Umjetnik Saša Karalić za BUKU: Revolucionarni gen nije najšire rasprostranjen među ljudima, ali ovoliku poslušnost zaista nisam očekivao

Nevjerovatno je koliko brzo je većina država zaboravila na solidarnost i posegla za izolacionizmom, a mali diktatori maskirani u demokratsko ruho izveli vojsku na ulice.

Maja Isović Dobrijević / 15. Septembar 2020

Foto: Tako je lijepo što više ne moramo da pričamo o politici, 2013, holandska verzija

 

Saša Karalić je likovni umjetnik rođen 1970. u Banjaluci. Studirao je jugoslavensku književnost i srpskohrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Godine 1992. godine napušta zemlju i nastanjuje se u Amsterdamu gdje završava likovnu akademiju Gerrit Rietveld na odsjeku audiovizuelnih umjetnosti. Nastavlja studije umjetnosti još dvije godine na Kraljevskoj likovnoj akademiji u Stokholmu. Od 2003. stalni je predavač na Gerrit Rietveld akademiji gdje drži katedru Art & Society (Umjetnost & Društvo) i gdje je bio osnivač programa Art in Context (Umjetnost u kontekstu).

U svom umjetničkom radu, Karalić se bavi odnosom između javnog govora i ideološkog okvira koji ga određuje. Izlagao je i organizovao izložbe na prostoru bivše Jugoslavije: u Muzeju savremene umjetnosti RS u Banjaluci, Galeriji Glaženica u Velikoj Gorici, Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu i Muzeju Jugoslavije u Beogradu. Osim toga, izlagao je i u Künstlerhaus u Beču, Kunsthalle u Münsteru, Stedelijk Museum Bureau i Arti et Amicitae u Amsterdamu, SeMA Biennale Mediacity u Seoulu, Lothringer13 u Münchenu i DEPO u Istanbulu. Živi u Amsterdamu.

Karalić u intervjuu za portal BUKA govori o umjetnosti u vremenu pandemije, poslušnosti građana u ovim vremenima, izazovima sa kojima se umjetnici suočavaju i drugim temama.

Saša, imajući u vidu da živimo u vremenu pandemije, kako ste vi proveli period izolacije i tvrdih mjera?

Prvi period globalnog ‘zaključavanja’ pamtiću kao veoma mirne dane. Amsterdam, grad u kojem živim, do sada srećom nije uvodio tvrde mjere, pa sam mnogo vremena provodio napolju sa najbližima, u šetnji ili u vožnji biciklom – nebo iznad grada bez vazdušnog saobraćaja nikada nije bio tako plavo kao tih dana. Ekonomski i politički gledano, vrijeme je bilo stalo, što je, čini mi se, bio veoma potreban civilizacijski predah, koji bi bio i izuzetno lijep da nije imao ovako zastrašujući povod.

Koliko nam je pandemija promijenila život, imajući u vidu da se sa jednom pandemijom na ovakav način susrećemo prvi put u istoriji čovječanstva?

Za sada ne primjećujem neke veće društvene ili političke promjene, osim što je, kako to već biva u ovakvim vremenima, svako društvo pokazalo svoje pravo lice. Nevjerovatno je koliko brzo je većina država zaboravila na solidarnost i posegla za izolacionizmom, a mali diktatori maskirani u demokratsko ruho izveli vojsku na ulice. Ovo nije ništa novo već, kao što rekoh, samo pravo stanje stvari, sa kojeg je, u opštoj panici, spala lažna pozlata. Promjene koje je pandemija unijela u život svakog od nas ponaosob uglavnom se tiču našeg individualnog odnosa prema slobodi – svako uzima od nje koliko se usuđuje ili koliko misli da mu po karakteru, ubjeđenju ili zakonu pripada. Jedna od prvih žrtava pandemije bila je upravo sloboda i to sloboda izbora, kojom se u mirnodopsko vrijeme ponosno, a ponegdje i arogantno, maše kao barjakom moderne demokratije. Na moje veliko iznenađenje, većina ljudi je bez pogovora prihvatila njen nestanak – demagoški diskurs, nelogična pravila i grozna terminologija su usvajani bez pitanja, zajedno sa uvođenem često neumjerenih i neprimjerenih zaštitnih mjera. Jasno mi je da revolucionarni gen nije najšire rasprostranjen među ljudima, ali ovoliku poslušnost zaista nisam očekivao.

