Turbo-folk kao pojam pojavljuje se 1988. u istoimenoj pjesmi Ramba Amadeusa. U uvodnim stihovima stoji: “Folk je narod. Turbo je sistem ubrizgavanja goriva pod pritiskom u cilindar motora sa unutrašnjim sagorijevanjem. Turbo-folk je gorenje naroda. Svako pospješivanje tog sagorijevanja je turbo-folk, razbuktavanje najnižih strasti kod homo sapiensa.”
U toj pjesmi autor se ironijski odnosi na sve fenomene pop kulture i masovne potrošnje tog vremena, od muzike do Coca-Cole. Međutim, pojam će ostati vezan isključivo za jednu vrstu muzike koju mnogo preciznije pokriva termin pop-folk. Za razliku od turbo-folka, koji je pejorativan, pop-folk je u tom smislu neutralan i odnosi se na širi prostor od bivše Jugoslavije. Odnosi se na cijeli prostor Balkana gdje imamo tu muziku kao izrazito popularnu. Termin pop-folk se može čitati i kao popularni folk, ali skraćenica “pop” se prije svega odnosi na pop-muziku u najširem značenju te riječi čiji se elementi integrišu s elementima folka i onda dobijemo taj hibrid kojeg na prostoru bivše Jugoslavije zovemo turbo-folk, u Bugarskoj čalga, u Grčkoj skiladiko, u Albaniji talava, itd. A sve zajedno natkriljuje ih pojam pop-folk.
Ja sam Jugoslovenka
Teško je reći odakle je sve krenulo i ko je prvi počeo. No, nema sumnje da je među prvima krenula, u relativno kratkom roku postala i dan-danas ostala najveća zvijezda pop-folka Lepa Brena. Kad kažem najveća, mislim na to da je njena popularnost prelazila granice Jugoslavije i da su u drugim zemljama Balkana ljudi s razumijevanjem pjevali njene pjesme na srpskohrvatskom. S druge strane, nema te albanske, grčke, turske, bugarske, rumunske pop-folk zvijezde koja će napuniti ijedan stadion na prostoru bivše Jugoslavije a da pritom taj stadion pjeva njegove/njene pjesme na izvornom jeziku.
Nema sumnje, najveći koncert koji je ikad iko održao s ovih prostora bio je njen u Bugarskoj na stadionu Vasil Levski. Koncert je počeo njenim spuštanjem na binu i to helikopterom. Procjene posjete se kreću od 95 do 110 hiljada ljudi. Uz vatromet je zapjevala pjesmu Jugoslovenka, što je bio jedan od najvećih njenih hitova. To je ujedno bio i vrhunac Brenine karijere. Ona je bila antropomorfizacija jedne zemlje. To potvrđuju stihovi iz te pjesme: “Oči su mi more Jadransko, kose su mi klasje panonsko, srce mi je duša slovenska, ja sam Jugoslovenka.” To je njen odgovor na pitanja trojice muškaraca, u tom trenutku najpopularnijih pop-pjevača u Jugoslaviji: Danijela Popovića, Vlade Kalembera i Alena Islamovića, posljednjeg pjevača Bijelog dugmeta. Dakle, vrh tadašnje tzv. zabavne muzike statira Lepoj Breni. To što su odabrani najpopularniji, sigurno nije slučajno, međutim teško je povjerovati da je slučajnost što su sva trojica iz različitih krajeva Jugoslavije i percipirani su u nacionalnom smislu kao različiti, a opet ujedinjeni u ideji Jugoslavije čiju personifikaciju i sve ono što Jugosloveni vole, prave od Lepe Brene. U pjesmi se vodilo računa i o dijalektskoj raznolikosti tadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika pa će DanijelPopović, iz Crne Gore, otvoriti pjesmu sa pitanjem: “Odakle si, ljepa đevojko/ ko ti rodi oko plavetno/ ko ti dade kosu zlaćanu/ ko te stvori tako vatrenu?” Na šta ona odgovara već citiranim refrenom. Osim toga, spot za tu pjesmu je svojevrsna turistička karta te zemlje. Dobrim dijelom iz zraka snimljene su njene turističke atrakcije. Da je Brena prošetala bilo kojim od tih mjesta prikazanih u spotu, imala bi doček ravan ikoni jugoslovenstva drugu Titu. Ta pjesma, koja se pojavila pred raspad Jugoslavije, imala je ulogu jačanja jugoslovenskog patriotizma i sprečavanja raspada zemlje. Kao i mnoge druge stvari koje su bile u toj službi, pjesma to nije uspjela, ali jest uspjela od Brene učiniti personifikaciju Jugoslavije.
