Tema za razgovor sa višestrukim svjetskim i evropskim šampionom nije falilo, ali smo zbog činjenice da je na odmoru sa porodicom na Luštici bej u Crnoj Gori, sa Divcem pričali taman koliko traje jedna četvrtina u NBA ligi.
Pročitajte i poslušajte šta ga pokreće u humanitarnom radu, kako je mogao da umjesto u Partizanu završi u Bosni, šta misli o povratku Željka Obradovića na ove prostore, kao i zbog čega nije nikada želio da bude trener.
BUKA: Vlade, razgovaramo u Crnoj Gori gdje boravite sa porodicom na odmoru i imali ste više humanitarnih akcija. Vaša humanitarna Fondacija Ana i Vlade Divac traje već dugo, skoro tri decenije. Nisu baš svi uspješni sportisti ili poslovni ljudi spremni da se posvete humanitarnom radu. Šta vas konkretno ispunjava u tome?
Kao mlad sam ostvario svoje snove iz djetinjstva. Nažalost, u tom periodu u gradu i u zemlji u kojoj sam rođen je nastao haos. Jesam bio u poziciji da budem srećan čovjek ali kada vidite šta se dešava onda ta sreća ne može imati pun potencijal. Jednostavno, čovjek ne može biti zadovoljan sa životom ako okolina njega nema makar mir ili potencijal da napravi nešto. Počeo sam da se bavim humanitarnim radom upravo iz tog razloga – jer sam vidio djecu da su završavala u periodu ratnih godina, gdje im nije mjesto. Iz toga se rodila želja da ljude koji su izgubili domove tokom ratova 1990-ih godina prepoznam, pomognem i dam im glas, jer je dosta njih bilo u izbjegličkim kampovima a da mi nismo ni znali da ti kampovi postoje. Tako da je Fondacija samo nastavila kontinuitet rada svih ovih godina.
BUKA: I kada ste se opraštali od košarke organizovali ste, umjesto oproštajne utakmice, događaj gdje su upravo promovisane Vaše humanitarne akcije?
Tako je, to je bilo 2007. godine. Evo sada ću to možda i prvi put da ispričam jednu anegdotu. Moj prijatelj iz Amerike je došao da donese pomoć ljudima koji su bili u izbjegličkim kampovima i želio je da je odem sa njim a nijesam znao ni da ti kampovi postoje. Kada sam otišao to mi je bilo jako tužno i natjeralo me da razmišljam, jer ako je moj prijatelj mogao da pomogne onda smo mogli i svi da se udružimo i pomognemo tim ljudima. Iskoristio sam moj oproštaj da upravo promovišem tu akciju.
BUKA: Obično kada se razgovara sa uspješnim sportistima o njihovoj karijeri kreće se hronološki od početka. Krrenućemo malo drugačije ipak. Sjećate li se prvog dana nakon što ste odlučili da završite karijeru, kakve su Vam bile emocije?
Bio sam srećan, iz prostog razloga što sam prestao da igram onoga trenutka kada mi košarka više nije predstavljala zadovoljstvo. To je bio dan kada sam se probudio i pošao na trening a sve mi je 'palo' teško. Znao sam da je to moja posljednja sezona kada ću igrati košarku jer je meni košarka bila zadovoljstvo. Nakon igračke karijere imao sam više vremena da provedem sa porodicom, prije svega se djecom koja su bila već odrasla a nijesam bio sa njima u punom kapacitetu. Tako da mi je to bilo zadovoljstvo.
BUKA: Iz sličnih razloga je i Saša Danilović završio njegovu karijeru, ali meni je bilo posebno zanimljivo kada je govorio da ne bi mogao nikada da bude trener je se previše iznervira ako neki igrač ne reaguje na terenu kako bi trebalo ili kako bi on uradio. Da li i Vi iz sličnih razloga nijeste probali da bude trener?
Ne. Jednostavno nisam od onih koji umiju da prenesu znanje. Ja sam imao znanje, ne samo zato što sam to naučio, nego sam vjerovatno imao i talenat. Kada mi neko kaže kako to uradiš, ja kažem – ne znam, samo to uradim, jer je to u meni. Ali, ne umijem da prenesem, a da bi bio trener moraš da imaš takvu vrstu znanja kao i da budeš psiholog i sve ostalo. Mnogo je bitno znati šta znaš, a šta ne znaš.
BUKA: Vaš drugi kolega iz izgračkih dana a kasnije i trener u reprezentaciji, Željko Obradović, vratio se u Partizan. To je izazvalo pozitivne reakcije u cijelom regionu. Kakvo je Vaše mišljenje o tome, da li su odmah očekivanja prevelika ili je normalno da takvo trenersko ime nosi breme pritiska?
