Umjetnica Irma Markulin rođena je 1982. godine u Banjaluci, a srednju školu primjenjenih umjetnosti i dizajna, smjer slikarstvo pohađala je u Zagrebu. Završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, a studirala je i na Akademiji umjetnosti, dizajna i arhitekuture u Pragu u sklopu Erasmusa 2004-05. Postdiplomski i diplomski studij iz vizulnih umjetnosti završila je na Kunsthochshule Berlin Weißensee (KHB). Dobitnica je mnogih međunarodnih umjetničkih stipendija, a imala je više samostalnih i grupnih izložbi širom Evrope.
Irma danas živi i radi u Berlinu. Od 2006. godine članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) i od 2017. godine članica udruženja berlinskih umjetnica (VdBK). Sa Iromom smo za portal BUKA razgovarali u umjetnosti, položaju žena u umjetnosti i temama koje je u radu najviše zaokupljaju.
Irma, živite i radite u Berlinu, na neki način to je već ostvarenje sna za jednog umjetnika/cu. Koliko je teško danas živjeti jedan život umjetnika, koje sve izazove takav život nosi ?
Da li je mjesto umjetničkog djelovanja garancija ultimativnog uspjeha i ostvarenje sna? Živjeti kao umjetnik u jednoj od najzanimljivijih europskih metropola (politički, ekonomski i kulturološki) se zaista odražava na rad, ali ne samo u pozitivnom smislu. Berlin je mjesto inspiracije ne samo zato što ovdje muzeji nude velike zbirke ili vam na fakultetu predaju ljudi koji su i sami dio povijesti umjetnosti o kojoj govore, već zato sto je ovdje kritični osvrt na umjetnost i njezina društvena uloga dio svakodnevice. O umjetnosti se raspravlja na televiziji i u novinama, na ulicama nastaju političke akcije, aktivisti i performeni političarima grade spomenike pred kućnim pragom, satiričari preuzimaju uloge diplomata. Umjetnost nije elitarna već društvena aktivnost koja itekako utiče na javni život i mišljenje.
U takvom se okruženju brzo uči i otvaraju oči. Ali živjeti kao umjetnik u Berlinu zahtjeva fokus i samodisiplinu uprkos svim egzistencijalnim strahovim. Ovdje se za realizaciju projekata natječu najbolji svjetski umjetnici, tako da je šansa dobiti dobru umjetničku stipendiju, dobar izložbeni prostor ili dobar atelje na poznatoj lokaciji mala. Ovdje žele svi uspjeti, od starat-up dizajnera do uličnog svirača. Ono što ovaj grad bjesnomučno zahtjeva je samokritičnost, brutalno odricanje i skoro pa fanatičnu predanost radu. To je svojstveno pozivu umjetnika opštenito, ma gdje god se nalazio, samo što je ovdje jako puno jako dobrih…to inspiriše ali i frustrira, zahtjeva ustrajanje ali i dozu naivnosti, da bi se uopšte usudio na podhvat. Ukratko za mene je Berlin mjesto slobode ali se ona zasniva na čelicnoj disciplini. I samo ako jedno nadahnjuje drugo, onda takva borba ima smisla.
Kakve izazove nosi životu mjetnika ?
Živeći kao umjetnik u Berlinu jasno je da predanost radu te čelicna disciplina sami nisu dovoljni za „uspjeh“. Za umjetničku karijeru bitni su faktori na koje umjetnik sam uopšte ne može uticati… uloge kritičara, financijska pozadina, obiteljski background, podrijeklo, kustosi koje te uzdižu ili uništavaju, dok „promatrač“ kao zadnja instanca isto igra ulogu u tom ne/uspjehu. Svi ovi faktori utječu na karijeru i stvaraju mit o umjetniku. Danas je umjetnost za mene, u odnosu na studentske dane, puno više nego izazov.To je posao koji ima odgovornost, dužnost, a može biti i opasan. Radeći kao umjetnik danas, nemoguće je ne dotaknuti se gorećih socijalno-političkih tema. Pitanje slobode i uloge pojedinca u totalitarnom društvu, etnička pripadnost i uloga religije te isprepletenost politike. Kapitalna moć pojedinaca i instrumentaliziranje umjetnosti putem sponzorstva, su bitna pitanja koje umjetnici u svojim radovima propituju. To i jest razlog zašto danas, više nego ikad prije, umjetnike zatvaraju pokušavajući ih time ušutkati. Smisao umjetnosti jeste kritično preispitivanje društvenog poretka. Ako umjetnosti izaziva emocije, proteste, kažnjavanja lišavanja slobodom, onda to definitivno pokazuje da umjetnost itekako ima veliku moć da nešto promijeni. To pokazuje da je umjetnost nužni katalalizator društvenog stanja u jednoj zemlji. Prema tome, kakve god izazove umjetnički život sa sobom nosi, svodi se u prvoj liniji na odgovornost prema društvu. Samo tada umjetnost može postati kulturno dobro.
