<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Vuk Bačanović: Hoće li u BiH opet biti Februarske revolucije?

Kada su prošlog februara bila napadnuta sjedišta svih kantonalnih vlada u Federaciji BiH, a protesti se, tu i tamo, “prelili” i u Republiku Srpsku, generalni utisak javnog mnijenja je bio takav da u BiH više nikada i ništa neće biti isto.

16. januar 2015, 12:00

Ali, onda su se neorganizovani plenumi građana očekivano osuli (sem nekolicine aktivista koji se nadaju obilatim grantovima i organizovanju konferencija o ‘dobrim starim vremenima pobune), a rezultati izbora su pokazali da se politička uvjerenja većine građana Federacije BiH i Republike Srpske nisu značajno promijenila, ako izuzmemo najveći krah SDP-a u njegovoj istoriji i njegovu zamjenu DF-om. 

Jedan od ostvarenih zahtjeva plenumaša - ekspertska vlada Tuzlanskog kantona je doživjela potpuni debakl i na kraju pristupila taktici svojih prethodnika - zavađanju radnika uništene industrije. Stvari su se, dakle, vratile tamo gdje su i bile, to jest gdje su i ostale. 

 Životni standard u BiH, mjeren BDP-om po glavi stanovnika korigovan za paritet kupovne moći (PKM), je tek na nivou trećine evropskog prosjeka, čime se BiH, zajedno sa Albanijom već godinama nalazi na samom dnu liste zemalja koju objavljuje EUROSTAT. U zemlji u i dalje zemlji tek polovina stanovništva dobi 15-64 godine učestvuje na tržištu rada, od čega skoro jedna trećina ne uspijeva naći posao. 

Tako je, kako stoji u dokumentu Informacija o konkurentnosti bh ekonomije u izdanju Direkcije za ekonomsko planiranje BiH, u 2013. godini tek 38,5% pomenute populacije bilo zaposleno, što je upola manje u odnosu na prosjek EU28. Kako stoji u istom dokumentu “uz prosječan godišnji ekonomski rast od 3% (aktualni prosječan projicirani rast u srednjem roku) uz nepromjenjen broj stanovnika, BiH bi trebale nepune 42 godine da bi utrostručila životni standard i dostigla trenutni EU prosjek. Sa prosječnim rastom od 5%, taj period bi bio skraćen na znatno prihvatljivijih 24 godine.” 

Međutim, ako pravilno saberemo cifre, to bi značilo da  da bi BiH, kako bi dosegla EU standard bio neophodan prosječan rast od 5,8 tokom 30 godina i zo pod uslovom da EU sa nepromjenjenim brojem stanovnika cijelo vrijeme stagnira na rastu od 1,5 posto godišnje. Kada se, pri tome uzme u obzir da nove vlasti nemaju nikakve razvojne strategije osim Sporazuma u rastu i zapošljavanju koji nameće Evropska unija (a koji se u posljednje dvije godine pokazao nefunkcionalnim i u samoj EU), onda je jasno da je BiH bezizlazno zarobljena između čekića evropskog neuspijeha da razriješi vlastitu krizu odnosa sjever-jug i nemogućnosti da se razvijepod ogromnim kamatnim stopama koje nameće inostrani finasisjki sektor, a navodno zbog “premijum rizika”. Narodnjačke partije desnog centra koje su formirale većinu na državnom i federalnom nivou nivou smatraju (iako o tome još uvijek nemaju konsenzusa) da bi se rast ekonomije mogao potaći rasterećenjem oporezivanja rada, no još uvijek ostaje nejasno, kako u tom slučaju kompenzirati budžetski deficit? 

Jasno je da Bosni i Hercegovini nedostaje strukture za potrebne reforme, tako da je daljnje opterećenje budžeta inostranim zaduživanjem ostaje jedina mjera održavanja socijalnog mira.  Citirana studija upozorava i da je ovakvo stanje dugoročno neodrživo: “Visok deficit u BiH bi lako mogao postati neodrživ u dužem roku. Naime, on je u prošlosti bio uglavnom finansiran tekućim i finansijskim prilivima novca iz inostranstva koji postaju sve oskudniji nakon izbijanja svjetske finansijske krize. 

U slučaju nedovoljnog intenziviranja izvoza, oskudnost novčanih priliva u budućnosti bi mogla dovesti do slabljenja deficita kroz ograničeno finansiranje domaće tražnje iz inostranih izvora. Ovo drugo bi zapravo ugrozilo rast već dosta niskog životnog standarda”.

Ovo znači samo jedno. “Februar” bi se mogao ponoviti i 2015. godine. Ako uzmemo u obzir da vlasti neće imati nikakvog izbora, nego da krenu u mjere štednje, to jest kresanja javne potrošnje, to znači da bi stub socijalnog mira - administracija - uskoro također mogao biti zahvaćen valom osiromašenja, a što bi demonstracije u kojima su do sada učestvovali uglavnom upropašteni radnici ili sitni privrednici pod pritiskom kredita, moglo učiniti još masovnijim. 

Desničari smatraju da je sistem u BiH moguće spasiti radikalnom reformom, koja bi društvenu moć iz ruku stranačko-direktorske birokratije u javnim preduzećima konačno prenela u ruke privatnih poduzetnika, koji bi, smatraju, rasterećeni prekomjernih nameta, mogli ostvariti neophodni rast. No, za takvo nešto im je potrebno vrijeme koje BiH očigledno nema. 

Produbljujuća kriza u EU, koja će, prema do sada jako dobrom prognozeru, ekonomisti Michaelu Robertsu, već 2016-17. doživjeti novi sunovrat, što je s obzirom na položaj koji BiH ima u globalnoj kapitalističkoj strukturi, vrlo loše vrijeme za ostvarenje bilo kakvih ozbiljnih reformi. Prema tome, pitanje nije, hoće li protesta biti, nego njihove strukture i intenziteta. Krenu li bh vlasti u radikalne mjere, ne mogu očekivati ništa drugo nego još veće demonstracije, koje bi, s očekivanim neuspijehom desničarskih reformi, postajale sve učestalije i čije bi suzbijanje zahtijevalo međunarodnu pomoć. 

Druga opcija je održavanja statusa quo u kojem bi polagano iznurivanje postojećih ugroženih kategorija, također moglo dovesti do povremenih naprslina na sistemu koji je truo, ali se još neko vrijeme da krpati, zahvaljujući nacionalističkim manipulacijama i nepostojanju političke organizacije koja koja bi od nezadovoljnika stvorila svoje stabilno biračko tijelo. Prema tome, pravo pitanje nije da li će se februar ponovo desiti. Pitanje je samo pod kojim okolnostima i da li će ponovo biti iznuren i istrošen.