U prvom periodu pandemije, mnogo se govorilo i spekulisalo o kojekakvim alternativama kapitalizmu, pogotovo u kulturnim i aktivističkim krugovima. Prominentni kulturni radnici i javni intelektualci, kojih se obično o svemu pita za mišljenje, najavljivali su velike društvene promjene. Međutim, nakon prvog perioda panike, sistem se resetovao i uz neke manje modifikacije i kozmetičke intervencije, nastavio po starom. Čini mi se da će tek ekonomska kriza, koja je po svemu sudeći neminovna, donijeti promjene koje neki priželjkuju, mada, ma koliko neophodne bile, mislim da neće biti nimalo prijatne.

 

Foto: Mario Zeba

 

Na koji način pandemija utiče na savremenu umjetnost, imajući u vidu da su mnoga pozorišta, muzeji i druge kulturne institucije bile, ili još uvijek jesu zatvorene?

Ovdje bih razdvojio umjetničku produkciju od njene institucionalne prezentacije. Kad govorimo o umjetničkoj praksi, o ljudima koji stvaraju umjetnost, čini mi se da pandemija nije mnogo uticala na njih. Umjetnost se oduvijek stvarala i stvaraće se u svim vremenima, pa čak i onda kada niko ne gleda.

No, mnogo izložbi i umjetničkih javnih dešavanja je otkazano, što negativno utiče na ionako nestabilan odnos između umjetnika, umjetničkih institucija i njihovih izvora finansija. Mislim da će muzeji umjetnosti biti najviše pogođeni ovom krizom, jer se njihova javna funkcija ionako propituje već godinama – s jedne strane su pod stalnim napadom neoliberalne doktrine, koja od njih zahtijeva finansijsku nezavisnost i profitabilnost, a s druge strane su kritikovane od progresivnih glasova na umjetničkoj sceni kao komercijalizovane depandanse umjetničkog tržišta. Ako ne pronađu način da se transformišu u javni prostor za 'razmišljanje kroz umjetnost' i direktnije uključe umjetnike i publiku u svoj rad, ako, ukratko, ne uspiju da se izbore za svoju političku autonomiju, muzeji će u slučaju daljnjeg smanjenja i rezanja fondova biti u opasnosti da nestanu ili da počnu da obnašaju neku vrstu komercijalne djelatnosti, kao umjetnički prodajni saloni ili kao turističke atrakcije.  

Mnogo umjetničkih aktivnosti se tokom ove krize preselilo onlajn, uključujući i umjetničku edukaciju. Kao predavač na umjetničkoj akademiji, većinu prošlog semestra sam proveo pred ekranom kompjutera, komunicirajući sa studentima i kolegama preko konferencijskih video platformi. Ovakva vrsta komunikacije katkad stvara čudnu intimu – u miru svoga doma, mnogi su otvoreniji, iskreniji i spremni mnogo toga priznati, kao u ispovjedaonici. Ali u isto vrijeme, pogotovo kad je nakon nekoliko mjeseci uslijedio umor i zasićenje, postalo je jasno koliko su naše analize, ma koliko detaljne i važne bile, vrlo proizvoljne bez fizičkog prisusutva umjetničkog rada. Ovo je važan nauk koji smo izvukli iz ove krize – umjetnička onlajn nastava i prezentacija je nužno zlo, a nikako primjer za budućnost, kako bi to neki administratori voljeli da vide.
 
Koliko umjetnost svakom čovjeku može pomoći u ovim kriznim vremenima?

Ako mu već nije pomogla da posmatra i promišlja svijet na pametniji i smisleniji način, male su šanse da će umjetnost pomoći čovjeku u trenucima velikih previranja ili katastrofa. Ne mislim da umjetnost može da vas spase od šumskog požara, ali može da vas nagna da razmislite prije no što potpalite šumu. To je jednom davno bila uloga politike, ali otkako je ova izgubila svoju organizacionu funkciju i postala isključivo sredstvo za manipulaciju, često u službi ekonomske diverzije, umjetnost bi po mome shvatanju trebalo da zauzme to upražnjeno mjesto u društvu. Umjetnost može prije svega da vam pomogne na nivou simboličke organizacije stvarnosti, u razumijevanju čovjekove uloge u svijetu, što je u ljudskim poslovima najstvarnija stvarnost koju imamo.
 