Danas su umjetnici, novinari pa i nastavnici na meti javnih uvreda i prijetnji. Znači zanimanja kojima je objektivnost, kritičnost i učenje o demokratskim vrijednostima suština samog poziva.To navodi na razmišljanje u kakvom „društvu“ mi to živimo? Da li smo u stanju prihvatiti zanimanje drugog i toleristati tuđi stav ? Danas živeći u ovom za mnoge „zbunjujućem svijetu“, punom kontradiktornosti, hrabrost više nego ikad more poslužiti kao uzor drugima.
U vašem radu glavne teme su identitet i prošlost, šta ste u svom istraživanju otkrili vezano za ove teme? Koliko nas identitet i prošlost određuju, posebno mislim na ljude sa ovih naših prostora, šta nam umjetnost nudi kao odgovor?
Istraživački Art-in-Residence-Programm Ministrstva vanjskih poslova u Beču, Q21 dobila sam 2016. godine. Imala sam mogućnost da istražujem o svojoj prorodici koja je prije Prvog svjetskog rata boravila, studirala u Beču i trgovala sa Austrijom. Zanimljivo je da se glavni državni arhiv nalazi u ulici pod nazovom Herrengasse/Gospodska ulica, kao i ulica gdje je življela moja banjalučka porodica. Radi toga sam seriju nazvala “k.u.k.microstories“, male priče iz monarhije. Pored porodičnih zanimljivosti, došla sam u dodir sa tadašnjim foto materijalom koji je prikazivao „žene iz Bosne i Hercegovine“. Izgled žene na dopisnici bio je sveden na stereotip.
Tako da sve skoro sve žene iz Bosne prikazivane sa feredžom. Na osnovu odjevnih predmeta da se vidjeti habsburška nostalgija za istokom tj. Orijentom, ali koja je bila u ulozi tadašnje propagande i ne odgovara slici tadašnjeg građanskog društva u Bosni. U radu sam kombinovala fotografije iz arhiva „službene dopisnice“ sa fotografijama iz obiteljskog albuma (fotografijama moje bake, prabake, pratetke). Instalaciju sačinjavaju 16 ručno rezanih dopisnica, koje tematski pokazuju ženske portrete iz Bosne i Hercegovine izmedju 1912-1921. Ti portreti ukazuju na individualnost obiteljske istorije te nestanak građanskog društva u Banja Luci nakon 1. Svjetskog rata.
Rad tematizira ne samo vjerski identitet izražen odjećom kao statusnim simbolom, već ukazuje na aktualnost teme te vjerske i etničke predrasude u tadašnjoj i sadašnjoj Europi.
Foto 1.KuK Microstories, izrezana fotografija u svjetlećoj kutiji od drveta, pojedinačna dimenzija 25x18x15cm. Foto 2. Fotografija iz porodičnog albuma, od Marine za Velenu Božić, 1913, Foto 3. Kuk.Microstories/ limited Edition, sitotisak na pamucnoj majici, 2020.
Rad KuK Microstories bio je prvi put izložen na Vienna Contemporary, sajmu suvremene umjetnosti u Beču 2017. godine te 2018. na izložbi Walls and Bridges u sklopu 21. motovunskog filmskog festivala.
Možemo li gledati prema budućnosti, jer kao da smo i dalje u okovima prošlosti?
Pitanjem vlastitog identiteta te ulogom žene u društvu bavim se od studija na likovnoj Akademji, kad sam 2006. izložila moj diplomski rad sa 9 autoportreta. Međutim tad 2001-2006. je takav autobiografski rad bilo potpuno out. Pored toga medij slikarstva je bio nezanimljiv. Video i performans bile su nagrađivane umjetničke discipline, dok se slikarstvo smatralo prevaziđenim i staromodnim medijem. Zato se ja nakon stečene Diplome likovnih umjetnosti odlučujem otići na studiju Berlin, u potrazi za suvremenijim pristupom slikartvu.
