<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

U potrazi za Sretenom Stojanovićem

Sjećam se prvog ulaska u tu kuću, u jednoj ulici u Beogradu. Izgledalo je kao put kroz vrijeme, u neko drugo doba, ali istovremeno u neku drugu dimenziju. To nije bio ulazak na obična vrata, nego prolazak kroz portal u drugi svijet.

20. juni 2013, 12:00

Znala sam gdje ulazim, naravno, ali prvi pogled na glavu izlivenu u bronzi na postolju, sa francuskom kapom i jakim crtama lica ne može se prenijeti u riječi. Kao magnet je ta glava, izvajani autoportret, osjećaj da imate društvo čak i kad nikog nema u prostoriji i stalno mami pogled, prosto morate gledati u nju. Teško je zamisliti da je njen autor toliko zanemaren i prosto skoro nestao u Pink i još kojekakvim državama koje su nastale od one u kojoj je on 1960. godine umro. Teško je zamisliti, ali nije teško povjerovati, s obzirom na to kako ovdašnji narodi tretiraju svoju kulturu i svoje najveće umove, ustupljujući njihova mjesta mediokritetima i poluintelektualcima koji su spremni do besvijesti da ponavljaju izmišljotine i floskule bez ikakve naučne podloge, a o njihovom nepostojećem znanju nećemo sad u detalje – ovo je ipak pristojan tekst.

Ta bronzana glava, kao i kuća u kojoj je stvorena pripadali su čovjeku čija je veličina neosporna, a čije ime velikoj većini ljudi na ovim prostorima ne znače bukvalno ništa. Samoproklamovani veliki Srbi znaju eventualno da postoji spomenik Karađorđu u Beogradu, ali nemaju pojma da ga je izvajao on, Sreten Stojanović, veliki vajar i intelektualac, učenik čuvenog Antoana Burdela (Antoine Bourdelle), mladobosanac, Prijedorčanin, rođeni brat Dr. Mladena Stojanovića u kog se nekad klela Kozara. Osim eventualno u Prijedoru, gdje postoji spomen-kuća Stojanovića i čuveni spomenik dr Mladenu koji je izvajao njegov brat, slabo ko zna uopšte ko su ti ljudi. Gipsani model spomenika je u onoj kući s početka i da li treba da opisujem neopisivo kad sam stala pred tog, Sretenovog Mladena, pa makar gipsanog? Diše se kultura, sklad, umjetnost i bezvremenost u toj kući. Sreten je imao tu nesreću da se rodi na Balkanu, koji uvijek slavi pogrešne ljude, gazeći vrijednosti koje zaista ima, a uzdižući one koje zapravo ne postoje ili uništavaju mukotrpan trud da se ide nekim drugim, dugotrajnijim pravcem. I Sreten Stojanović je žrtva te proklete aždaje koja proždire najbolje što ima, a gaji otpad koji sama izbaci, jer ga je nemoguće svariti.

