Prošlog petka u Madridu španska vlada je donela odluku
o ekshumaciji posmrtnih ostataka generala Francisca Franca, fašističkog
diktatora i pobednika u građanskon ratu. Ne treba odmahnuti rukom na tu
odluku kao na puku morbidnu fusnotu koja je zanimljiva samo
istoričarima. Naprotiv, taj čin kabineta je živa politička odluka koja ima širi značaj za razvoj moderne demokratske Španije.
Mada je fizički jednostavno ukloniti ostatke iz groba u kom su ležali
od Francove smrti 1975. godine, ekshumacija će u svakom drugom pogledu
biti krcata komplikacijama i značenjima. Verovatno će se ponoviti
profrankističke demonstracije održane na tom mestu u petak, neposredno
posle odluke vlade. U međuvremenu, španska manjinska socijalistička
vlada s Pedrom Sánchezom na čelu iskoristiće tu odluku da ojača svoj
autoritet na levici u zapaljivoj političkoj atmosferi koja ne jenjava
još od finansijske krize iz 2008/9. godine. Ova odluka španske vlade
podstaći će refleksije i daleko izvan granica zemlje. Naime, ona nas
podseća, ako je podsetnik uopšte potreban, na trajni značaj – i
osetljivost – istorijskog pamćenja u neprekidnoj evoluciji svake moderne
nacionalne države, među ostalima i Britanije.
Španski diktator od 1939. do 1975. godine sahranjen je u bazilici u blizini Madrida koja čini deo monumentalnog memorijala
Dolina palih iz fašističke ere. Franco je zamislio memorijal – čija je
izgradnja počela 1940. – kao „nacionalni čin iskupljenja“ posle
građanskog rata 1936-1939, započetog vojnim udarom u severnoj Africi
protiv izabrane republikanske vlade. Na tom mestu sahranjeno je do
četrdeset hiljada poginulih u građanskom ratu na obe strane. Mnogi od
onih koji su radili na izgradnji memorijala bili su politički
zatvorenici; nekoliko ih je umrlo tokom projekta. Mada je memorijal bio
izričito zamišljen kao zajedničko obeležje, i jedna i druga strana su u
njemu uvek videle nacionalističko svetilište. Činjenica da tu počiva i
Franco – jedina osoba sahranjena u dolini koja nije poginula u
građanskom ratu – samo je potkrepljivala takvo viđenje. Uprkos zabrani,
na tom mestu se još događaju profrankističke demonstracije.
Posle Francove smrti bilo je dopušteno da memorijal i grob ostanu netaknuti u sklopu „pakta ćutanja“
o građanskom ratu, sklopljenog između levice i desnice tokom tranzicije
u demokratiju. Ali od početka ovog veka rastao je pritisak civilnog
društva da se to promeni. Godine 2007. socijalistička vlada donela je
zakon o istorijskom pamćenju kojim su ponovo otvorena pitanja vezana za
građanski rat i zvanično osuđen Francov režim. A sad je došla i odluka
da se uklone Francovi posmrtni ostaci i da se Dolina palih konačno
pretvori u istinski zajedničko obeležje. Kao što je zamenica španskog
premijera Carmen Calvo rekla o odluci od petka: „Demokratija je
nespojiva s grobnicom koja slavi sećanje na Franca.“
To neće biti lako. Španske partije desnice možda su se odavno
udaljile od frankizma, ali su ostale prirodni politički dom mnogih
kojima ne odgovaraju demokratizacija Španije, rast regionalne
autonomije, slabljenje katoličke crkve (koja je neumorno podržavala
Franca) i nastojanja da se revidira nacionalistička verzije španske
istorije. Međutim, ne može se pobeći od činjenica o Franku. Cilj rata koji je on poveo 1936. godine protiv demokratski izabrane vlade bio je, kao što je rekao jedan njegov general, da se likvidiraju „bez obzira i oklevanja svi oni koji ne misle kao mi“. U građanskom ratu je poginulo
oko 200.000 boraca, a bilo je najmanje još toliko ubistava, što
vansudskih što na osnovu montiranih procesa. Najmanje 20.000
republikanaca je ubijeno po završetku rata, a mnogi drugi su umrli u
zatvorima i na ropskom radu.
Nesvrhovito podgrevanje starih sukoba je bezvredno. Ekshumacija
Franca je, međutim, nužan korak u konačnim fazama španskog istorijskog
putovanja od autoritarnog nasilja ka trajnoj demokratiji. Gospodin
Sánchez se upušta u politički rizik. Ali smisao te odluke nije samo
davanje pravde porodicama onih koji su stradali pod Francom i zbog
njega, koliko god to inače bilo važno. Njen smisao je potvrđivanje
bodrosti pluralističnije Španije u pluralističnijoj Evropi. Reč je o
sadašnjosti, ne o prošlosti.
The Guardian, 24.08.2018.
Prevela Slavica Miletić