Nadrealistički motivi i simbolika s elementima natprirodnog, tu će mladu spisateljicu svrstati u red najboljih i najutjecajnijih švedskih književnika svoga vremena. No ono što će Selmu Ottiliu Lovis Lagerlof zauvijek svrstati u povijest, zbilo se 1909. godine kada je postala prva žena dobitnica Nobelove nagrade za književnost.
Uz to priznanje, laureat koji je na mnoge načine bilo prekretnica tog doba i kraj jednog patrijarhata koji je vladao društvenim i kulturnim priznanjima, Selma Lagerlof je imala tu čast i da postane prva članica Švedske akademije koja dodjeljuje tu najznačajniju nagradu u svijetu. Selma Lagerlof snažno je utjecala na generacije Šveđana, ali i na generacije svojih sunarodnjakinja, koje su sve više tražile kroz njen životni primjer potvrdu u društvu i punu ravnopravnost kako u znanosti, tako i u umjetnosti, u sredini koja se ubrzano razvijala i otvarala svijetu.
No život i rad Selme Lagerlof bio je mnogo više od književnosti same, njen angažman po pitanju ravnopravnosti spolova i prava glasa žena bio je ključan za razvoj tadašnjeg društva i budućnost kako slobode i demokracije u Švedskom društvu, tako i podizanja svijesti kod mladih žena koje su sve više, sljedeići njen primjer, tražile ravnopravnost. Selma Lagerlof bila je borac za ljudska prava i emancipaciju žena u društvu, izrazito nacionalističkom, koje je zaziralo od žene kao punopravnog ljudskog bića. Žene koja ima svoj glas u društvu i nesmiljeno ga koristi, žene koja uz svoj talent ima i potrebu da mijenja svijet na bolje, svojim poštenjem, pravednim odnosom između spolova, ali i neomiljenom i britkom kritikom.
Glasom koji više ništa nije moglo zaustaviti.
S modernim socijalističkim idejama Selma Lagerlof upoznala se za vrijeme svog školovanja za učiteljicu, a njen kasniji aktivizam pripisivala je svojim životnim iskustvima koje je involvirala u svoj svjetonazor i svoju očajničku borbu. U najtamnijim vremenima svoje domovine ostala je njen najsvjetliji dio, pomažući židovskim izbjeglicama i aktivnom borbom protiv nacizma. Njeno stvaralaštvo zasjenilo je njen politički angažman, i povijest ju je upamtila kao vrsnu književnicu, nenadmašna stvaralaštva protkana legendama, sagama i dualizmom, no Selma Lagerlof je bila kudikamo više od toga.
Kršćanski odgoj koji joj je kao temelj usadila baka, Selma Lagerlof ukomponirala je u svoja socijalistička stajališta nalazeći pritom, u te dvije naoko potpuno suprotne stvari, singularnost i sličnost, te je u toj viziji suživota srodnih ideja vidjela budućnost Švedske, ali i Europe. No njeni sunarodnjaci tu hrabru ženu nisu prihvatili olako, iako danas u svakom gradu Švedske postoji ili njena ulica ili škola koja se zove njenim imenom. Tadašnji tisak vrvio je od nesmiljenih i gorkih kritika, a Selma Lagerlof izložena linču javnosti povukla se u svoj rad, i na koncu postala najjači glas, glas koji više nitko nije mogao ušutkati.
Selma Lagerlof preminula je 1940. godine na svom imanju u pokrajini Värmland ostavivši u osvit rata Nobelovu medalju Švedskoj Vladi, da je financijski iskoriste u slučaju da nacisti ili Sovjetski Savez okupiraju njenu zemlju.
Selme Lagerlof sjetio sam se ovih dana kada nas je sve potresla sudbina bosanskohercegovačke spisateljice Martine Mlinarević, žestoke kritičarke svih anomalija koje prolazi njena sredina i društvo Bosne i Hercegovine. Tu hrabru i iznimno talentiranu ženu, koja je postala uzor svim ženama javno progovorivši o svom karcinomu dojke, necivilizirano društvo kakvo je naše izložilo je nesmiljenom progonu nadjenuvši joj status “hrvatske izdajnice”.
Naprasno, bez jasnog objašnjenja, Martinin roman Huzur izbačen je s festivala Evergreen Fest u Čitluku, a ona je sama javnosti izložila poruke koje prima koje su zgrozile javnost. No da bi shvatili pravu poveznicu između Martine i Selme, trebate pročitati njen roman Huzur. To iznimno štivo koje vas tjera da se iznova i iznova vraćate na već pročitane stranice biser je bosanskohercegovačke književnosti i kao takvo, britko i hrabro, zaslužilo je svaku nagradu, da se mene osobno pita i onu koja je davne 1909.
Godine dodijeljena Selmi Lagerlof. Jer je Martina, kao i Selma, glas svoje generacije. Glas koji je najjači, i glas kojeg ne možete ušutkati. Jer se i Martina, kao i Selma vode istim načelima. A ljudi koji se vode po svojim moralnim i etičkim načelima Sokratovim kodeksom, kako treba “čistiti ispred svog praga”, ljudi su koji pomiču granice, ljudi su koji spajaju ljude i na koncu ljudi su koje će povijest nagraditi. Jer to nisu mogli njeni suvremenici.