Koja je tema koja vas kao umjetnika zaokuplja, ona koja vam na neki način ne daje mira?

Problem javnog govora, prije svega, i ideološki okvir koji ga određuje. Jedan je to od najvažnijih elemenata u funkcionisanju bilo kojeg modernog društvenog sistema i po mnogo čemu i sredstvo kojim se taj sistem kreira i održava. Preko javnog govora stvara se ono što Michel Faucault naziva 'režim istine' ili ‘generalna politika istine’, diskurs koji nešto usvaja i čini istinitim, mehanizmi i instance koje omogućuju da se razluči istinito od lažnog.

U trenucima velikih društvenih preslaganja – kao što je to bilo kod nas u bivšoj Jugoslaviji početkom devedesetih i kao što je sada posvuda u svijetu – prvo što se okrene naglavačke je javni govor, a 'režimi istine' postaju legitimno oružije u borbi za političku i ekonomsku prevlast. Zadatak kreiranja 'podesne terminologije' i generisanja 'istine' danas je u rukama kojekakvih ekspertnih grupa i medijskih 'profesionalaca', koji u žaru borbe za što veće prisusutvo u javnom prostoru često dovode javni govor do apsurda – s tim  apsurdom se obično i računa i dalje trguje kao sa kredibilnom političkom monetom.

Ovo razaranje jezika i javnog diskursa samo je nastavak procesa koji je započet mnogo ranije u umjetnosti postmoderne. Umjetnici su u namjeri da preispitaju modernističku tradiciju i poruše stare idole, otvorili vrata jednoj opštoj dekonstrukciji stvarnosti ili, bolje rečeno, dekonstrukciji njene percepcije. Upravo su različite i oprečne verzije stvarnosti ono oko čega se lome koplja u današnjem svijetu koji je nemoćan da stvori jedinstvenu sliku sebe – iza te nemoći stalno čeka spreman postmoderni mefistofelevski smijeh koji sve poravnava s krilaticom anything goes. Svijet premjeren postmodernim aršinima uvijek zamišljam kao apokaliptičan pejzaž osvijetljen stalnim eksplozijama. U mom radu me više zanima konstrukcija, zajedničko djelovanje i emancipacija nečega, nego dekonstrukcija, pogotovo kada se radi o javnom govoru.
 
Kako biste prokomentarisali banjalučku umjetničku scenu?

Banjalučka umjetnička scena u konvencionalnim smislu ne postoji, kao što više u takvom lokalnom smislu ne postoje ni amsterdamska, londonska ili njujorška scena. Umjetnička djelatnost – a ovdje prije svega mislim na institucionalno izlaganje i dominantno umjetničko tržište – sve više se grupiše oko uticajnih kustosa, kustoskih kolektiva i umjetničkih institucija koje nastoje da djeluju na međunarodnom nivou. Fokus je pomjeren sa lokalnog na jedan virtualni globalni prostor, gdje su vrlo specifične političke teme ¬¬– kao, recimo, očuvanje kulture Laponaca ili prava rudara u Indiji – predstavljene u kontekstu velikih umjetničkih sajmova i bijenala više kao izraz kustoske namjere i političke podobnosti nego kao stvarni problem vrijedan direktnog angažmana. Često se dešava da se umjetničke institucije zbog ovakvih tema izmještaju iz sredine u kojoj fizički djeluju u sukobu sa lokalnim političkim partijama i organizacijama, dok su teme kojima se bave toliko daleko od svog izvornog socio-političkog konteksta da su politički neutralisane.  

