Ejzenštajn je film snimao pod velikim pritiskom: producent je tražio da poštuje rokove i ne pretjera s troškovima; meksička cenzura tražila je da pregleda svaku razvijenu rolu filma; sovjetska vlast tražila ga je da se vrati u zemlju. Film nikada nije imao napisan scenarij, u glumačkoj podjeli nije bilo holivudskih zvijezda, a verzija koja se pojavila u kinima montirana je bez učešća autora. (Film, vjerujem, nije mogao ni biti završen jer nije mogao prikazati Ejzenštajnov san – slobodnu zemlju i slobodne ljude.)
Ali kakve sve to ima veze s ovom knjigom?
Pa evo: Viva Mexico je poziv nastao iz potrebe za jednakošću i pravdom, nikad ostvarene, uvijek ugušene silom, domaćim spletkama i stranim intervencijama. Ista potreba je inspirisala ovu knjigu. Socijalističko društvo u kojem sam rođen nekako je prebrzo gurnuto među istorijske zablude, proglašeno utopijom i izvrgnuto podsmijehu. A neće baš biti da ništa u njemu nije valjalo, i da sve protiv čega se borilo danas zaslužuje pomilovanje.
Naravno, ovo objašnjenje skuckano je naknadno. Na početku je to bila samo jedna duhovita igra riječi, u nekakvom, nazovimo ga, revolucionarnom tonu, a istovremeno dovoljno ironična da poništi patetiku.
Tema:
Ljudska seksualnost je svakako tema koja objedinjuje sve tekstove u knjizi. Sve druge teme (obrazovanje, cenzura, religija, tržište…) dovedene su u vezu s njom, i objašnjene iz nje. (Barem mi je to bila namjera.) Ili, da budem precizan, i da primijenim pravilo koje na časovima vježbi predlažem studentima - da se tema književnog djela najlakše odredi prepoznavanjem dvije sile (dva principa, dva sistema vrijednosti, dvije ideje, dva pogleda na svijet…) čijim sukobom priča počinje – tema knjige Viva SEXICO bila bi: erotika u patrijarhalnom društvu.
Kompozicija:
S kompozicijom sam se najduže mučio. Isprva je to bio samo rječnik, sa mnogo više pojmova, unutar kojih se javljao Cosmoboy. Te dvije forme gušile su jedna drugu, rječnik nije bio dovoljno jasan i pregledan, a Cosmoboy nije bio dovoljno motivisan i uvjerljiv. Međutim, kad sam ih razvojio, dobio sam dvije knjige i svaka je mogla samostalno u štampu. Ništa posebno nije ih više držalo na okupu. Otuda treća, od koje sam ranije bio odustao, jer je bila preglomazna da se ubaci u rječnik – Sekspresionizam. Tri knjige, o istoj temi, ali u različitim žanrovima, i različitim stilovima, od kojih je stil Cosmoboya bio bliži onom niskom, komičnom, parodijskom, a stil sekspresionizma onom visokom, svečanom, čini mi se, imalo je više opravdanja zadržati unutar jednih korica i jednog naslova.
Ovakva kompozicija je, također, pogodna za dopisivanje, za razvijanje ideja, za polemiku. Sekspresionizam sigurno može biti proširen za još nekoliko eseja, Seksikon može biti, nakon jednog ozbiljnijeg istraživanja, ili nakon sugestija čitalaca, proširen za još čitav niz polimičkih interpretacija političkih, obrazovnih i religioznih stereotipa. (Npr. sasvim po strani su ostale izjave javnih ličnosti, ono što Feral Tribune naziva Greatest shits.) Naravno, i Cosmobojevo čitanje Omiljenog Magazina može knjizi dodati još poneki tekst. Brzo i površno sam prošao kroz ono što bi se moglo nazvati feministička literatura, pretpostavljam da bi knjiga mogla biti bogatija i za iskustvo jednog kritičnijeg čitanja tih tekstova.
Da zaključim, ovakva otvorena mozaična kompozicija potpuno odgovora temi, koju nije moguće uhvatiti u neku čvrstu strukturu.
Pripovjedač i perspektiva:
Trudio sam se da ne mistificiram autorovu poziciju u tekstu. Od citata iz Vukove recenzije na početku knjigu, do ove auto(r)interpretacije na kraju, Nenad Veličković daje znake da nije mrtav, ma šta o smrti autora pisao Bart i njegovi postmoderni poštovaoci. Drugim riječima, odgovoran je za sve što Cosmoboy (ili Sokrat) kaže i učini. Zašto ih je ipak pozvao u pomoć, razlog je jednostavan: da pažnju čitalaca usmjeri i usredsredi na iskaz. Autorovo eksplicitno ja u Seksikonu, naprimjer, umanjivalo bi autoritet rječničkih formulacija.
Stil i jezik:
Tekst koji se zalaže za slobodu u izražavanju seksualnosti može, i čak mislim da je poželjno, pokazati slobodu i u korištenju jezika. Viva SEXICO ne zadovoljava niti jednu postojeću pravopisnu normu, i niti jednom lektoru neće biti dopušteno da interveniše u tom smjeru. Postoji mogućnost da je stil zbog velikog broja izmišljenica pomalo maniristički, i da može iritirati čitaoca, ali u sljedećm izdanju takva mjesta, ako se otkriju, mogu lako biti izostavljena.
Ideja:
Već pominjano pravilo - da se tema književnog djela najlakše odredi prepoznavanjem dvije sile (dva principa, dva sistema vrijednosti, dva pogleda na svijet…) – primjenjivo je i na određivanje ideje (poruke, osnovne misli) književnog djela. Naime, krajnji rezultat sukoba, poraz jedne i pobjeda druge sile, dat i opisan u poenti, izražava definitivan autorov sud, njegovo iskustvo ili vjerovanje, zaključak i stav. Književni tekst počinje postavljanjem pitanja (problema, definisanjem teme) a završava neopozivim odgovorom, koji je utoliko uvjerljiviji i prihvatljiviji ukoliko mu je prethodio jasan estetski (i etički!) dokazni postupak.
Dakle, osnovna misao knjige Viva SEXICO jeste da patrijarhat polako ali sigurno vodi civilizaciju u propast, a da ga u tome može usporiti ili zasutaviti od tabua oslobođeno poimanje seksualnosti, zasnovano na jednakopravnosti ljudskih bića bez obzira na rasu, spol, porijeklo, funkciju ili kastu.
Uf!
(Ovo uf! nema funkciju nekog ironičnog alibija, koji bi imao da snizi visok ton prethodne rečenice, nego je samo uzdah olakšanja zbog završenog teškog ali neophodnog posla – potpisivanja vlastitog teksta, i preuzimanja odgovornosti za njegovu poruku. Jer ako povjerujemo i dopustimo da je autor mrtav, onda zajedno s njim pokopavamo i književnost, dopuštajući da njeno mjesto u bezbrižnom i razidgranom svijetu oslobođenom etike zauzme Play station.)
Iz knjige Viva SEXICO. Knjiga se nalazi u prodaji.
