Umjesto da bude hospitalizovan i hitno primi terapiju, slali ga od Hitne službe do Urgentnog centra i nazad, ali terapiju nije dobio

Ono što se preksinoć oko ponoći dogodilo u Bijeljini, natjeralo je Miroslava da se putem društvenih mreža obrati javnosti kako bi upozorio sugrađane šta ih čeka ako zatraže pomoć u dežurnim službama.

Tatjana Čalić / 27. Maj 2020

Miroslav Jurik je dugogodišnji dijabetičar kome inzulinska pumpa - mali baterijski uređaj koji omogućava kontinuirano snabdijevanje organizma inzulinom u potrebnim dozama tokom 24 sata, umnogome olakšava svakodnevni život.

Međutim, kada dođe do jakih skokova glikemije, nastupe problemi koji, u kombinaciji sa stanjem u našem zdravstvu, mogu biti kobni.

To se dogodilo i preksinoć oko ponoći u Bijeljini, nakon čega se Miroslav putem društvenih mreža obratio javnosti kako bi upozorio svoje sugrađane šta ih čeka ako zatraže pomoć u dežurnim službama.

Umjesto da bude hospitalizovan i hitno primi terapiju, jer je sa šećerom od 31 bio u jednoj vrsti dijabetičke kome, koja je kobna za oko polovinu onih koji je dožive, slali su ga da sam u vozilu ide od Hitne službe do Urgentnog centra i nazad, a terapiju nigdje nije dobio, jer su mu rekli da je nemaju: „Radim u Dubrovniku i 25. maja sam došao posjetiti svoju porodicu u Bijeljini i taj čitav dan mi je šećer bio visok, nisam ga sam mogao regulisati ni uz pomoć inzulinske pumpe, ni hranom, ni bilo čime, da bi nešto poslije ponoći dobio gušenje i srčanu aritmiju i u tom momentu izmjerio sam da mi je šećer 31.  Znao sam iz prethodnih identičnih situacija šta treba da radim, te sam se odmah odvezao u Hitnu pomoć, gdje su mi rekli da mi ne mogu pomoći jer nemaju inzulin Novorapid, to je brzodjelujući insulin koji se koristi u ovim situacijama i pacijentu daje preko infuzije“.

Iz Hitne službe Miroslava su uputili u Urgentni centar bolnice Sveti Vračevi, gdje je, kaže, dočekan jako bahato, i gdje su ga i pored gušenja, duplanja slike pred očima i aritmije uputili da sam radi laboratoriju, čeka nalaze i iste donese. Ali tek tada počinje ono zbog čega je Miroslav i odlučio javno progovoriti - bahaćenje i nestručnost: „Kada sam donio nalaze, došla je doktorica internista od koje dobijam pitanja iz kojih ne mogu, a da se ne zapitam da li se ona ikada susrela sa dijabetesom - a za insulinsku pumpu me pita - gospodine, šta vam je to? Moram li vam reći kako sam se osjećao dok sam jednom medicinskom radniku specijalisti objašnjavao šta je dijabetes, a dežurni ljekar me napadao šta ja imam doktorici specijalisti internisti objašnjavati šta je dijabetes, da bi mi na kraju, nakon što su mi htjeli dati sporodjelujući insulin, a potom i čistu infuziju, saopštili da brzodjelujućeg insulina nemaju. Neću ovom prilikom ponavljati riječi koje mi je uputio dežurni ljekar, ali bio je to bahat riječnik, nedostojan bilo koga, a pogotovu jednog ljekara.“

Nakon toga, Miroslav ponovo sjeda u auto i vraća se u Hitnu službu. Postavlja im opet pitanje šta da radi i dobija odgovor da mu ne mogu pomoći jer lijeka nemaju.

“Ja sam ih pitao hoćete da ja odem da insulin donesem od kuće, pustili su me u takvom stanju da sjednem u auto i donesem im lijek na noge. Morao sam, jer mi je bio jako potreban, mada ni sam ne znam kako sam u tom stanju uspio voziti auto. Infuziju sa lijekom sam primio u polusvjesnom stanju, a onda su me iz Hitne službe pustili kući sa šećerom preko 23, iako je hospitalizacija nužna čim šećer pređe brojku od 20”, ističe za BUKU Miroslav, dodajući da je zbog bahatosti, nestručnosti i nedostatka uobičajenih terapija, odlučio javno progovoriti, jer ovo nije prvi slučaj da svjedoči ovome o čemu je sada progovorio.

Prije par mjeseci je zbog identične situcije u kojoj se našao, a nakon primanja prejake terapije, završio u hiperglikemiji - šećer mu je pao na 2,4.

Ni sam početak otkrivanja dijabetesa nije tekao lako, u bijeljinskoj bolnici danima je ležao zbog infekcije pankreasa, a uzrok ni lijek nisu uspjeli otkriti, nakon čega odlazi u Banjaluku, gdje je nakon 27 dana hospitalizacije otkriveno da ima dijabetes i da mora živjeti sa inzulinskom pumpom. Pumpu je sam kupio, 6.000 KM je koštala, a pomoć koju je zatražio od Fonda za zdravstveno osiguranje za refundiranje troškova nikada nije dobio.

“Ćutao sam o propustima i greškama, ali ovo je prevršilo svaku mjeru, jer ovdje se ne radi samo o  meni, ovdje se radi o svakom građaninu, sutra i nečijem djetetu koje će trebati medicinsku pomoć, a neko će mu dati krivu terapiju ili terapije neće biti. O tome trebamo govoriti jer tiče se svih nas“, zaključuje za BUKU Mirolav Jurik.

Kontaktirali smo i Hitnu službu, kao i Urgentni centar bijeljinske bolnice kako bismo dobili komentar na Jurikove tvrdnje.

U Bolnici Sveti Vračevi su nam rekli da će se o svemu očitovati direktorica, dok u Hitnoj službi do momenta objave teksta nismo uspjeli dobiti bilo kakav odgovor.

Naknado pristiglo saopštenje iz Bolnice Sveti Vračevi možete pročitati OVDJE
 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.