Vanja Čolić, diplomirana novinarka, zaposlena je u Ministarstvu prosvjete i kulture RS od novembra 2013. godine. Prvo je radila u Odjeljenju za informisanje, a sada je na poziciji višeg stručnog saradnika za inkluziju učenika sa posebnim obrazovnim potrebama. Vanja je javnosti poznata, jer je godinama radila u Humanitarnoj organizaciji „Partner“ iz Banjaluke, koja se bavi poboljšanjem položaja osoba sa invaliditetom i rješavanjem problema sa kojima se ova populacija suočava.
Vanja kaže da se sasvim slučajno zaposlila u Ministarstvu prosvjete i kulture RS, jer u to vrijeme nije ni tražila posao.
„Imala sam sastanak kod tadašnjeg ministra prosvjete i kulture u vezi sa problemima studenata sa invaliditetom. Tokom razgovora, na kome sam bila sa kolegom, došli smo na temu našeg obrazovanja. Rekla sam da sam završila novinarstvo i ministar mi je ponudio da radim u Ministarstvu, jer je koleginica iz Odjeljenja za informisanje bila na čuvanju trudnoće. Naravno, to je bila ponuda koja se ne odbija“, rekla je za BUKU Vanja Čolić.
Od početka prošle godine, radi na mjestu višeg stručnog saradnika za inkluziju učenika sa posebnim obrazovnim potrebama i, iako je u Odjelu za informisanje bila jako zadovoljna, osjeća da tek sad na ovom mjestu radi nešto što ima mnogo veći značaj. Raditi na pitanjima koja nisu bila riješena u vrijeme njenog školovanja, daje joj još veći motiv da zajedno sa kolegama stvori uslove za školovanje djece u skladu sa njihovim potrebama, mogućnostima, ali i njihovim ograničenjima.
Foto: BUKA
Iako mnogo stvari treba još da se riješi, Vanja kaže da Ministarstvo prosvjete i kulture svake godine nastoji da poveća sredstva koja se odnose na inkluziju, a ove godine je usvojen novi Zakon o osnovnom vaspitanju i obrazovanju, nakon čega će se raditi i na novom Pravilniku o obrazovanju učenika sa smetnjama u razvoju.
Vanjin radni dan počinje rano ujutru, kao kod većine zaposlenih, a jedina razlika je u tome što joj je Ministarstvo odobrilo da 5 sati radi u sjedištu poslodavca, a tri od kuće. To je još jedna olakšica koja je definisana Zakonom o radu, a koje osobe sa invaliditetom koje ne mogu u kontinuitetu raditi 8 sati treba da iskoriste.
Kaže da joj je kao korisnici kolica naporno da sjedi 8 sati neprekidno u kolicima, tako da joj ovakvo radno vrijeme veoma odgovora. Vanja dodaje da nastoji da tokom vremena koje provodi u Ministarstvu odradi sve one poslove koje ne može od kuće, kao što su rješavanje pojedinačnih predmeta, saradnja sa školama, prijem stranaka i održavanje sastanaka.
Vrijeme koje provede radeći od kuće koristi za pripremu određenih materijala koji se odnose na inkluziju, istraživanja kako se inkluzija provodi u zemljama regiona i šire, kao i druge poslove koji mogu da se obave putem kompjutera i telefona.
Vanja kaže da je zgrada u kojoj radi u velikoj mjeri prilagođena osobama sa invaliditetom, naročito korisnicima kolica.
„Moje radno mjesto mi je takođe prilagođeno, odnosno prilagođena mi je visina stola, imam telefon slušalicu i slično. Za neke druge poslove koji ne zavise od samog prilagođavanja, pomoć mi pruža asistentica. Međutim, prilagođavanje je u velikoj mjeri individualna stvar koja zavisi od invaliditeta svake osobe. Tako imamo osobe koje koriste kolica, ali kojima ne trebaju prilagođavanja koja meni trebaju ili im trebaju neka druga. Takođe, imamo i osobe sa oštećenjem vida kojima treba kompjuter sa govornim softverom kako bi nesmetano mogle da izvršavaju svoje radne obaveze“, objašnjava ona.
Vanja kaže da rad u javnom sektoru znači direktan uticaj na donosioce odluka i da je upravo zbog toga i najprimamljiviji svima, pa tako i osobama sa invaliditetom.
„U javnom sektoru treba zaposliti osobe sa invaliditetom koje će doprinijeti određenim promjenama generalno, ne samo za grupu kojoj pripadaju. Koje imaju određeno obrazovanje, znanje, a po mogućnosti i određeno iskustvo, naročito ako će raditi direktno na pitanjima osoba sa invaliditetom. Isto tako, smatram da i u javnom sektoru, ali i na otvorenom tržištu rada, treba zapošljavati osobe sa invaliditetom u skladu sa njihovom stručnom spremom, i to ne samo da rade na pitanjima osoba sa invaliditetom“, ističe naša sagovornica.
Ona dodaje da se svake godine povećava broj visokoobrazovanih osoba sa invaliditetom, od kojih je značajan broj i dalje, nažalost, na listi Zavoda za zapošljavanje i u potrazi za poslom.