Bosna i Hercegovina, kao i Hrvatska uostalom, je potpuno zatvoreno, plemensko društvo u kojem nikoga nije briga što se drugima događa. U obje zemlje stvoren je kulturni obrazac da nas se drugi ne tiču i zločin se na ovim prostorima isplati i to je notorna činjenica. Strašno je da se u BiH, Srbiji i u Hrvatskoj, zatire sustavno osjećaj za stradanje drugih. A taj osjećaj samo iznimni i hrabri ljudi nastoje potaknuti. I to je taj najjači glas, onaj koji nitko ne može ušutkati.
Taj kulturni obrazac “kako nas se drugi ne tiču” zatvorio je u plemenske zajednice današnje društvo i matrica po kojoj egzistiraju nacionalizmi na sve strane potpuno je ista i identična. Isto ignorantstvo prema zločinima počinjenim s bilo koje strane, isti revizionizam povijesti za instant potrebe političkog trenutka, isto politikantstvo koje je dovelo do neslućenih tragedija, isti su problem koji sistematski koči napredak, kako civilizacijski, tako i ljudski na ovim prostorima.
No ne zatiru se samo sjećanja. Zatiru se i ljudska prava, a plemenske zajednice vode se postulatima svojih vjerskih, koji na sve tri strane grubo svrstavaju žene u građane drugog reda. I to je uzrok što žena, bila ona u Hrvatskoj, bila u BiH, bila u Srbiji nema pravo glasa, a ako ga pokuša ostvariti dogodi joj se ono što se dogodilo Martini.
No unatoč tome, ona je ostala upravo najjači glas. Onaj koji nitko ušutkati ne može. Jer poziva ljude na katarzu.
Katarzu koju nisu prošle niti Srbija, BiH, ali niti Hrvatska, suočavanje sa zločinima počinjenim u “ime domovine” ili u “ime otadžbine” na koncu su dovela i jednu i drugu i treću zemlju u začarani krug u kojima egzistiraju plemenske zajednice. Jedna od rijetkih osoba, a najviše je i najznačajnije što je ta osoba žena, jest upravo Martina.
Martina Mlinarević kao i Selma Lagerlof, legitimne su osobe za najveća priznanja koja im moderni svijet može pružiti. Te dvije hrabre i posebne žene svijet je već svrstao u povijest, i zajednička im je svakako borba za ravnopravnost, slobodu i demokraciju, kao i za budućnost njihovih domovina koje su i jedna i druga na najveći mogući način svojim aktivizmom osvijetlile generacijama koje dolaze.
Ali ono najljepše, ono čemu se svijet poklonio, činjenici je da su obje – žene.
Postojane, neustrašive, hrabre, istinski ponos svojih generacija.
I ta činjenica ne umanjuje ljepotu života niti jedne, niti druge, već njihov život čini veličanstvenim.
Veličanstvenim u tolikoj mjeri da se mnogi muškarci trebaju zapitati i preispitati svoj kukavičluk kroz prizmu tih hrabrih žena, ali i na tisuće hrabrih žena koje djeluju, rade, stvaraju, pridonose kako umjetnosti, književnosti, tako i miru i suživotu koji je ključan za budućnost njihove sredine. Na tisuće hrabrih žena slijede primjer Selme Lagerlof i Martine Mlinarević i to je najveća nagrada koju te žene zaslužuju.
Što su u ženama probudile svijest i borbu, kako za bolje i pravednije sutra, tako i za ravnopravnost spolova, što je u današnjem svijetu važna i ključna bitka. Kao i u slučaju Martine, na grubu bolest kojoj su žene izložene upravo zbog ignorantstva društva koje o tome ne podiže svijest.
Na tisuće hrabrih žena volontira i bori se svakodnevno, često samozatajno, i ovaj svijet, siguran sam, bio bi puno bolje i pravednije mjesto za život da njime rukovode i upravljaju žene. Jer su one najjači glas. Glas koji ne možete ušutkati.
Ne sumnjam da Martinu Mlinarević u povijesti čekaju velike stvari. Ne sumnjam, jer sam se kroz njenu književnost sjetio prve žene dobitnice Nobelove nagrade i u njenom životnom putu vidio isti obrazac, i iste, nevjerojatne podudarnosti. Ako je jednom i dobije, što joj od sveg srca želim, kao uostalom svi dobronamjerni ljudi na ovim prostorima, uopće ne sumnjam da će je poput Selme Lagerlof ponuditi Vladi BiH da uloži ta sredstva u borbu za ravnopravnost žena i borbu protiv zatucanosti, mržnje i isključivosti na ovim prostorima.
Jer tako to rade velike i dobre žene. Najjači glasovi svoje generacije.
Oni koje nitko ne može nikada i ničim ušutkati.