Prošavši njemački sistem obrazovanja, naučila sam da umjetnost promatram u kontekstu. To mi je omogućilo da tradicionalno akademsko obrazovanje spojim sa suvremenom teorijskom praksom, znači da izučenom slikarskom zanatu prethoditi smišljeni koncept. Svaki koncept se zasniva na prethodnom istrazivačkom radu koji nalazim kopajući po arhvima. Ono po čemu se ja u tom traženju razlikujem od drugih, jeste zanimljiva obiteljska prošlost ženskih osoba koja je dio mog, a ne samo kolektivnog identiteta. To je ono što moj rad čini autentičnim. Pored toga, ja ne prenosim arhivski materijal onako kako je nađen, već se koristim sa posebnim tehnikama koje radu daju pečat. U tom vremenskom procesu ja koristim kopije nađenih fotografija koje gužvajući, prelamajući, slažući ili kidajući, ponovo snimam i koristim kao slikarski predložak. Transformacija fotografskog materijala je dugotrajni proces u nastanku a ne finalni rad. Princip po kojem ja svoju biografiju uklapam u istorijski kontekst, koristeći instalaciju i slikarstvo zasnovano na fotomaterijalu, je svjesna i promišljena odluka.
Koliko se život žena kod nas iz godine u godinu, možda je bolje reći iz decenije u deceniju, mijenjao?
Duboko interesovanje za temu žene jasno se vidi u kontinuitetu mog rada, koji je započeo puno prije „me too“ debate. Razlog tome leži u snažnim prorodičnim karakterima. Zbog žena koje su uprkos slavi, obrazovanju i bogatstvu umrle zaboravljene. Ja sam zadivljena njihovom neumornom voljom i opsjednuta tragičnim političkim previranjima koje su ih zatekle. To me navodi da ispitujem ulogu žene u političkom i društvenom kontekstu, kroz sve vremenske decenije.
Family holes. Instalacija od papira, pojedinačna veličina, 270 x 190 cm. 1.Milena pl.Poglayen, 1921 Karlovac, baka Desanka Popović-Delic, 1942, pra-baka Filipa Popović-Delić 1921, Banja Luka
Isti princip rada sam primjenila na seriju slika ženskih narodnih heroja i zena iz fabrika. Dok se u seriji ženskih heroja bavim zaboravljenim ženskim partizankama u drugoj seriji slikam radnice u fabrikama iz istočnog bloka. Obije serije imaju za glavnu temu ženski portret. Lica ženskih heroja su predstavljena kao zgužvani i odbačeni papir. To je bila skica koju sam slikala na platnu, na način da kontrast i sjena zgužvanog papira podsjeća na socijalističke spomenike. Seriju sačinjava 91 portret velikog formata žena koje su u periodu od 1949-1952. proglašene za ženske narodne heroje, a koje imenom nitko ne zna, osim možda dvije do tri (Nada Dimić, Rada Vranješević i Dana Budisavljević). Sam spomen njihovih imena ukazuje na specifičnosti njihovih života, ulogu u narodno-oslobodilačkoj borbi, te isprepletenost vjerske i etničke pripadnosti na našim područjima. Zato je bitno da serija sadrži sve službeno priznate junakinje, kako ne bi došlo do selekcije. Time što ih na ovaj način slikam, ne samo kao fototapetu već kao zgužvani portet, želim javnost podsjetiti na njihovu odlučnost koja je pala u zaborav. To je arhiv ženskog herojstva koji se neovisno o političkom sistemu danas i neovisno o njihovoj etičkoj pripadnosti nesmije zaboraviti. Ovu seriju započela 2013. godine za vrijeme jednogošinje stipendije za međunarodne umjetnice Goldrausch u Berlinu, te na njoj radim i dalje.
1.Đina Vrbica, rođ. 1913 u Podgorici, ubijena 1943 u Blatnici. Proglašena za narodnog heroja 1953, ulje na platnu, 150 x 130cm, 2. Samostalna izložba u galeriji Krupić-Kersting u Kelnu, Heroins, 24 od 91, 2017
Serija Blendung / Zasljepljenje predstavlja žene koje su radile u fabrikama istočnog bloka, a najviše portreta potiče iz fabrika u bivšoj Jugoslaviji. Fotografski materijal sam slagala jedan preko drugog da bih tako predstavila radnu traku…ručni i mašinski rad kao niz fotografija snimljen različitim foto-filterima. Žene koje staklene tegle vitaminkinih krastavaca trpaju u regale poput „spomenika pop-artu“ je kritičan i slojevit rad. Ovdje je tema ne samo uloga žene u socijalizmu, već i prozivodnja u fabrikama koje su obilježile moje djetinjstvo u Banjaluci. Mnoge od njih više ne postoje, a pogotovo ne u tom obliku ( Tvorinca duhana, Bosanka, Vitaminka). Tada je manulena produkcija bila zahtjevan i plaćen posao, dok danas masovna proizvodnja marmeladi više ne treba ženu na pokretnoj traci. Zanimljivo je vidjeti kako su žene tada u poslovnim zanimanja automehaničarke bile ravnopravne muškarcu, a nerjetko su i talile čelik.
