije radove pokojne PTB CPHA sa neprevaziđenom Radom Đokić i Ristom Đogom.”
Iako se sa Hadžiomerovićem moramo složiti kada je u pitanju režimski karakter RTRS-a, teško da bismo Republiku Srpsku za čiju entitetsku televiziju Bošnjaci - povratnici nastupaju toliko ohrabrujuće kuražno, mogli opisati kao ambijent pogroma i svakog oblika nacionalnog i kulturnog šovinizma prema Bošnjacima, kakav je postojao ‘92. Uredničkoj politici RTRS-a, istina smeta mogućnost bosanskog jezika u učeničkim svjedožbama, “ratna zastava Armije BiH” u Janji, kao i obnovljena rodna kuća Izetbegovića u Šamcu, ali ipak evidentira ono stanje u kojem je borba za bosanski jezik, “ratna zastava” na spomen obilježju pred džamijom u Janji i Izetbegovićeva renovirana rodna kuća postoje i jesu društvena realnost u onome što je prije 20 godina bila SDS-ova monoetnička pustinja - crna rupa Evrope.
Šta imamo na drugoj strani?
Prilozi režimskog RTRS-a koji od legitimnih zahtjeva Bošnjaka i istaknute zastave u Janji, koja u suštini malo koga smeta, nastoji stvoriti privid predradnji za rušenje Republike Srpske, a sve na poziv fanatika - Muderisa (baš kao da dotični imam pod svojom komandom ima sve ijednog bošnjačkog povratnika), u tom smislu jesu skandalozni, ali ne bi bilo pogrešno tumačiti ih i kao potpuno neprimjernu, prostačku i promašenu reakciju na stvarne tendencije koje postoje u bošnjačkom dijelu Federacije BiH. One koje itekako se tiču budućnosti političkog položaja srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Bakir Izetbegović, kao bošnjački član predsjedništva i ujedno predsjednik SDA može povremeno davati pomiriteljske izjave u stilu “nije bitno uči li se bosanski, bošnjački ili srpski, bitna je ekonomija”, ali to ne mijenja njegovu nacionalističku poziciju izrečenu na predavanju koje je oksfordskim studentima održao 2014, a u kojem je zaključio da “drugog naziva za stanovnike Bosne, osim Bošnjaci, nije bilo sve do druge polovine XIX vijeka kada se pod snažnim uticajem velikodržavnih projekata iz susjedne Srbije i Hrvatske bosanski pravoslavci i katolici počinju imenovati Srbima i Hrvatima”, napomenuvši da je “najstariji riječnik bosanskog jezika za koji znamo je štampan 1631. godine.”
Ne ulazeći sada u pojednostavljivanje i potpune distorzije historijskih činjenica kada je u pitanju etnogeneza bosanskohercegovačkih naroda i pozivanje na riječnik iz vremena nenormiranoga književnog jezika, kada se jedan te isti jezik na području Srbije, BiH i većeg dijela današnje Hrvatske u raznim istorijskim dokumentima, od bana Stjepana II Kotromanića (14. vijek), preko dubrovačkog arhiva, pa do hrvatskog jezikoslovca Bartola Kašića nazivao i slovinski i ilirski i srpski, pa i bosanski, ostaje jasno da namjere iz centrale SDA, koja, prirodno i opravdano, podržava bunt roditelja Bošnjaka u Republici Srpskoj, u tom smislu, po ovaj entitet nisu nimalo benigne. Podsjetimo, još je, nedavno preminuli, predsjednik SDA Sulejman Tihić Ustavnom sudu BiH podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti samog naziva “Republika Srpska”, dok je Bakir Izetbegović nedavno istom Sudu podnio zahtjeva za ocjenu ustavnosti Zakona o praznicima RS-a ciljajući na 9. januar, odnosno praznik svetog Stefana Prvomučenika, koji je i Dan Republike Srpske, godišnjica proglašenja Srpske republike BiH 1992. u sarajevskom Holliday Inn-u.
S pozicije zaštite bošnjačkih nacionalnih interesa, svi su ovi potezi apsolutno legitimni. Ali šta je sa srpskim nacionalnim intersom, odnosno interesima Republike Srpske u zajedničkoj državi i kako bi se oni mogli najbolje afirmirati? Već smo naglasili da više od 20 godina nakon završetka rata Republika Srpska nije identičan ambijent. Prema preliminarnim rezultatima Popisa stanovništva iz 2013, a koji su procurili u javnost u RS-u živi 83,2 posto Srba, 13,2 posto Bošnjaka, 2,5 posto Hrvata i 1,1 posto ostalih. Koliko god podaci bili nepotpuni, jasno je da je Republika Srpska daleko od monoetničke sredine, a slučaj “bosanski jezik” i slučaj “ratna zastava” nam ukazuju da drugi najbrojniji narod u njoj - Bošnjaci više neće šutati mirno trpiti kršenje svojih prava. Prema tome, ono što je u Republici Srpskoj primarno, radi zaštite vlastitih interesa, jesu dobri odnosi sa Bošnjacima unutar entitetskih granica. Ukoliko Bošnjake ne bude štitila sama Republika Srpska, oni će uvijek tražiti zaštitu Sarajeva, koje će, radi vlastitih političkih probitaka, njihove probleme pokušavati predstaviti još većima nego što jesu i time dalje podrivati Republiku Srpsku. Šta je onda činiti? Recimo na primjeru famoznog dnevnika od 7.9 šta nikako ne treba činiti. Kada je u pitanju predmetna nastava iz bosanskog jezika, ma kakve bile političke nedoumice u vezi nastave jezika, odobravanje odrednice “bosanski” ne bi trebalo biti dovođeno u pitanje.