O Sretenovoj biografiji i radu u detalje neka pišu pametniji i stručniji, ovdje samo neke crtice, podsjećanja radi. Rođen je u svešteničkoj porodici 1898. godine, u Prijedoru, peti od desetero djece. Konformizam mu nikad nije bio kvalitet, pa je već od ranih gimnazijskih godina učestvovao u pobunama, štrajkovima i svemu što je po njegovom mišljenju bilo ispravno. Povezao se sa mladobosancima i žarko iščekivao trenutak kad mu dokumenti više neće biti austrijski. Iz tuzlanske Gimnazije preselio se u čuvenu Prvu beogradsku. Po izbijanju rata 1914. godine, kao bosanski đak biva poslan nazad u Bosnu gdje je uhapšen i, zajedno s bratom Mladenom i još nekim mladićima, osuđen na robiju. U zatvoru se bavio rezbarenjem, a poslije amnestije 1917. mobilisan u Drugi bosanski puk austrougarske vojske (onaj što je zaglavio na Dolomite), uspio je nekako da „šmugne“ u Zagreb i tamo se uključi u intelektualni svijet, gdje je, između ostalih, upoznao i Ivu Andrića. Uz podršku bračnog para Đorđević, Kriste i Đurice, svojih mecena, odlazi na studije u Beč. Onima koji poznaju materiju, neće biti potrebno objašnjavati kakvu je revoluciju napravila čuvena izložba umjetnika Secesije 1897. i koliko je vizionarska bila odluka Gustava Malera (Mahler), koji je nedugo zatim došao na čelo Bečke Dvorske Opere (Hofoper) i postao najpoznatija ličnost Austrije poslije Cara, da podrži njihov rad i uključi ih u operske produkcije. Kada je Maler 1907. godine otišao iz Beča, tog dana na stanici je bio i Gustav Klimt koji je izjavio: „Vorbei“ (gotovo je), misleći na kulturnu revoluciju u Beču. Bio je sasvim u pravu i Beč koji je Sreten Stojanović zatekao kad je tamo došao na studije bio je jedna učmala konzervativna sredina carevine u raspadu, koja kao da je zaboravila kakav je kulturni procvat doživljavala samo nekoliko godina ranije. Za mladog čovjeka kojem treba podsticaj i otvorenost, sloboda, Beč nije bio pravo okruženje, a to je znao i Stanislav Levandovski,  poljski vajar i đak Ogista Rodena (August Rodin), majstor s kojim se Sreten sprijateljio tokom boravka u Beču. Levandovski ga je savjetovao da ide u Pariz. Do odlaska u Pariz trebalo je da se završi rat, jedan period proveden u novoj državi, Kraljevini SHS, u humanitarnim aktivnostima, te još jedan kraći period povratka u Beč.

Odluka o odlasku u Pariz je, kao što to obično biva u biografijama takvih ljudi, pokazala svoje sudbinsko značenje i odvela Sretena Stojanovića do visina koje nije ni sanjao, ali kojima je uvijek pripadao. U proporcionalno daleko manjem obimu u mom životu, poznajem osjećaj koji se ima kad se dobije šansa da se uđe u svijet u kojem vrijeme ne postoji i nevjerovatnu snagu koja tad nagrne. Ako je meni život bukvalno za 180 stepeni promijenio susret sa tim svijetom, kako li se tek osjećao Sreten Stojanović kad je sa svoje dvije biste stao pred Antoana Burdela, čuvenog vajara, Rodenovog đaka, potpuno svjestan da mu je tu mjesto? I kao svi veliki koji imaju svoj izražaj, upijao je majstorove riječi i savjete i koristio ih da izgradi svoj dio tog bezvremenskog svijeta. Jer kako bi drugačije bio ono što je bio i što će uvijek biti? Kao svaki veliki učitelj, Burdel je tražio od svojih učenika da misle i da budu u stanju da stave pod znak pitanja stvari koje čuju, jer svrha predavanja znanja nije da se prave kopije sebe, nego da se dà sredstvo nekom da što bolje izrazi svoju prirodu i da mu se pomogne da proširi vidike. Kao svaki veliki um, Sreten je išao daleko i vrlo brzo stekao veliko poštovanje svog učitelja. Pariz dvadesetih je bio potpuno nevjerovatan, bio je to neponovljiv period u kojem je radila knjižara Šekspir & Co. Silvije Bič (Sylvia Beach) u kojoj se često moglo sresti Džejmsa Džojsa (James Joyce), Ezru Paunda (Pound), Ernesta Hemingveja (Hemingway), Man Reja (Man Ray), Gertrude Štajn (Stein), grad pun dešavanja, Stravinski, Isidora Dankan (Duncan), Ravi Šankar (Shankar), sve posebni likovi jedan do drugog. Kreativnost tih godina je zaista bila neopisiva. Sam Stojanović je živio u ateljeu u kojem je prije njega stanovao Amedeo Modiljani (Modigliani), družio se i sa Anrijem Bergsonom (Henri Bergson), jer je studirao sa njegovom kćerkom, a držao je i čvrst kontakt sa balkanskim zemljacima, kojih je bilo dosta u Parizu, između ostalih sa Milivojem Uzelcem i Savom Šumanovićem. Velika kreativna energija nije prošla bez plodova, a osnove koje je primio u Parizu Stojanović je i te kako znao razviti.