1.Blendung / Vitaminka Nr.3, ulje na platnu, 130 x 150 cm, 2016, 2.Blendung / Atomehaničarka, ulje na platnu 100 x 120 cm, 2016
Zadnja serija Film-Stills bavi se stereotipom žene – glumice, mučne moralnim odlukama.
Serija slika Film-Stills, 2019/2020, različiti formati, ulje na platnu. Snimak iz atelja, Irma Markulin
Protagonistkinje su glumice iz filmova 80-tih relativno poznatih režisera. Njihov karakter na platnu je prikazan kroz lik žene koja je zarobljena između morala i dužnosti. Pored te unutarnje borbe, one vrlo dobro reflektiraju stanje u kojem se nalaze. Rastrgane između društvenih konvencija i očekivanja sredine, one predstavljaju istovremeno jake ali i tragične ženske likove. Filmske uloge prikazuju ženu prisiljenu u korzet koja se protivi očekivanoj dužnosti te se ne želi prilagoditi, iako to za nju ne znači konvencijonalni happy end. Ova serija stoji u suprotnosti sa serijom ženskih junakinja. Popularnost (lika) glumice stoji nasuprot nepoznatom liku žene narodnog heroja. Zajedničko im je da nas svojom kompleksnom društvenom ulogom ili samom biografijom inspirišu.
Koliko se zapravo u prošlosti, ali i danas, umanjuje, potiskuje, zaboravlja uloga žena u društvenom životu i društvenim promjenama?
Mislim da ovaj kratki presjek mog rada najbolje pokazuje da se ja sistematski bavim ženskim portretom kroz različite društvene sisteme i različite vremenske epohe. U prikazu junakinje kojoj se samom titulom narodnog heroja ukazuje čast (1949-53), radnice u fabričkim halama ocrtavaju razdoblje kasnog socijalizma (70tih), Film-stills se bavi ulogom žene u medijima i na filmskom platnu (60tih/80tih), dok serija KuK Microstories ispituje vjerske stereotipe te se bavi odjećom i modom kao socijalnim stausom žene u Bosni za vrijeme Prvog svjetskog rata, a serija Schoolclasses ispituje individualnost unutar mase i ženski grupni portret od 1929-2002.
CMYK, ulje i akrilik na platnu, 180 x 360 cm, citat slike „The regentesses of the Old Men's Home in Haarlem, Frans Hals, 1664 “, 2007
Ovim istraživačkim radom, predstavljam ne samo ženu i njezinu potisnutu ulogu u društvu, već slikarski prikazujem osebujnu dokumentaciju koja je zasnovana na dugogodišnjem istrazivačkom radu. Rad u kojem je žena kao narodni heroj zaboravljena ili samo bosanska djevojka sa razglednice bez identiteta, najbolji je odgovor kako se uloga žene u drustvu ne smije zaboraviti i kako se uvijek iznova mora boriti za poziciju unutar društvene zajednice. Uloga žene se ne podrazumjeva, već se za nju mora iznova izboriti.
U januarskom izdanju Monopola, ovaj časopis za suvremenu umjetnost, dotakao se i jedne prilično neugodne teme a to je majčinstvo pored umjetničke karijere. Naslovnica je glasila Kind und Kunst – das letzte Tabu (Dijete i umjetnost-zadnji tabu) Jan./2019. Dok se umjetnost u mnogim društvenim pitanjima predstavlja kao avangarda, može se reći da je po ovom pitanju i dalje srednji vijek. Stav kustosa i galerista prema umjetnicama koje imaju djecu uz umjetničku karijeru je više nego maćehinski, njih se parkira na ledište. To je stigmatizacija umjetnice i sistematsko gušenje karijere. Ako dijete ne možete upisati u vrtić do treće godine (u Njemačkoj je neuobičajeno da baka i deda odgajaju djecu) poruka je jasna, da je ženi mjesto ispred šporeta. To je pogrešan je signal, ako umjetnica koja ima djete ne može dobiti nikakvu stipendiju i financijsku pomoć da realizuje svoj umjetnički rad. Zapravo, upravo bi se takvu borbu žene između porodice i profesije trebalo stipendijom nagraditi, a ne poslati na trogodišnji odmor. Time što država donosi takve odluke, oduzima ženi pravo glasa da učestvuje u izgradnji vlastite karijere. U poređenju sa zapadnom Njemačkom je istočni dio je po ovom pitanju zaista bio naprednji, jer su postojale jaslice, rad žene je bio izjednačen radu muskarca. To je samo jedan primjer.
