Prosječna mjesečna isplaćena neto plata u Bosni i Hercegovini u junu iznosila je 997 maraka i nominalno je viša za 0,9 posto u odnosu na decembar 2020. godine, te viša za 4,4 posto u odnosu na juni prošle godine.
Najniža prosječna neto plata od 583 KM bila je u djelatnosti pružanja smještaja, te pripremi i usluživanju hrane, u administrativnim i pomoćnim uslužnim djelatnostima iznosila je 684 KM, dok je prosječna neto plata u građevinarstvu iznosila 695 KM.
Najveću zaradu u junu imali su zaposleni u finansijskim i djelatnostima osiguranja 1.735 KM, u proizvodnji i snabdijevanju električnom energijom, plinom, parom i klimatizaciji prosječna neto plata iznosila je 1.538 KM, a u informacijama i komunikacijama 1.434 KM, podaci su Agencija za statistiku BiH.
I dok raste plata, raste i sindikalna potrošačka korpa.
U istom mjesecu, junu, sindikalna potrošačka korpa koju je Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine izračunao iznosila je 2.042,34 KM i prosječnom platom je bila pokrivena 48,47%.
Međutim potrošačka korpa raste puno brže nego prosječna plata.
Poređenja radi prije 12 godina- 2009. godine prosječna plata je prema podacima Agencije za statistiku BiH bila 790 KM dok je u istom tom periodu potrošačka korpa bila 1.396 KM. To znači da je do juna mjeseca ove godine plata porasla za 207 KM, a potročačka trostruku više, za 648 KM
Sada, prosječna plata prema Agenciji za statistiku iznosi 969 KM, dok je prema podacima Saveza sindikata BiH potrošačka korpa iznosila 2.044,23 KM.
Međutim i ovi porazni podaci o puno većem rastu troškova života od rasta plata, su uljepšana stvarnost kada sve ovo uporedite sa činjenicom da većina radnika, oko 40 posto zaposlenih prima platu manju do 600 KM! I kada se zna da je u situaciji sa korona krizom mnogo radnika ostalo bez posla ili su im primanja smanjena,
Komentar smo potražili od ekonomiste Faruka Hadžića.
Evidentno je, kaže, da troškovi života svakodnevno rastu, a više je razloga za tako nešto od povećanja poreskih opterećenja, koja se onda lančano prenose i na cijene raznih proizvoda i usluga, pa do rasta energenata i sirovina. To samo po sebi i ne bi bilo problem da u istom ili većem obimu rastu plate. One, pojašnjava naš sagovornik, nominalno rastu u nekom omjeru, tako da radnici i građani imaju iluziju rasta plata, ali realno su plate manje, zbog mnogo većih troškova života. Najbolji primjer su, ističe Hadžić, akcize koje su povećane prije četiri godine: “Akcize su imale efekt kao da je stopa PDV-a povećana za 1%. Njihovo povećanje je dovelo do rasta cijena goriva, prevoza, pa i grijanja, a u drugoj fazi hrane i poljoprivrednih proizvoda. Poslodavci opterećeni visokim poreskim opterećenjima i iseljavanjem radne snage ne mogu preko neke granice povećati plate, tako da smo faktički zakovani kada je u pitanju značajnije povećanje plata radnika. Zbog toga dosta ljudi i napušta državu, jer ne mogu sa ovim platama, a rastućim troškovima života pokriti osnovne troškove. Onda se dešava da gotovo cjelokupnu platu radnik u BiH potroši na hranu, za razliku od radnika u Njemačkoj ili nekoj drugoj zemlji, gdje se za platu odvaja mnogo manji dio”.