Političko Sarajevo, nema u to nikakve sumnje insitira na nazivu “bosanski” i izmišljenoj istoriji ovoga jezika kako bi ostvarilo jedan od aspekata svojih hegemonskih aspiracija u BiH. Pa ipak izdavanje svjedodžbi sa odrednicom bosanski, ni u kom aspektu ne može oštetiti Republiku Srpsku. Više se gubi medijskom histerijom radi insistiranja na odrednici “bošnjački”, nego na uvažavanju formalnosti koja bi Sarajevu začepila usta. Slično je i sa tzv. ratnom zastavom, to jest ljiljanima Kotromanića. Umjesto da se stvara zaista idiotska atmosfera panike (direktno javljanje iz Janje, baš kao da je u nju upala brigada ISIL-a) i gunđa oko toga što nigdje u Federaciji BiH nema istaknute srpske trobojke, o tome je trebalo napraviti afirmativan prilog, podržati pravo bošnjačkog naroda na isticanje nacionalne zastave i onda cinično primjetiti da je nešto takvo u Federaciji nemoguće. Ovako samo dolazi do poništavanja vlastitog demokratskog napretka i davanja argumenata zvaničnom Sarajevu za daljnju demonizaciju Republike Srpske i srpskog naroda.
Šta da se radi, a šta da se nikako ne radi?
Napokon, hipotetičko mudro vodstvo RS-a bi uvijek moralo imati na umu dvije osudne istorijske situacije u kojima je loše rukovodstvo i radikalno-nacionalistička ravnogorska ideologija anulirala pravo koje je bilo na strani srpskog naroda, kako 1941. u vrijeme nacističke okupacije, tako i 1991. kada je nelegalnim referendumom BiH izdvojena iz Jugoslavije. U oba slučaja je ravnogorstvo sa svojim odsustvom svakog sluha za istorijski momenat išlo na ruku nacionalnim neprijateljima, posebno 1992., kada je zločinačkim pogromom bošnjačkog stanovništva i uništavanjem spomenika njegove materijalne i duhovne kulture protiv sebe okrenulo cjelokupnu svjetsku javnost i gotovo dovelo do anihilacije samoga srpskog naroda u BiH 1995. Rukovodstvo RS-a koje želi ojačati političke kapacitete srpskog naroda u BiH mora biti svjesno da će svako bošnjačko vodstvo do kraja eksploatisati kolektivnu traumu Bošnjaka nastalu u tom vremenu. Upravo iz tog razloga, vlast u RS-u Bošnjacima mora dokazati da će prema njima biti bolja nego što je to vlast u Sarajevu i tom smislu ih, izgradnjom povjerenja, odvojiti od, po BiH pogubnog, sarajevskog unitarizma. Kao dobar politički iskorak u tom pravcu moglo bi biti usvajanje grba Kotromanića sa ljiljanima za grb Republike Srpske, budući da se, istorijski gledano radi o grbu koji je Tvrtko I Kotromanić preuzeo iz nemanjićko-anžujske, raške, tradicije kada je Bosnu i Rašku ujedinio u Kraljevstvo Srbljem, Bosne i Zapadnih strana. Naravno da srednjovjekovne političke igre nemaju nikakve veze sa modernim istorijskim procesima u BiH, ali bi takav potez na simboličkoj ravni mogo učiniti mnogo u pravcu identitetskog konsenzusa, kako u Republici Srpskoj, tako i u zajedničkoj državi BiH.
Na isti, dvojak, način, politika Republike Srpske bi se morala odnositi kada su u pitanju istorijski događaji. Kreirati društvenu svijest o pijetetu prema žrtvama zločinačke i autodestruktivne politike svoga ratnog rukovodstva, ali se opet, bez ikakvog okolišanja držati neoborive teze nedavno preminulog istoričara Milorada Ekmečića da je ono što se u Federaciji biH posprdno naziva “manji bh entitet”, zapravo “ostatak ostataka onoga prostranog teritorija koji je srpski narod naseljavao” zapadno od rijeke Drine i da je “srpski narod etnički očišćen sa tog teritorija i sveden je na taj entitet RS koji danas postoji.” Bilo bi suludo da bilo koje rukovodsttvo Republike Srpske u sadašnjosti kreće autostradom autodestruktivnosti i nacionalističkog šovinizma kao njene civilne i vojne vlasti iz perioda 1992-1995. Mnoge današnje uzorne demokratije zapada su prije 70-tak godina živjele u užasima aparthejda, rasizma, sa zločinačkim nasljeđem kolonijalizma i imperijalizma. Zašto bi samo Republici Srpskoj i srpskom narodu bilo uskraćeno pravo da se, postupno, izmjeni i to bez neprestanog ljepljenja etikete “genocidaši” i “genocidna tvorevina”? Neumoljive statistike kažu da je Republika Srpska, danas, 20 godina nakon rata, multietničkija od turistički multietničkog Sarajeva i to je činjenica kojom se valja ponositi, a ne je okretati protiv sebe.