Koje biste probleme žena izdvojili kao najveće, šta možemo uraditi da se, generalno gledano, položaj žena kod nas poboljša?
Višestruka uloga žene u društvu je nedovoljno cijenjena samim tim što za isti posao žene nisu isto plaćene (osim javnog sektora) što je diskrimacija sama po sebi. Dok na aukcijama slikari kao Richter dobijaju sume jednog nogometaša iz Real Madrida, jedna Louis Bourgeois ne može dostići ni dio takve sume. Nju navodim kao nekog čiji je rad sveobuhvatan, dugotrajan, javno priznat i cijenjen. Jasno je da nikakva aukcijska kuća ne može uticati na kupovnu želju kupca, ali politička odluka da muzeji odkupljuju rad umjetnica bi povela bar javnu raspravu po tom pitanju. Da bi bilo jednako cjenjene, umjetnice moraju biti jednako plaćene! Tržiste umjetnosti može pomijeniti stav samo ako državni fondovi koji odkupljuju djela ulažu u izgrađeno znanje i rad umjetnica. Ako ga novčano podrže realnim honorarima omogućujući time da umjetnice mogu živjeti od svog umjetničkog poziva, bar djelomično. To bi bila poruka da više nismo staromodni, jer se zna da je rad umjetnica definitivno podcjenjen. Pod tim ne mislim prvenstveno na suvremenu scenu danas, možemo započeti i sa knjigama o slikaricama i fotografkinjama iz 30-tih godina prošlog vijeka. Umjetnice treba publicirati, izlagati, pokazati javnosti, učiniti ih vidljivim…Ovdje se ne radi o tome da se žena prikaže kao žrtvu na umjetničkom polju, već da se za njih zna jer su ne samo radile već i uveliko doprinjele razvoju umjetničkih stilova. S druge strane, umjetnički rad sam po sebi mora biti lišen spola i biti kvalitetan da bi opstao – ali ako ga nitko ne vidi i ne zna za njega onda on kao da ne postoji. Postoje lobiji, skupljači umjetnosti koji itekako imaju uticaj na umjetničko tržište. Ne može se objasniti zašto se u muzejskim depoima nalazi samo zanemariv postotak radova umjetnica. Prisjećam se slike rada od Guerrila Girls iz 1989 “Less than 4% of the artist in the Modern Art section are woman,but 76% of the nudes are female“.
Ovdje želim kao dobar primjer navesti impresivni rad dr Sarite Vujković koja radi na promicanju ženske umjetničke scene. Njezino zalaganje može poslužiti kao primjer i drugim regijama na našim prostorima. Od samog preuzimanja vodstva Muzeja savremene umjetnosti RS u Banjaluci ona se neumorno zalaže da se status ženskih umjetnica na našim prostorima poboljša te da se njihova uloga uzme ozbiljno. To se vidi u brojim publikacijama, izložbama i međunarodnoj suradnji sa drugim muzejima. Tako sam i ja prvi put izlagala u Banjaluci na poziv dr. Sarite Vujković na izložbi koju je kustoski podržala ugledna teoretičarka umjetnosti dr. Bojana Pejić. Na grupnoj izložbi Microstories: suvremene ženske umjetničke prakse nakon 2000, prvi put sam se predstavila banjalučkoj publici sa serijom slika velikih formata školskih razreda pod nazivom Schoolclasses. I ova serija slika se zasniva na obiteljskom arhivu a prati razvoj građanskog društva te edukaciju u Bosni od 1929-2006. Nakon izložbe je izašao katalog, te je Muzej otkupio i jedan moj rad za svoju umjetničku zbirku.
Na koji način je ženski društveni aktivizam postojao u BiH? Šta su žene sve uradile, a što je i danas u sjeni?