Po povratku iz Pariza 1922. godine, Sreten Stojanović  je izložio svoje radove na izložbi koju je otvorio Jovan Dučić  i koja je odjeknula daleko. Njegov put u visine nastavlja bez nekih trzavica, a 1927. godine posjećuje i Sovjetski Savez, sa grupom umjetnika i intelektualaca, put koji je na njega ostavio veliki utisak. Jedan je od osnivača Akademije u Beogradu i njenih prvih profesora. Osim bisti, neuomorno je radio i reljefe, platna, crteže i akvarele. Posebno mi je ostao simpatičan jedan brzi crtež na programu od nekog kamernog koncerta, vjerovatno urađen u letu dok je Stojanović  sjedio na koncertu i posmatrao muzičare. Ona kuća s početka izgrađena je prije Drugog svjetskog rata, u njoj veliki atelje i konačno mogućnost da potpuno živi svoj bezvremenski svijet. Oblikovao je Sreten svoje skulpture nekako kao i Gustav Maler svoje simfonije – svaku na njen način, sa njenom energijom, bez unaprijed određenih kategorija i uslovljavanja, vjeran sebi, a ne nametnutim opštim odrednicama, pa kakva god cijena za to bila.

Rat koji je došao Sretena Stojanovića i njegovu porodicu nije zaobišao. Oduzeo mu je i brata Mladena, otjerao ga iz kuće u zaštiti od bombi, doveo do nemaštine i neizvjesnosti i do svega što jedan rat donese onima koji imaju nesreću da se zateknu na području na kojem bjesni. Nakon rata se uključio u razne aktivnosti i prihvatio socijalistički realizam, ali opet na svoj način. Izradio je do tada mnoge biste (moram spomenuti krasnu glavu njegove kćerke Jovanke isklesanu u čuvenom mermeru iz Karare, od kojeg je i Mikelanđelov David, nestvarno je koliko slojeva ta mala skulptura nosi u sebi i koliko je to očito kad ju imate pred sobom), mnoge reljefe, platna (Petar Lubarda je jednom izjavio da je Stojanović bolji slikar od njega), akvarele, crteže. Kad su spomenici u pitanju, vraćamo se priči s početka o gaženju vrijednosti – Stojanović je izradio Karađorđa bez ikakve narudžbe, onako, sebe radi, 1951. godine. Monumentalna skulptura viša od tri metra, bez koje je nezamisliva današnja panorama Beograda, stoji na tom mjestu tek od 1984. godine, i to tek nakon što su Crnogorci podigli spomenik Karađorđu kod sebe, a Srbi se onda sjetili da je vožd bio Srbin, pa eto, da ne zaostaju, sramota je.

Sretena Stojanovića odnijela je opaka bolest, umro je 1960. godine u Beogradu. Bio je on i član SANU, ali njeni akademici nisu ni prstom mrdnuli da obilježe pedesetu godišnjicu njegove smrti prigodnom postavkom, kao ni mnogi drugi koji su mogli organizovati tako nešto, bez obzira na sve napore sadašnje vlasnice kuće i zaostavštine da se ovom velikom umjetniku oda dužno poštovanje. Sinoć je tek, nakon toliko godina zaborava i standardnog nipodaštavanja vrijednosti toliko ukorijenjenog na Balkanu, u Galeriji RTS-a u Beogradu otvorena izložbu radova Sretena Stojanovića. A Banja Luka? Ah, da, prodaje se zemljište na kojem je galerija, a uostalom, ko je taj Stojanović?

Meni ostaje radost ulaska u onu kuću s početka, kad god sam u Beogradu, prozor u drugi svijet, onaj bliži meni, stil i estetika u punom sjaju, putovanje od slike do slike, od jedne skulpture do druge, plovidba koja završava samo ako intelekt postane prazan i jednobojan. U tom svijetu je nemoguće biti sam.

Od iste autorke:

Kultura još nije umrla, a kad će, ne znamo