Ideološki državni aparat
Dakle, to što u Jugoslaviji zovemo turbo-folk izraslo je u jedan od ideoloških državnih aparata. To je pred rat postalo sredstvo za dozivanje građana u redove ideologije bratstva i jedinstva. Nije trebalo proći dugo vremena da se do tog dođe. Brena je svoju karijeru počela 1981. Uradila je to s lakoćom. Već na njenom prvom albumu Čačak, u istoimenoj pjesmi, imamo autopoetičku referencu, gdje se daje do znanja o kakvoj je tu muzici riječ: “Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol, to je život moj i tvoj, oj Moravo, oj.” Uzvik “oj” uz naziv rijeke Morave jasno sasvim aludira na cijeli niz srbijanskih tradicionalnih pjesama, što se čini i u melodijskom i ritmičkom smislu kroz pjesmu. No, ono što je zanimljivo jeste ta sintagma “šumadijski rokenrol” koja objedinjuje spoj tradicionalnog i tada već u Jugoslaviji popularnog i modernog zvuka najzastupljenijeg kroz rock muzički izričaj.
Na drugom albumu, Mile voli disko, u istoimenoj pjesmi, Brena tekstualno, ali i muzički, u folk integriše i drugi vid, poslije rocka tada najpopularnijeg modernog, tzv. “zabavnog” izričaja. Radilo se o disko muzici. Pjevala je: “Mile voli disko/ a ja kolo šumadijsko/ da budemo blisko/ harmonika svira disko.”
Dakle, time je zadat poetički obrazac turbo-folka. Integrisati sve što je popularno i komercijalno u folk. U tekstualnom smislu baviti se najčešće ljubavnim temama, nerijetko na lascivan način i uvijek jednostavnim rječnikom i banalnim rimama. Uz scenografiju i stil odijevanja za koje nikad niste sigurni da li su neka vrsta samoironije ili pokušaj proizvodnje modnog trenda. Otkriven je savršen recept za uspjeh, a režim rigorozan prema šundu shvatit će ubrzo i moć njegovog političkog potencijala te ga neće nastojati potisnuti, bar kad je o Breni riječ.
Svemu tome savršeno je odgovarao naziv Breninog benda, Slatki greh. Uz to se sve lakše gutalo. Malo golišavosti, lakih nota uz još lakše rime, na dobar standard i mogućnost izbora koja je postojala i bila dostupna manje-više svima u vidu i drugih vrsta muzičkog izričaja, djelovalo je bezazleno.
No, to je bio tek otvoreni kišobran pod koji će se skupiti neprebrojiva družina najrazličitijih muzičkih cirkuzanata koja će dobrim dijelom oblikovati muzički ukus, a i odnos prema svijetu, posebno mlađim naraštajima. Najčešće u negativnom pravcu.
Čuvena rečenica koja će označiti cijelu rusku književnost epohe realizma, dijelom i poslije, a koja kaže da su svi ti ruski pisci izašli ispod Gogoljevog šinjela, parafrazirana u turbo-folk maniru, mogla bi glasiti da su svi ovi pop-folk pjevači/ce izašli ispod Breninog minića – Breninog zaštitnog znaka.