Na koji je način aktivizam postojao u BiH nemogu detaljno odgovoriti, jer mi je aktivizam osim onog u socijalizmu na našim prostorima nepoznat. Ali borba za ženska prava je jos od Majske Revolucije 1848 bila borba za ravnopravnost, za pravo političke odluke i za pravo glasa. Možda je socijalizam u Jugoslaviji razdoblje koje najbolje mogu ocrtati jer sam ga osobno doživjela i u kojem je žena bila donekle emancipirana, a ženski aktivizam bio prisutan ne samo propagandne svrhe. Najznačajnija prava su svakako izjednačavanje građanskih prava, napredovanje u pozivima i slobodan pristup u političkom životu, prava skrbništva, te zakoni i kazne protiv nasilja nad ženama. Pitanja koja se i danas moraju preispitati. Pogotovo danas, jer se u mnogim državama pod konzervativno nastrojenim stranačkim vlastima smišljeno ukidaju prava ženama. Vidimo iz dana u dan kako nacionalne stranke ženu svode na njezinu „tradicijonalnu“ ulogu.
Tragično je da se pod represijama vraćamo unazad. Žene ne mogu odlučivati o svom vlastitom tijelu, žene se ubijaju jer se ne pridržavaju religijskih kodeksa oblačenja, a u situaciji pandemije koronavirusa obiteljsko nasilje nad ženom uzima maha. U sjeni ostaje sve ono što je dosad postignuto, zato je ta borba nužna svaki dan i u svakodnevnom životu.
U mojoj porodici žene su bile neovisne jer su poticale iz moćnih trgovačkih obitelji. Industrijalci koji su im bili muževi nisu se njima kao ornamentom kitili, već su one bile te koje su financirale poslove svojih muževa i učestovali u poslovnim odlukama. One su bile te koje su donoslile nasljedstvo u svojim rukama i odlučivale kako i s kim žele živjeti. Nažalost, finacijska ovisnost i dan danas je naveći vid modernog ropstva žene u zajednici, pa i onoj najmanjoj-bračnoj. Da bi bila slobodna žena mora biti neovisana.
Koliko je danas teško probiti se u svijetu umjetnosti, koje je neka Vaša poruka mladim umjetnicima i umjetnicama ?
Mislim da sam se, pišući o svojim iskustvima umjetnice u Berlinu, duboko dotakla ove teme. Kao što sam navela to ovisi o faktorima koji djelom ne ovise o umjetniku samom. Umjetnici se koriste strategijama koje su nužne za preživljavanje. To je naš ključ uspjeha i to je svojstveno samo umjetnicima. Strategija da iz vlastite tragedije i traume, prerađujući ju, stvaraju novi smisao za sebe a time i za druge. Mislim da tu leži potencijal umjetničkog stvaranja, u vlastitoj reinkarnaciji…i to uvijek iznova neovisno o uspjehu i neuspjehu. To je jednostavno pokretni motor. Mislim da je bitno da je rad bude iskren i autentičan, jer na samo takvom radu se može ustrajati, a ustajnosti treba. Znači treba izdržati.Pripremiti se za maraton, da se ne bi prerano izgorilo.
I za kraj da Vas pitam koliko je umjetnost pogođena pandemijom koronavirusa, mnogi muzeji su zatvoreni, radi se u samnjenom kapacitetu. Koliko je važno da umjetnost preživi ovo teško vrijeme za sve ?
Umjetnički mehanizam, da ruši i iznova stvara je neumoriv. On je možda u ovim okolnostima potrebniji nego ikad. Ali ovisnost umjetnika o izložbama i o otvorenjima, o razmjeni s drugima ovisnost o publici je velika. Pandemija je raskrinkala ono što smo odavno znali, da umjetnici ovise o javnom sektoru, da se premalo ulaže u umjetnost, da se umjetnicima mora financijski pomoći, jer postavljaju pitanja na koja se drugi ne usude.
Ali moramo u ovoj pandemiji vidjeti i šansu inače ćemo odustati. A umjetnici nikad ne odustaju. Kao malo djete koji uči hodati i svaki put pada pa ustaje – isto tako je tipično za umjetnika da radi ono što smatra bitnim, iako taj rad možda nikoga ne zanima. Upravo ta izdržljivost i nepokolebljivost u odlukama (da sve to ima smisla) je indicija da je to zaista umjetnički rad. Možda će upravo lockdown natjerati ljude da se zapitaju o slobodi, o pravima drugih, da uvide da je umjetnost pokretač društva.