Najvažnija umjetnička institucija u Banjaluci je svakako Muzej savremene umjetnosti RS, koji je dosta radio na povezivanju sa umjetničkim institucijama u regionu i poslužio kao odskočna daska za međunarodnu afirmaciju nekoliko umjetnika mlađe generacije, pogotovo preko organizacije paviljona na Venecijanskom bijenalu. Ono što nedostaje i muzeju i gradu je bolja i regularnija saradnja sa međunarodnom umjetničkom scenom – regionalna povezivanja vidim više kao saradnju unutar zajedničkog kulturnog prostora – i artikulacija jasnijeg programa djelovanja. Ovo ne zavisi samo od entuzijazma, rada i truda kulturnih radnika u Banjaluci – koji je evidentan i bez kojeg kulturna scena u gradu ne bi postojala – već i od budžetskih izdvajanja za kulturu i umjetnost, koja bi trebala biti daleko veća i redovnija.

 

Foto: Kvadrat, 2012

 

Da li je teško raditi i stvarati u današnje vrijeme bez obzira na grad u kojem živite?

Mjesto gdje živimo je geografska zadanost u kojoj smo se sopstvenim izborom ili spletom okolnosti zatekli, ali je na subjektivnom nivou i projekcija naših želja, ambicija i strahova, prostor gdje se ne ostvarujemo samo na profesionalnom, već i na emotivnom planu. Zato lakoća ili težina života i stvaranja ne zavisi samo od 'objektivnih' činjenica ¬¬– koliko nam sredina u kojoj živimo omogućava da se ostvarimo i zaradimo ili koliko su zahtjevna vremena u kojima živimo (a većina ih je takva) – već i od načina na koji se čovjek odnosi prema svim tim subjektivitetima. Meni je često teško da napravim jadnostavno razdvajanje između 'ovdje' i 'tamo' – a  to je jedno od najčešćih pitanja koja dobivam, jer je ljudima i 'ovdje' i 'tamo' najfascinantnije kako oni drugi, oni 'tamo', žive – jer sam, mentalno i u svom radu, većinom negdje između. Imao sam sreću da radim u nekoliko gradova koje sam prihvatio kao svoje. Na emotivnoj ljestvici, Banjaluka zauzima visoko mjesto, što ne znači da je uvijek bilo lako raditi ovdje.

Pored pandemije, mi živimo u vremenu „društva spektakla“, senzacionalizma, „big brothera“ i drugih reality emisija. Koja nam je alternativa? Kako preživjeti u takvom konstruisanom ludilu?

Nisam preveliki pesimista kada je u pitanju 'društvo senzacija', koje smo, čini mi se, već velikim dijelom i prevazišli – imam čak i pomalo nostalgičan odnos prema njemu. Mislim da se nalazimo na kraju jedne ere i da svi ti sadržaji koje ste spomenuli više nisu tako relevantni. Ono što nailazi i što ih zamjenjuje, naime, nije ništa bolje – imersivni svijet samoprezentacije i custom-made sadržaja. Takozvano „društva spektakla“ je barem davalo iluziju da postoji kakva-takva zajednica okupljena oko jedne iste medijske arene. Novi medijski prostor je tako konstruisan da je u njemu bilo kakav osjećaj zajedništva već u samom početku onemogućen, a izbor sadržaja je određen našim polom, ukusom i obrazovanjem. Ova partikularizacija koju su omogućili algoritmi otvara nebrojene mogućnosti za razne vrste manipulacije, od političke do marketinške. Kada smo razdvojeni od drugih, kada granicu svojih želja možemo da izmjerimo samo vlastitim odrazom u ogledalu, lak smo plijen za velike kompanije koje trguju klikovima i našom individualnom pažnjom i prisutnošću. Ovo je temelj nove svjetske ekonomije koji razbija ljudsku zajednicu, uslovljava naše ponašanje i otvara ambis novih ekonomskih i psiholoških kriza.