Vanja Čolić je preko deset godina bila angažovana u nevladinom sektoru, a to je doprinijelo i njenom današnjem zaposlenju. U pokretu osoba sa invaliditetom se aktivirala uporedo sa upisom studija novinarstva. Fakultet koji je upisala tada nije bio prilagođen za njeno nesmetano kretanje, pa je upisala vanredne studije. U organizaciji u kojoj je bila angažovana stekla je potrebno iskustvo koje ne bi naučila na fakultetu, od pisanja projekata, odnosa sa javnošću, organizovanja seminara i radionica, do pregovaranja sa donosiocima odluka vezanih za pitanja osoba sa invaliditetom.
Foto: Privatna arhiva
Što se tiče fakulteta u Banjaluci i njihove prilagođenosti osobama sa invaliditetom, Vanja kaže da je danas situacija mnogo bolja.
„Na banjalučkom Univerzitetu imamo četiri fakulteta koja su potpuno prilagođena arhitektonski. Ako bi računali koliko odsjeka imamo na Filološkom i Fakultetu političkih nauka, koji su, pored Pravnog i Ekonomskog, prilagođeni, mogli bismo reći da je ipak urađen značajan pomak.Takođe, na oba univerziteta u Republici Srpskoj postoje Centri za podršku studentima sa invaliditetom, koji im nastoje pomoći u prevazilaženju problema sa kojima se suočavaju tokom studiranja. Naravno, pred svima nama je još mnogo posla, naročito kada su u pitanju osobe sa oštećenjem vida kojima treba obezbijediti literaturu na Brajevom pismu ili osobe sa oštećenjem sluha za koje ne postoje usluge gestovnog tumača“, objašnjava Čolić V.
Kada je u pitanju prilagođenost određenih objekata,Vanja kaže da je veliki broj javnih ustanova u potpunosti ili djelimično prilagođen.
„Ne bih da prozivam one koje nisu jer smatram da javno prozivanje nekoga za nešto što nije ili jeste riješio ili uradio, ne rješava problem. Uvijek sam za direktan uticaj, jer jednostavno ne možemo očekivati da svi ljudi - bili oni donosioci odluka, lokalne institucije ili obični građani - moraju znati šta nama treba. Mi smo tu da ih uputimo i da zajedno radimo na rješavanju naših problema, pa tako i arhitektonskih“, ističe ona.
Što se tiče zaposlenosti osoba sa invaliditetom u javnim institucijama u Banjaluci, Vanja Č. kaže da su u banjalučkom Centru za socijalni rad zaposlene dvije osobe sa invaliditetom koje koriste kolica, a korisnici kolica su takođe zaposleni i u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju „Dr Miroslav Zotović“ i Fondu PIO. Osobe sa otežanim kretanjem su zaposlene u Narodnoj i univerzitetskoj bilbioteci i u Tehničkoj školi, dok osoba sa oštećenjem vida radi u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS. Ona ističe da su sve ove osobe dokaz da uz upornost, znanje, ali i podršku zajednice, kroz svoj rad upravo mogu da doprinesu zajednici u kojoj žive.
Na pitanje koliko su osobe sa invaliditetom izložene diskriminaciji, Vanja kaže da smatra da niko nikoga namjerno ne diskriminiše, već da diskriminacija dolazi iz neznanja o osobama sa invaliditetom.
„I dalje je kod mnogih ljudi ustaljeno mišljenje da osobe sa invaliditetom ne mogu da rade i da doprinose sebi, svojoj porodici, a ni društvu. Diskriminacija je posebno izražena u manjim sredinama, gdje osobe sa invaliditetom nisu česta pojava, ne zato što ih nema, već zato što nemaju mogućnost da budu vidljivi. U malim sredinama još uvijek arhitektonske barijere predstavljaju veliki problem, jer sprječavaju osobe sa invaliditetom da se kreću, obrazuju, rade... I kod uklanjanja diskriminacije, osobe sa invaliditetom treba da imaju veliku ulogu. Da li samostalno ili kroz udruživanje, osobe sa invaliditetom mogu najviše da doprinesu smanjenju diskriminacije i razbijanju predrasuda o njima“, ističe ona.
Vanja kaže da ona nije bila izložena diskriminaciji ili je nije bila svjesna.
„Nekako je drugačija situacija kod osoba koje su rođene sa invaliditetom. Mi se od rođenja nalazimo u istoj situaciji i svoj život usklađujemo sa svojim stanjem. Prije bih mogla reći da sam se suočila sa određenim predrasudama od strane pojedinaca. Vjerovatno je i u Ministarstvu bilo osoba koje su, kada sam došla, razmišljale na način da li ću ja moći da izvršavam radne zadatke, da li će oni morati da krpe moje zaostatke u poslu. Međutim, vrlo brzo sam ih demantovala i dokazala da mogu biti jednako dobar radnik kao svi oni“, objašnjava Vanja Č.
Za kraj našeg razgovora, Vanja kaže da poslodavci treba da posmatraju osobe sa invaliditetom kao i osobe bez invaliditeta.
„Neće, na primjer, za posao pravnika konkurisati osoba sa invaliditetom koja je završila srednju školu. Naravno da će konkurisati ona koja je završila fakultet. U tom slučaju treba joj dati šansu da pokaže i dokaže da može da radi. Određene povlastice koje su definisane Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida, takođe treba da budu motiv više kad zapošljavaju osobu sa invaliditetom, jer ukoliko ih koriste neće imati dodatne troškove kod njihovog zapošljavanja“, zaključuje Vanja Čolić.
Tekst nastao u saradnji sa partnerskim portalom Diskriminacija.ba
