Ratne traume, posttraumatski stresni poremećaj, suočavanje sa prošlošću nikada nisu bile teme kojima se u našem društvu posvećivala potrebna i neophodna pažnja. Institucije su potpuno zanemarile ovaj segment, pa do danas nemamo ni jednu zvaničnu instituciju koje se bavi isključivo ovom problematikom, a kako je nositi se sa traumama i bremenom prošlosti u tišini i u svoja četiri zida, znaju dobro već čitave generacije odrasle u raljama PTSP-a.
“Mi smo živjeli jedan miran život, radili, učili, a onda nas je u jednom trenutku neko pozvao u rat, gdje smo proveli 3 - 4 godine, iskorišteni smo u tom ratu, pa su nas vratili kući i od nas se očekivalo da treba da funkcionišemo dalje kao da smo bili na jednom lijepom odmoru i vidjeli nešto lijepo u tom svom životu. A tako prepušteni sami sebi prvo nismo raščistili sa svojom ratnom prošlošću, sa traumama koje su nastale, bez bilo kakve psihološke pomoći, bez adekvatnog liječenja, ali od nas se očekivalo da treba da nastavimo da živimo, kao i prije tog poziva u rat”, počinje za BUKU priču Spasoje Kulaga bivši pripadnik vojske Republike Srpske, ratni veteran, i jedan od onih koji nije pristao na zavjeru ćutanja.
Nakon što je sa grupom veterana radio na svojoj ličnoj trauma uvidio je da nema sistematske podrške i da su ratni vojni veterani prepušteni sami sebi. Pomoć ni razumjevanje nisu stizali ni od zvaničnih veteranskih udruženja te je zajedno sa još nekoliko veterana odlučila nešto poduzeti. Još 2008. godine formirali su neformalnu grupu za podršku, da bi 2011. ona prerasla u Udruženje Pravi požar sa sjedištem u Derventi, čiji je prvenstveni cilj podrška ratnim vojnim veteranima, porodicama i žrtvama rata. Na samo početku Udruženje su činili samo veterani Vojske Republike Srpske, a potom su se pridružili i veterani Armije RBiH i Hrvatskog vijeća obrane (HVO).
Do sada su održali preko 90 radionica u okviru programa “Konstruktivna upotreba veteranskog iskustva” (KUVI), čiji je cilj pokretanja dijaloga između ratnih veterana i mladih u gradovima širom Bosne i Hercegovine. Na radionicama govore o svojim ličnim ratnim iskustvima nastojeći srušiti predrasude prema "onima sa druge strane", izgraditi kritički odnos prema ratu i skorijoj ratnoj prošlosti, raditi na razumijevanju ratne traume i njenih posljedica na učesnike rata, njihove porodice, ali i cijelo društvo.
Program je osmislio Centar za ratnu traumu iz Novog Sada.
“Na naših radionica razgovara o temama o kojima mladi ne razgovaraju u svojim porodicama. To uglavnom bude i jedina prilika da vide čovjeka učesnika rata koji ne pripada njihovoj etničkoj grupi ili nije iz zajednice u kojoj on živi. Imamo nekada i ljude koji imaju drugačija razmišljanja, ali nakon naših radionica, kada čuju iskustva ljudi koji su bili u ratu, koji su ranjeni, koji su izgubili dio tijela, ili člana porodice, prijatelja, razumiju šta se u sukobima i nasilju može dogoditi i vjerujem da bi jedan dio naših sugrađana, kada bi im se prezentovale aktivnosti koje radimo, na drugačiji način razmišljao. Imali smo slučajeva da nam mladi dolaze sa narativima sa kojima su odrasli, spremni da sutra odu u rat, ali nakon naših ispovjesti, shvate koliki je besmisao rata. Imamo naravno i ljude u BiH na čije mišljenje je nemoguće uticati i oni će uvijek naći načina da ovo ne prihvate”, priča za BUKU Kulaga otkrivajući da se stvari u BiH sporo mjenjaju i da su u svakoj lokalnoj zajednici u kojoj su držali radionice nailazili i na osude.
“Mi to razumijemo. Neki ljudi zbog svoje istorije, zbog svojih stradanja, određene su stvari sebi definisali na neki način i ne žele drugačije da razmišljaju. Ali ono što nam budi nadu i posebno raduje jesu mladi ljudi koji žele da čuju o dešavanjima 90-tih godina u BiH kroz razgovor sa veteranima koji dolaze iz različitih dijelova BiH. Interesuju se o načinu kako su se ti ljudi lično nosili i prošli kroz proces suočavanja sa prošlošću. Žele čuti kako su živjeli prije rata, kako su živjeli u ratu, kako su se osjećali kada odlaze na ratište, a ostavljaju članove svoje porodice, svoju djecu, roditelje. Žele čuti o posljedicama, ali i zašto njihovi roditelji reaguju na događaje tako kako reaguju, zašto se određene priče pričaju samo u jednom pravcu, zašto nemamo više ovakvih radionica. Pričaju nam i o dešavanjima u društvu, traže pojašnjenja, pitaju nas zašto je istorija ovakva ili onakva, tako da uvijek prekoračimo vrijeme predviđeno za radionice. Takođe budemo i neka vrsta motivacije mladim ljudima koji žele nešto zajedno da rade u Bosni i Hercegovini, realizuju neku aktivnost, kampanju i slično”, pojašnjava naš sagovornik napominjući da ovaj projekat postoji zahvaljujući međunarodnim institucijama, prije svega podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).
Na pitanje da li vjeruje da ćemo konačno iz suživota u BiH zakoračiti u život kaže da je teško bilo šta prognozirati: “Mi u BiH imamo to što imamo, trudimo se da živimo što bolje i kvalitenije, ali ne treba zaboraviti da mnogi veterani opterećeni dešavanjima koja su imali tokom rata i nakon njega nisu dočekali ni ovo vrijeme i stanje u kome se mi trenutno nalazimo. Mnogi su od posljedica rata umrli, neki su počinili suicid, o tome se mnogo ne govori u našem društvu. To je jedan jako loš odnos suočavanja sa prošlošću, ali činjenica je da se o životu običnih ljudi ne pričamo puno ili uopšte u BiH”.
A takav odnos ne samo da nije dobar, već može biti poguban i imati dalekosežne posljedice na cijelo društvo.
Upravo ta poruka je upućena i kroz sam naziv Udruženja- Pravi požar.
“Pravi požar nije slučajan odabir. Tu imamo jednu igru riječi, da su teme kao što su lična trauma i PTSP jako ozbiljne i ako se sa njima ne bude radilo na jedan adekvatan način mogu da izazovu pravi požar u društvu”, naglašava Kulaga.
Ovo Udruženje uskoro će javnosti predstaviti i dokumentarni film "Testament jednom vremenu" koji je zvanično završen krajem prošle godine. U filmu veterani sve tri vojske pričaju o svojim iskustvima i njihovim pogledima na ulogu vojnika u ratu – 25 godina kasnije.