Sve, naravno, nije tako crno. Algoritmi se mogu iskoristiti i u dobre svrhe, a ne samo kao sredstvo za opstanak u neoliberalnoj džungli. A da bi bili u stanju da koristimo algortime, umjesto da oni koriste nas, moramo da učimo djecu i sebe programiranju, da programiranje postane dio osnovnog obrazovanja, kao matematika ili pisanje. Danas je ovo znanje u rukama eksperata, a Internet je za većinu ljudi zaključan za bilo kakve individualne preinake, osim za mijenjanje profilne fotografije na društvenim mrežama. Zato su hakeri koji u svojim rukama imaju alatke za 'popravljanje' Interneta najčešće kriminalizovani ili namamljeni velikim platama u korporacije koje drže monopol. Američki sociolog i teoretičar arhitekture i dizajna Benjamin H. Bratton je u jednom svom predavanju napomenuo kako će budućnost biti u rukama onih koji će biti u stanju da proizvode kompjuterske viruse, jer će sve biti podložno jednom planetarnom kompjuterskom kodu koji je trenutno u izgradnji. Zato, kaže Bratton, ako želimo da stvorimo relevatno znanje za budućnost, moramo biti spremni da koristimo stvari koje se trenutno smatraju ilegalnim, kao što su to kompjuterski virusi.
 
Ljudi su u BiH veoma zaokupljeni temama koje ih međusobno razdvajaju. Kako zapravo raditi na međusobnom zbližavanju, bez obzira na naciju ili religiju?

Kad političari ponovo postanu dosadni sivi službenici kao što su to bili u Jugoslaviji osamdesetih i u Holandiji početkom devedesetih – kada mnogo ljudi nije znalo ni kako im se zove predsjednik vlade – počeće proces ozdravljenja. Ne znam da li je to u današnje vrijeme moguće bez nekog većeg preokreta, ali smatram da je pragmatičan stav prema politici jedan od preduslova za zdravo i funkcionalno društvo, gdje političari nisu viđeni kao medijske zvijezde, a politička dešavanja nisu spektakularizovana. Uloga političara u društvenom životu nije da bude ni nacionalni vođa, niti žrec već da na odgovoran i savjestan način obnaša funkcije koje su mu dodijeljene milošću glasača. Sve ovo je poznata stvar, ali mi se čini da nikada nije dovoljno ponavljati je ¬¬¬¬– političar treba da služi zajednici, a ne da zajednica bude poligon za njegove ambicije. Od rata naovamo, politički život je okrenut naglavce u BiH ¬– a posljednjih godina i na međunarodnom planu – pa su ljudi postali taoci privatnih ambicija političara, politika je na određen način privatizovana, a politički subjekti marginalizovani. Većini glasačkog tijela je sve ovo jasno, ali su zahvaćeni svojevrsnim štokholmskim sindromom i, osim što se identifikuju sa svojim agresorom, u predstavnicima vlasti traže potvrdu svog identiteta. Trgovina identitetima (a ne smislena društvena organizacija) postala je osnova savremene politike, što nužno vodi raslojavanju i sukobima, a često se i temelji na njima.   

Podjele u BiH nisu 'izraz volje naroda', kao se to obično predstavlja, već su izmišljene u jednom užasnom političkom trenutku početkom devedesetih da bi se određene strukture dočepale vlasti. Neki stari animoziteti su iskorišteni kao predložak za priču o vjerskoj netrpeljivosti, a onda je ta priča plasirana i prihvaćena kao 'istorijska činjenica'. Ta priča zapravo nema ništa sa primarnim karakteristikama bosanskih etniciteta i u osnovi je novokomponovana – jedan politički Frankenštajn koji, nažalost, još uvijek hoda ovim prostorima. Politička situacija u BiH se već decenijama predstavlja kao bezizlazna i upravo u toj i zbog te bezizlaznosti opstaju neutemeljeni nacionalistički narativi. Čini mi se da bismo se prvo trebali pozabaviti katastrofičnošću u javnom govoru koja sabotira svaku inicijativu i unaprijed minimalizuje efekat bilo kakve akcije. Pošto pozitivan stav sam po sebi nije dovoljan, potrebno je stvoriti zajednički cilj i okupiti ljude oko zajedničkog rada. Kroz nekoliko umjetničkih projekata koje sam izveo i koji su uključivali fizički rad veće grupe ljudi, zapazio sam da ništa ne ujedinjuje ljude i ne daje im takav osjećaj svrhe kao iskustvo zajedničkog rada. Obnova Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata kroz radne akcije imala je, osim praktične, i psihološku kohezivnu funkciju i bila je začetak stvaranja poslijeratnih mirnodopskih kolektiviteta. Jugoslavija je mogla da se nazove državom tek kada je bila u stanju da fukcioniše i van ratnog diskursa, kada je uspjela da stvori svoj mirnodopski identitet. Problem sa BiH je da se trenutno nalazi negdje između rata i mira, da njeno posljeraće nakon devedesetih zapravo još nije počelo. Tek kada se zauzda frustrirani i agresivni nacionalizam i promijeni javni diskurs – što nije tako nemoguće kako se čini – te stvori jedan novi afirmativni i nadnacionalni vokabular, otvoriće se vrata zajedničkoj poslijeratnoj obnovi, koja je najpotrebnija ovoj zemlji.  
 