Svakako da nosi. Željko je veliki trener, najbolji svih vremena u Evropi i kao takav da dođe u Partizan onda mora da postoji velika ljubav a Željko stvarno ima ljubav prema Partizanu, kao i svi mi, ali on pogotovo. Drago mi je što se vratio i želim mu sve najbolje.
BUKA: Nedavno ste izjavili da ste imali i ponudu Bosne da pređete kod njih prije transfera u Partizan. To je možda najbolji pokazatelj koliko je liga stare Jugoslavije bila jaka.
Ne samo Bosna, imao sam dosta ponuda skoro svih velikih klubova iz bivše zemlje. Bosna je bila jedna od opcija, prije svega zbog trenera Karija Pešića i Mirze Delibašića koji je tada vodio klub. Imao sam veliko poštovanje prema obojici, ali sam se ipak orpedijelio za Partizan, ne samo što sam kao dječak bio 'partizanovac' već mi je brat bio u Beogradu, pa mi je to lakše bilo za roditelje.
BUKA: Kada pričamo o bivšoj zemlji ne možemo da nepomenemo i neuspjeh svih zemalja koje su učestvovali na kvalifikacionim turnima za Olimpijske igre, jedino se Slovenija plasirala u Tokio. Čini li vam se da je u ovoj ludoj godini i bilo očekivano da bude toliko iznenađenja jer su igrači tek završili sezone u specifičnoj 'korona godini' koja je donijela iznenađenja u svim sportovima?
Košarka je nacionalni sport svih zemalja regiona. Neuspjeh svakako nosi to razočaranje, ali ipak je to sport. Ne možemo stalno da pobjeđujemo i da budemo na vrhu to je proces koji ide gore-dole. Nemam strah za košarku, ona će uvijek biti u regionu na vrhu. Ovo je samo trenutni period kada nije bilo uspjeha.
BUKA: Bili ste do skoro generalni menadžer Sakramento Kingsa. Imali ste priliku da vidite ponašanje novih generacija igrača. Koliko je teže sada postati igrač uz sve menadžere, roditelje koji su više uključeni, društvene mreže i drugačije navike u odnosu na Vaš period?
Mislim da je mnogo lakše sada, jer je sport, ne samo košarka, generalno napredovao. I od načina života, ishrane i tehnologije, praćenja fizičke spreme igrača. Nažalost, neki gledaju kroz prste pa se dešavaju razne stvari kao što je bilo na Evropskom prvenstvu u fudbalu gdje se desilo da sportisti kolabiraju. Ipak, mislim da je sada lakše jer tehnologija pomaže u razvoju igrača.
BUKA: Dijelili ste parket sa najboljim svjetskim i evropskim igračima. Pošto ste bili savremenik Majkla Džordana svake godine se vodi debata u NBA ligi da li je on najbolji igrač svih vremena.
Šta vi mislite?
BUKA: Džordan je broj jedan.
Evo da vam 'plastično' objasnim. Da imate Džordana u današnje vrijeme on bi po ovim pravilima on bi imao prosjek 80 poena po utakmici. Pa uporedite ko je najbolji. Pravila su se promijenila, nema fizičkog kontakta, grube igre, nema odbrana fokusiranih. Igra se publiku, što je lijepo, za koš više, što je takođe lijepo, ali čini mi se ta izgubila konkurentnost, pa je nezahvalno uopšte porediti jednu generaciju sa drugom, jer su prosto drugačije okolnosti.
BUKA: A od evropskih igrača. Da li je Dražen Petrović za Vas najbolji svih vremena, stariji kažu da je to možda Krešimir Ćosić?
Nisam igrao sa Krešom. Bio mi je trener i to veliki trener i neko ko je zaslužan za moju karijeru. Od igrača svakako su Dražen i Sabonis na vrhu ali bih tu stavio i mog saigrača Peđu Stojakovića koji malo dobija pažnje. Ali kada pogledate u kom vremenu je igrao i bio olstar igrač mnogo puta i pobjednik u šutiranju trojki, imao je kvalitet odmah iza Dražena i Sabonisa.
BUKA: Novak Đoković se prije nekoliko dana izjednačio po broju grend slem titula sa Nadalom i Federerom. Kako vidite Đokovića kao sportistu, smatrate li da je definitivno najbolji sportista svih vremena sa ovih prostora?
Ne bih ograničavao na ovaj prostor samo. Mogu da ga stavim da bude u rangu najboljih sportista svih vremena svijeta. Novak je takva ličnost koja pomjera granice na svakom polju i na terenu i van njega. On je za mene primjer kako bi trebalo da izgleda uspješan sportista – predan, vredan. Samoupozdanje koje ima, što je važno za sportistu, je nevjerovatno i možemo da budemo svi srećni da je Novak dio naših prostora.
Cijeli intervju poslušajte u našem audio podcastu, neki odgovori su preneseni parcijalno.