Prateći javni diskurs, mogli bismo reći da smo postali zemlja folklora i mitova, međutim, postoje mladi ljudi koji se ne drže ovih okova. Zašto su oni tako nečujni?

Nečujni su prije svega jer nisu dio te priče, koja se servira kao jedina moguća. Opet ću se vratiti na javni govor: kada mladi ljudi shvate – a neki su to već shvatili – mehanizme manipulisanja javnim govorom, njihov odnos prema javnim ličnostima i nacionalnim vođama će biti demistifikovan i manje pasivan. Novokomponovani mitovi i legende, ideologizovani nacionalni junaci, narodne nošnje i folklorne rezbarije sigurno ne mogu biti odraz budućih stremljenja, već samo staromodne dekoracije na narodnom vašaru. Ako se nacionalne vođe nadaju da mogu izgraditi budućnost na ovim osnovama, varaju se, jer su nacionalni mitovi već izgubili na snazi i samo je pitanje dana kada će ponovo biti gurnuti natrag u istoriju gdje im je oduvijek i bilo mjesto. Dio mladih ljudi koji su odrasli u ratu još uvijek zasniva svoj identitet na nacionalnom narativu – jer za bolje ne znaju – ali na scenu polako stupa generacija ljudi rođenih nakon rata koji imaju potpuno drugačije nazore, njihov svijet je daleko širi i otvoreniji. Mislim da će sa njihovim sazrijevanjem jačati i njihov glas i prisutnost u javnom prostoru, a s tim i nove političke opcije.

 

Foto: Kvadrat, 2015, instalacija u Muzeju Jugoslavije u Beogradu
 
Međutim, nisu samo mladi „alternativci“ nečujni. Nečujni, odnosno, pasivni su i svi ostali, profesori, intelektualci, radnici, umjetnici... Može li nam šutnjom i trpljenjem nepravde biti bolje?

Ovo je već komplikovanije pitanje. Jer svijet odraslih koji ste spomenuli nije samo žrtva određene političke dimanike, već i njen tvorac. Nije samo pitanje zašto ćute i trpe sada, već zašto su svojim ćutanjem omogućili stvaranje određene političke realnosti. Ne treba zaboraviti ni to da mnogi profesori, intelektualci, radnici i umjetnici podržavaju nacionalističke narative, a često su i ponajbolji vojnici u službi regresivnih političkih snaga. Ovime ne želim da relativatizujem stvari, već samo da napomenem da problem nije uvijek negdje drugdje, već često i u nama samima. Postaviti se u poziciju žrtve nas oslobađa od obaveze direktnog angažmana dok prepoznavanje vlastite odgovornosti u kreiranju određenog političkog diskursa nas poziva da taj diskurs aktivno promijenimo, ako ga smatramo disfunkcionalnim i destruktivnim.  
 
Na čemu trenutno radite?
 
U jesen ove godine izlazi moj prvi roman 'Tri znaka kruga' u izdanju Geopoetike iz Beograda. Radnja romana prati sudbinu tri čovjeka iz sjeverozapadne Bosne koji sticajem okolnosti i u različitim vremenima dospijevaju u Minhen, gdje doživljavaju neku vrstu katarze. Roman se bavi odnosom pojedinca, vjere i ideologije i propituje odnos umjetničkog djela prema organizovanom nasilju.
Osim toga, radim na nekoliko umjetničkih projekata i pripremam performans u javnom prostoru, čija je izvedba zbog učešća velikog broja ljudi i emidemioloških mjera trenutno neizvjesna.

 


Buka preporuka

Tema

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.